U proteklih par dana objavljene su dvije presude koje će zacementirati nepovjerenje u hrvatsko pravosuđe. O prvoj bruji cijela Hrvatska: Tomislav Horvatinčić nije kriv što je njegov brod, u trenutku dok je on njime upravljao, pregazio talijansku jedrilicu i usmrtio bračni par koji je u Hrvatsku došao na odmor. A tko je kriv? Krivo je more.

Bit će vrlo zanimljivo vidjeti obrazloženje ove presude, ali ni Bog s neba prosječnog građanina neće uvjeriti u Horvatinčićevu nevinost. Svjedoče o tome društvene mreže, gdje u moru reakcija na presudu nećete naći njih deset koje nas pozivaju da vjerujemo pravnoj državi, reakcija koje presudu vide pravednom.

Međutim, na Horvatinčićevu sreću, presude ne donose društvene mreže, nego sudovi. Tužiteljstvo će se na presudu žaliti i sve je u ovom slučaju još moguće. Kad je hrvatsko pravosuđe u pitanju, uvijek je sve moguće.

A kad je sve moguće, to znači da živimo u zemlji gdje netko može ubiti i vas i vaše bližnje, a da zbog toga ne odleži niti jednog jedinog dana u zatvoru. Ta spoznaja je zastrašujuća. Zastrašujuća je i percepcija javnosti o pravosuđu. Prosječan građanin ove zemlje ima razloga vjerovati da vas novac i povezanost s centrima moći može abolirati od svakog zločina pa čak i od ubojstva.

O drugoj presudi, slutimo, u narednim danima će se puno manje govoriti. Srećko Ferenčak i Petar Turković oslobođeni su krivnje, nakon što su dva puta ranije na sudu osuđeni na kazne zatvora, da bi Vrhovni sud oba puta takvu presudu poništio i vratio je na ponovno suđenje.

Petar Turković i Srećko Ferenčak, Glavni tajnik HNS-a, optuženi su za gnjusan zločin. Optuženi su da su od Grada Zagreba, po vrlo povoljnoj, povlaštenoj cijeni uzeli jedno vrijedno građevinsko zemljište, obećavajući da će na njemu izgraditi Centar za dnevnu skrb invalida. Zemljište su potom za skupe novce prodali Ivici Todoriću.

Dva puta sud je Ferenčaka i Turkovića osudio na zatvorske kazne. Procesi su trajali preko deset godina. Kad bi ih sud osudio, Vrhovni sud je, rekosmo, iz različitih razloga presude ukidao. Na koncu su, evo, oslobođeni. Zašto i kako, to valjda razumiju oni koji su ih oslobodili. Zanimljiv je i tajming ove oslobađajuće presude: nekoliko mjeseci poslije sklapanja koalicijskog sporazuma HDZ-a i HNS-a. Je li ova presuda bila dio koalicijskog HDZ-a i HNS-a sporazuma? Je li oprost gnjusnog zločina jedan od temeljaca na kojima počiva Vlada premijera Andreja Plenkovića? Nigdje ne piše da jeste.

Dok sebi u bradu postavljamo pitanja, nemoćni pred činjenicom da sve polako odlazi dođavola, u pripremi je još jedan proces stoljeća. Na optuženičkoj klupi, sad je već neizbježno, naći će se dojučerašnji Gazda, Ivica Todorić. Za Hrvatsku je taj proces, kao i njegov ishod, potpuno nebitan. Ivica Todorić, naime, ne zaslužuje sam sjediti na optuženičkoj klupi. Ivica Todorić bio je oličenje hrvatskog gospodarstva, jer je Hrvatska demokratska zajednica tako željela. Hrvatska demokratska zajednica postavila je temelj njegovog bogatstva i dala Gazdi u ruke pola države. Pred sudovima o tome neće biti govora.

Što god hrvatsko pravosuđe zaključilo o Ivici Todoriću, to neće biti pravda, nego samo još jedna velika predstava, kao što je velika predstava bilo i suđenje Ivi Sanaderu, o čemu, ako ne vjerujete, možete pitati, recimo, Roberta Ježića, Damira Polančeca ili, najbolje, Vladimira Šeksa. Umjesto da procesi poput Sanaderovog pokažu hrvatskim građanima gdje i kako žive, oni tek nude dežurnog Pedra, koji, ovisno o političkim prilikama, može biti delegiran i iz redova ljudi koji su uživali najveću moć u državi. Takav će biti i proces u kojem će optužen biti Ivica Todorić.

U velikoj laži koju živimo, nema niti jedne čvrste točke za koju se čovjek može uhvatiti. Naša povijest je ispisana lažima, naša današnjica je ispisana lažima, a kakvu sutrašnjicu možemo očekivati – to možemo samo pretpostaviti. Naše generacije, ove živuće, svjedoče raspadu svih vrijednosti.

Živimo u karikaturi države i to je već svima jasno. Ideološke podjele koje nas svakodnevno zaokupljaju samo su zabava za široke mase, paravan iza kojeg se utvrđuju materijalni interesi i politička moć ljudi koji produciraju ovaj kaos. Oni ne vjeruju u ideje, niti ih zanima normalna država. U normalnoj državi za takve ne bi bilo mjesta. Kaos je njihovo prirodno stanište. Utvrdili su svoje pozicije i uvjereni su da su svemoćni, da nema niti institucije, niti društvene snage koja im se može suprotstaviti. U pravu su. Oni imaju Hrvatsku.

Autor: Ladislav Tomičić. Uz dozvolu autora prenosimo s portala Novog lista