Od svih učenja Hrvatske televizije najgore nije ni da su ustaše bili borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ni da je Ante Pavelić bio židovski dobročinitelj, ni da je Jasenovac srbokomunistička konfabulacija i komunistički logor za vjerne Hrvate-katolike, ni da su u bici na Staljingradu poraženi naši. Najgore nije ni HTV-ovo učenje kako je zemlja ravna ploča, a Adolf Hitler mili striček i igračka domoljubnih hrvatskih dječaka i djevojčica. Najgore učenje Hrvatske televizije ono je o škodljivosti obaveznih cjepiva i o planetarnoj zavjeri koja iza cijepljenja stoji. Zašto je najgore? Zato što odmah donosi nesreću, ne tiče se samo ovakvih ili onakvih vjerovanja – makar vjerovanja bila i nakaradna, ne tiče se prošlosti, one stvarne ili one izmišljene, mitološke i odsanjane, nego se učenje HTV-a o cijepljenju izravno tiče budućnosti, i jedino budućnosti. Dok druga spomenuta i nespomenuta učenja HTV-a mogu biti posredno unesrećujuća i smrtnosna, jer su neprijateljska prema idejama demokracije i slobode, prema manjinama i progonjenim pojedincima – onima koji su na crnim listama ove medijske kuće – učenje o škodljivosti cjepiva, kao i mitovi i legende koji se u to učenje svakotjedno marljivo ugrađuju, izravno je i neposredno unesrećujuće i smrtonosno. A osim što je smrtonosno, tim učenjem širi se nepovjerenje prema Republici i njezinim službama, prema onome što se iz nekog razloga, te prema javnom dogovoru, mora učiniti, prema onome što je obavezno i što se ispunjava da bismo ostali u zajednici koja je povezana najprije međusobnim povjerenjem. Razbijanje tog povjerenja je zlo i samo zlo. Neobično je, tko god činio današnju hrvatsku vlast, da javni medij širi tu vrstu nepovjerenja prema Republici. Učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja istovjetno je, ako ne i opasnije, od pretpostavljenog učenja da državne bolnice služe mučenju i ubijanju pacijenata, a da pekari truju građane tako što im u kruh stavljaju arsen.

Naravno, javit će se neki pametnjaković da kaže kako nekorektno predstavljamo stvari, jer da HTV ne širi učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja, nego da otvara javnu raspravu o toj temi, sučeljava mišljenja, demokratizira javnost, jer, je li tako, ne postoje teme o kojima se ne bi smjelo raspravljati. Evo zašto pametnjaković nije u pravu: kad god se pokreće javna rasprava, ili “rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti ne smije biti. Uostalom, zašto HTV-u nikad ne bi na um palo da pokreće javnu raspravu i organizira javne stolove, na kojima bi se na način na koji se raspravlja o obaveznom cijepljenju, uz ravnopravno sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, raspravljalo o prirodi rata iz 1991? Je li to bila samo agresija ili je bio i građanski rat? Umjesto toga, HTV, u skladu s dogmom koja se ne propituje, osudi vlastitog novinara Aleksandra Stankovića, jer se uopće usudio spomenuti građanski rat. Pri tom su se pozvali na “za sve obvezujuću” odluku hrvatskog Sabora. Ali zašto je ta odluka “obvezujuća”, a zakoni i propisi koji se izravno ili neizravno tiču obaveznog cijepljenja najednom nisu obavezujući i obvezujući, bez obzira na to što iza njih, izravno ili neizravno, stoji isti taj hrvatski Sabor? Upravo zato što je riječ o učenju HTV-a o škodljivosti obaveznog cijepljenja, a ne o nekakvoj suludoj i budalastoj javnoj raspravi, u kojoj bi sudjelovali racionalni i legalisti, zajedno s mitomanima, zastupnicima teorija zavjere i oni koji naprosto ne poštuju neke prilično važne zakone i propise Republike Hrvatske. One zakone i propise zbog kojih se u Hrvatskoj u posljednjih pedesetak godina nije (masovno) obolijevalo od dječje paralize, niti se umiralo od ospica, velikog kašlja i inih dječjih bolesti.

Epidemije su, još od ranoga srednjeg vijeka i veličanstvene epohe crne kuge, u Europu obično nailazile s istoka. Razlog jednostavan, i ne tiče se predrasude o prljavosti istoka i higijeničarstvu zapada: Europa je okrajak na beskraju Azije, zapad je samo plitka margina dubokog istoka. Tek će u novija doba, s razvojem prometnih sredstava, brodovlja i zrakoplova, poneka zaraza stići sa zapada. Ali i dalje će prave, velike epidemije stizati s onijeh strana.

U Srbiji, koja je još uvijek Hrvatskoj najbliži istok, već tri su osobe ove zime umrle od ospica. U Rumunjskoj, koja je malo istočnije, umrlo ih je sedamnaest. Za većinu stradalih nije moguće ustanoviti jesu li cijepljeni – često je riječ o sirotinji, o socijalno deklasiranom svijetu – ali od troje mrtvih u Srbiji, za dvoje se zna da sigurno nisu cijepljeni. Nema podataka da je netko od cijepljenih umro od ospica.

