Nigdje takvih kletvi i prijetnji kao u Bosni. Smišljaju ih od duga vremena, ne da nekoga povrijede i uplaše, prije da pokažu svoju maštu koja treba pobijediti maštu onoga drugog. Najbolje kletve i prijetnje su one koje prate razvoj kulture i civilizacije. Tako je, recimo, s mehanizacijom sela došla i ova kletva: „Dabogda ti dijete izrezali motorkom i složili u podrum za zimu!“

Salihu F. četnici su pred njegovim očima motornom pilom izrezali ženu i dvije kćeri. Njega su strpali na Manjaču da tamo crkne, ali nije crknuo, nego je dočekao neku razmjenu. Prebacili su ga u Gradišku, pa u Karlovac, pa u Češku. Tamo je završio u nekom izbjegličkom logoru, među nepoznatim, mahom bosanskim svijetom. Nepismen i spor na mislima, postao je idealnim predmetom opće zajebancije. Danima je Salih F. pokušavao doskočiti provokacijama, ispaliti efektan odgovor, smisliti nešto originalno. No uvijek je ispadao još gluplji. Upao je u stroj za mljevenje živaca iz kojega se možeš izvući samo na dva načina – ili da uvališ nekoga drugog ili da šakama središ stvari.

Salih F. se toga dana tukao protiv pola logora. Dobio je neviđene batine, najprije od Bosanaca, a potom od kordona češke policije. Poslije svega mu je, svezanom i krvavom, uručena službena odluka o protjerivanju iz svih logora na teritoriju države. Spakirao je stvari (kojih nije ni imao), opsovao i Čehe i Bosance i 'ko ih izmisli, pa se zaputio u Prag. Nakon pedesetak kilometara pješačenja trijumfalno je ušetao u grad i odmah bio uhićen. U džepu nije imao nikakvih dokumenata osim odluke o protjerivanju.

Saliha F. policija je odvela u zatvor, ali nakon odležane noći više nije znala što bi s njim. Trebalo ga je negdje protjerati, a nijedna zemlja ga kao Bosanca sklonog tuči ne bi primila. Najjednostavnije bi bilo vratiti Saliha F. na Manjaču, ali to nije tehnički izvedivo, a kršilo bi i ljudska prava.

Stvar je riješio neki domišljati tip iz bosanskog ureda u Pragu. Predložio je policiji da Saliha F. sprovede u psihijatrijsku bolnicu gdje bi se utvrdilo da je lud, a kao takvoga nitko ga ne smije protjerati. Opet zbog ljudskih prava. Policajci su, kada im je ispričana životna priča Saliha F., zaključili kako je to sasvim dobra ideja.

U bolnici je dočekan kao car. Dobio je jednokrevetnu sobu s televizorom, kazetofonom i foteljom. Liječnici su bili oduševljeni jer im je u ruke dospio ljudski primjerak koji je svojim očima gledao kako njegovim najbližim odsijecaju noge, pa ruke, pa glave. Svako malo zavirili bi kroz špijunku u sobu. On je mirno sjedio u fotelji, gledao televizor, mijenjao programe i lijeno zobao grožđe. Izgledao je kao bilo koji čovjek na svijetu dok je prilično nezainteresirano pratio najnovije snimke iz Bosne.

Liječnici su vjerovali da se Salih F. upravo nalazi u stanju šoka, pisali su o tome duge i temeljite izvještaje, pripremali temate za stručne časopise, predviđali razvoj događaja i čekali da se duša Saliha F., izranjavljena i izubijana, napokon ohladi. No stanje se mjesecima nije mijenjalo. Salih F. je mirno i uljudno živio svoj život, odgovarao na postavljena pitanja, ništa nije tražio niti je išta pitao.

Liječnici su Saliha F. iz stanja šoka pokušali izvući hobijem. Ponudili su mu pjevanje, crtanje ili fotografiranje. Pa da izabere. On se zahvalio i odgovorio da mu ništa od svega toga ne treba i ne predstavlja zadovoljstvo. Liječnici su inzistirali, a Salih F. je pristao baviti se crtanjem. Pjevati nije znao, a fotografija se plašio.

Poslušno je crtao kada bi došlo vrijeme crtanja, a onda opet gledao televiziju i zobao grožđe. Liječnici su do u kasnu noć analizirali njegove crteže. Smeđom drvenom bojicom nacrtao je baraku, zelenom bojicom travu, a žutom sunce. Suncu je nacrtao oči i usta. Salih F. je negdje vidio da se sunce tako crta. Ponekad je nakon crtanja liječnicima morao objašnjavati što je nacrtao. Oni su se neprestano smješkali i postavljali pitanja koja prevoditelj katkad nije znao prevesti.

Konačno je došao dan kada je trebalo odlučiti o sudbini Saliha F. Liječnici su pripremili samo jedno pitanje: „Što bi učinio kada bi ti u ruke došli oni koji su pobili tvoju ženu i djecu?“ Salih F. je ustvrdio kako to nije moguće jer su oni negdje daleko, iza državnih granica, bodljikavih žica i topova. No liječnici su opet inzistirali, uvjeravajući ga kako je moguće i ono što na prvi pogled ne izgleda moguće. Shvativši da su ti ljudi k'o djeca i da im je dovoljno nešto zamisliti, e da odmah povjeruju kako je to stvarno, Salih F. je odgovorio: „Pobio bi' i ja njih… Ili bi im dao papir i olovku i rek'o k'o i vi meni – crtaj!“

Liječnicima su se ozarila lica, uzeli su papire i olovku te su Saliha F. proglasili nenormalnim.

Iz zbirke pripovijetki „Sarajevski Marlboro“

Uz dozvolu autora