Još se štamparske boje ovdašnjih trovačkih “medija” koji su uzdizali sramni ispad patrijarha Irineja prema Crnoj Gori (upoređujući je sa osmanlijskim dobom i periodom Pavelićeve NDH) nisu osušile, a iz Srbije je usledio novi klevetnički ispad. Ne od crkvenog, nego od samoinstaliranog svetovnog poglavara, boga i batine današnje Srbije – od Aleksandra Vučića. Ostrvio se na tradicionalnu mušteriju srpskih nacionalista – na Hrvatsku. Ratnim porazom izazvane frustracije koriste svaki povod za osvetu, barem verbalnu.

Na obeležavanju godišnjice “Oluje”, ovde se politikantski komemorira srpskim žrtvama i masovnom egzodusu Srba iz Hrvatske. Naravno da treba podsećati na potpuno nepotrebno stradanje naroda, i da treba komemorirati, ali ne licemerno. Treba komemorirati i hrvatskim žrtvama stradalim od tvoraca paradržave Republike Srpske Krajine (čije je stvaranje potpuno blokiralo Hrvatsku i dovelo do “Oluje”), o čemu se ne kaže ni jedna reč. Iz okamenjene perspektive srpskih nacionalista oko stvaranja i trajanja te paradržave, sve je bilo nevino i čedno. “Oluja” je – izvađena iz konteksta – došla iz čiste hrvatske obesti i mržnje prema Srbima. A naravno da nije bilo tako.

Ne kaže se niti jedna poštena reč o uzrocima poslednjih ratova, pa i onog u Hrvatskoj, o pogubnosti srpskih velikodržavnih zabluda, koje su ojadile region i dugoročno unazadile i samu Srbiju, koje su kompromitovale Srbe i dovele ih do patnje, i to ne samo tokom “Oluje”. Ne govori se o ratnim huškačima koji su sluđivali narod iluzijama da se u drugim državama (Hrvatskoj, BiH, možda u Crnoj Gori…), po meri srpskih nacionalista, mogu silom oružja stvarati besmislene paradržave. Sa tribina i oltara post festumse godinama melodramski nariče za žrtvama (čast i saosećanje porodicama žrtva, jedino one iskreno pate), a istina o zlu u koje je narod suludo uvučen, kroz koje je prošao i čije posledice i danas trpi skriva se u dubokom mraku. Oni koji istinu javno govore, zna se kako se tretiraju i kako prolaze. Ne bez razloga – pritvorni narikači sa tribina i oltara koji su na vlasti bili su, ako ne neposredni kreatori, onda saučesnici i podržavaoci zločinačke politike koja je dovela do velikih žrtava i masovnih egzodusa. Na politikantskim komemoracijama laže se, obmanjuje, obnavljaju se mržnje i sprečava suočavanje sa istinom; sprečava se pomirenje naroda i obnova normalnog života.

Srpski nacionalisti istinu o uzrocima zla, u koje je narod suludo uvučen, kroz koje je prošao i čije posledice i danas trpi – skrivaju u dubokom mraku


Vođen onim čemu je najvičniji, širenju mržnje, huškanju, glumatanju odgovornog političara, a u želji da novim manipulacijama obeznanjuje izmanipulisnu svetinu, Vučić je Hrvatsku kakva god da je – a danas po mnogo čemu nije sjajna i primer za ugled, o čemu razborito govore i pišu nepotkupljivi i nekorumpirani hrvatski analitičari i javne ličnosti (i ne samo hrvatski) – uporedio sa Hitlerovom Nemačkom. Da bi bio ubedljiviji, podsetio je da se godišnjica “Oluje” poklapa sa godišnjicom hapšenja Ane Frank, pa dodao da je sudbina Srba u Hrvatskoj istovetna sudbini Jevreja i Ane Frank u Hitlerovoj Nemačkoj.

Ne treba ignorisati mržnju hrvatskih nacionalista prema Srbima (i drugi ranjivim manjinama), podstaknutu i Miloševićevom ratnom politikom, nacionalističkom instrumentalizacijom značajnog dela tamošnjih, pretežno ruralnih Srba da početkom devedesetih odbiju lojalnost hrvatskoj državi i da po zamislima nacionalističkih kartografa stvaraju srpsku paradržavu; ne previđajući raširen proustaški resantiman. Ali, porediti današnju Hrvatsku sa Hitlerovom Nemačkom, a sudbinu Srba sa sudbinom Jevreja u nacističkoj Nemačkoj jeste – radikalska šovinistička provokacija koja bi da dodatno sakrije glavne uzroke loše sudbine Srba u Hrvatskoj. To što će njegova provokacija na hrvatskoj političkoj, pogotovo na proustaškoj desnici izazvati dodatni odijum prema tamošnjim Srbima, Vučića i slugeranjsku mu kamarilu ne brine. Ako njih ne brine, ima onih koje itekako brine – preostale Srbe u Hrvatskoj, na čija će se leđa svaliti dodatni odijum hrvatskih nacionalista, i preostale Hrvate u Srbiji, na čija se leđa svaljuje dodatni odijum srpskih nacionalista. Životi običnih ljudi, tamošnjih Srba i ovdašnjih Hrvata, nikad nisu bili briga šovinističkih huškača bilo u Beogradu, bilo u Zagrebu.

Autor: Pavle Radić, Autonomija.info