Većina dječjih bolesti širi se sezonski, u zimu i u rano proljeće. Tako da će i epidemija ospica minuti najkasnije u travnju, a s njome i “javne rasprave” na Hrvatskoj televiziji. Ali javnost je već preparirana: živo se raspravlja o nečemu o čemu je, zapravo, besmisleno raspravljati. Pritom, argumenti protivnika cijepljenja, tojest onih koji bi sve to ostavili građanima na izbor, mogu se podijeliti u dvije skupine. Prva se tiče stvarnih nuspojava, uglavnom vrlo rijetkih alergijskih reakcija na pojedine sastojke u cjepivu, uglavnom na aluminijeve soli, koje se koriste kao pomoćno sredstvo u većini cjepiva starije generacije. Broj žrtava ovakvih nuspojava statistički je zanemariv, s obzirom na njihovu učestalost u masi cijepljenih. Ali ljudima koji stradaju, ili kojima stradaju djeca – pa i kada nije riječ o stradavanju opasnom po život, argument statistike zvučat će, naravno, kao okrutno poigravanje njihovom nevoljom. Prema njihovim emocijama treba imati poštovanja, ali emocije se ne može ni u ovom slučaju smatrati argumentom razuma. Druga, i neusporedivo veća, skupina argumenata je mitomanska. Njezini pobornici u pravilu nisu izravne žrtve cjepiva, niti poznaju ikoga tko je od cjepiva stradao, ali spremno parazitiraju na njihovim iskustvima. Što sve spada u antivakcinacijsku mitologiju, lako ćete saznati ako pogledate i poslušate emisije iz programa Hrvatske televizije, a još bolje ako malo prosurfate internetom, pa doznate kako instalatori Novoga Svjetskog Poretka, Rothschildi, židovski bankari, slobodni zidari, masoni, predstavnici krupnog kapitala, farmaceutske mafije i komunističke internacionale, cijepljenjem kane uništiti onaj čestiti, pošteni i siromašni ostatak čovječanstva, te sve one koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti, za obitelj, vjeru, naciju i sve drugo na što su Rothschildi tradicionalno alergični.

Kao ni u većini drugih slučajeva masovne histerije i kolektivnog mahnitanja, tako ni u antivakcinacijskoj kampanji, onoj koja se na zapadu kreće, uglavnom, po marginama, zahvaćajući marginalne društvene skupine i isto tako marginalne vjerske zajednice, a koja se u Hrvatskoj vodi na javnoj televiziji, ne postoji jedinstvena ideološka fronta. Upravo suprotno, oko iste su se stvari našli inače međusobno udaljeni protagonisti: vjerski i politički ekstremisti s desnice, skupa sa zastupnicima zdravog života, lijevim antiglobalizacijskim teoretičarima zavjere i apolitičnim čudacima i paranoicima, koji bi da svoju djecu zaštite od cjepiva, kojim su stigmatizirana i obilježena sva druga djeca.

U njihovoj su mitologiji, kao i u svakoj mitologiji koja teži konkurirati zbilji i životu, činjenice na takav način izokrenute da ono što je vjerojatno postaje nevjerojatno, a ono što je doista nevjerojatno, biva izvjesno. Recimo, pokušaj da se evidentno ucjenjivačko zlo svjetske farmaceutske industrije poveže sa sedamdesetogodišnjim iskustvom obaveznog cijepljenja. Biva, oni na tome zarađuju! Istina je suprotna: međunarodnoj farmaceutskoj mafiji, ako ćemo baš o njoj govoriti i tako je nazivati, neusporedivo više se isplate masovne epidemije od masovnih prevencija. Umjesto relativno jeftine doze cjepiva po glavi stanovnika pruža im se mogućnost za čitavu kolekciju lijekova koju će necijepljeni potrošiti za liječenje osnovne bolesti, a onda i za liječenje svih onih bolesti koje će iz nje proizaći. Ništa farmaceutsku mafiju ne može tako ojaditi kao možebitno zdravlje.

Ospice sam prebolio kao petogodišnjak. Mala, lakozaboravljiva, beznačajna boleštinica, zvana morbili ili – u Sarajevu i u Bosni – krzamak. Ordinirao me je doktor Zazula. Dvaput me obišao u tih sedam dana, i bilo je to sve. Ali i u ta davna vremena vrlo je živa bila svijest da se od ospica ponekad – umire.

Negdje na internetu, naišao sam na vrlo lijep i ubitačno precizan aforizam, koji prenosim onako kako sam ga i pročitao, na razumljivom jeziku srpskom: “Ne trebate vakcinisati svu svoju decu. Samo onu koju imate nameru da zadržite!” Stvarnost je, međutim, crnja i od aforizma: zbog djece koju njihovi roditelji nisu imali namjeru da zadrže, u opasnosti su i sva druga djeca. Cijepljenje spašava! Oni koji su prije 50 godina cijepljeni starinskim, a danas tako ozloglašenim DTP vakcinama, protiv difterije, tetanusa, i poliomyelitisa zaslužni su što se dječja paraliza početkom dvadeset i prvog stoljeća našla pred potpunim iskorjenjenjem. Ovo što se oko nas zbiva je, pored ostalog, masovna kampanja za spas poliovirusa.

Autor: Miljenko Jergović, www.jergovic.com