Katajjaq je grleno pjevanje, glasovno nadgornjavanje, vokalno-ritmičko natjecanje dviju žena, dvojake naravi: riječ je o estetskom doživljaju, glasovnoj improvizaciji, koja se u tom smislu ne razlikuje od pjevanja, bilo kakvog i bilo kojeg; kao što operno pjevanje ima svoja pravila, tako i katajjaq ima druga pravila, ali, s druge strane, riječ je o svojevrsnom natjecanju, natpjevavanju, u kojem pobjeđuje žena koja duže izdrži, zadajući suparnici ili supjevačici ritmičke i melodijske oblike, i istovremeno odgovarajući na oblike koji su njoj zadati.

Osnovno sredstvo katajjaqa je dah, pa bi se mogao opisati i kao pjev daha, pjev grla kojim čujno protiče dah. Nesviknuto uho u katajjaqu će, možda, čuti stenjanje. A možda i glasanje žena u trenucima ljubavnog čina. Kao što će nesviknuto uho u pjevanju Marije Kalas čuti naročito histerično žensko kuhinjsko vrištanje. Ali naravno, u našoj se civilizaciji indignirano odbija i sama pomisao da bi se moglo raspravljati o estetskim, kulturološkim i civilizacijskim nazorima onoga tko u Mariji Kalas čuje kuhinjsko vrištanje, te da bi se takvo viđenje stvari moglo prihvatiti kao legitiman estetski stav. To ugrožava našu civilizaciju, naš doživljaj svijeta i način mišljenja. Izvaljuje nas iz temelja i dovodi do bijesa. Vjerojatno s razlogom. I jebali bismo majku majčinu nekom recimo eskimskom, pigmejskom ili aboridžinskom vladaru kojeg bismo ljubazno doveli u operu da čuje veličanstveno pjevanje Anne Netrebko, a on bi se zakocenio od smijeha, ravno u lice slavnoj pjevačici. Ne bismo li za tog gospodina Eskima (ili politički korektno: Inuka), Pigmeja ili Aboridžina kazali da je divljak, nedostojan naše pažnje?

Katajjaq je grleno pjevanje i folklorni ceremonijal inuitskog, dakle eskimskog naroda, ili njegovog dijela koji živi na krajnjem sjeveru Kanade. Kada bi muški otišli u lov, ili se prepustili nekoj svojoj muškoj zabavi ili meditaciji, žene bi se natjecale u katajjaqu. Par bi se digao na noge, uhvatile bi se za ruke, primaknule se jedna drugoj, skoro da bi se nosovima doticale, i krenule bi, pa koliko koja izdrži. Tačka obično ne traje duže od tri minute. Toliko mogu izdržati grlo, pluća, ljudska volja i imaginacija. Čudesna, neobična stvar.

Katajjaq je elementarna umjetnost, elementarni oblik čovjekova izražavanja, ono od čega jedan svijet počinje i u čemu nakon svega završava. Trebao bi nam biti blizak, jer ni mi, srećom, nismo zaboravili, civilizacijskim slojevima pokrili i ugušili neke oblike elementarnog izražavanja. Katajjaq – grleno pjevanje, umjetnost daha – je, kao i svaki oblik elementarnog izražavanja, povezan s uvjetima života, klimom, zemljopisom i načinima preživljavanja neke zajednice. Teško je, recimo, zamisliti da se dahom i grlom na takav način bavi netko u Africi ili na Mediteranu.

Naš katajjaq je, recimo, gluho (nijemo) kolo. Riječ je o nizu, minimalno različitih plesova Dalmatinske zagore i dijelova Bosne i Hercegovine. Možda je najproučenije i najčešće spominjano glamočko gluho kolo. Riječ je o ritmički jednostavnoj formi, koja se izvodi u kolu, gdje je topot ljudskih stopala jedini zvuk i jedina muzika. Tema gluhog kola bila je, naročito pedesetih i šezdesetih, prisutna u nizu dokumentarnih filmova, koju godinu zatim Krsto Papić se njome poslužio u “Lisicama”, Jakov Gotovac se gluhim kolom poslužio u “Eri s onoga svijeta”, hrvatski, bosanski i srpski skladatelji ozbiljne glazbe varirali su na različite načine motiv gluhog kola, gluhog kola bilo je u zabavnoj i pop muzici, od davne sarajevske skupine Kamen na kamen (koju je vodio Nikola Borota Radovan) do Željka Bebeka u solističkoj fazi, mnogi su od gluhog kola pokušavali nešto stvoriti. Zašto? Uglavnom zato što bi ljudima koji su kulturološki udaljeni od tog elementarnog umjetničkog oblika bio privlačan hipnotički efekt gluhog kola, njegova savršena cikličnost, osjećaj da se u formi kola može zarobiti vrijeme…

Ili ganga, rera, ojkavica, ili kako se sve zove to pjevanje-nepjevanje, koje se duž dinarskog masiva pruža s jedne na drugu stranu krsta i križa, i jednako ga ima, opet minimalno variranog, i kod Srba i kod Hrvata. U gangi je elementarna muzičko-ritmička forma, kojoj se pridodaje deseterački tekst, koji više nije elementaran i koji je veza s vremenom sadašnjim. Tekst je obično komentar onog što je vrlo aktualno i živo.

Gangu ćemo često dočekati s prinčevskim podsmijehom. Kao i gluho kolo. I jedno i drugo otpisat ćemo i opisati kao oblik primitivne kulture, ili preciznije: kulture primitivaca. Ganga je danas, u najvećoj mjeri, negativna metafora urbanog svijeta. I naravno, pozitivna metafora, himna i uzvišeni kulturni izraz dijela desno-nacionalističkog svijeta. Ali kod ovih drugih ganga nije jedina njihova kultura. Oni će govoriti da je to njihov identitet, ali da oni istovremeno znaju tko su Bach i Mozart, jer su Hrvati bili Europa prije Europe i slušali su Bacha i Mozarta prije nego što su se Bach i Mozart rodili.

No, pustimo sad nacionaliste, nisu oni tema ove priče. Tema su oni za koje je ganga kultura primitivaca. Ganga ili katajjaq, svejedno.

Prije nekoliko dana Kanada je slavila svoju sto i pedesetu godišnjicu. Ta zemlja danas je svjetionik slobode i tolerancije u moru trumpoidnog ignorantskog fašizma. Njezin mladi predsjednik Justin Trudeau je sve ono što njegov prvi i jedini susjed nije. Kanada je živa veza među svjetovima, starosjedilačkim i doseljeničkim, elementarnim i visokostiliziranim. Nigdje na Zapadu kao u toj nekonvencionalnoj, temeljito sekulariziranoj zemlji nije sačuvana izvorna, tradicionalna kultura.

Kanada je, gle čuda, još uvijek zemlja pod britanskom krunom. Ako se u međuvremenu nešto nije promijenilo. Ali prije petnaestak, već dvadeset godina, kada su moji prijatelji i poznanici, iseljenici iz Sarajeva, mudro odabravši Kanadu za svoju buduću i jedinu domovinu primali državljanstvo te zemlje, morali su prethodno prisegnuti, kome?, britanskoj kraljici!

I tako je, po logici prisege, Justin Trudeau u posjet primio britanskog princa Charlesa i njegovu hanumu Camillu. Njemu je dodijelio najviši državni orden, za zasluge u filantropskom radu, a nju je, bit će, počastio pićem. Sljedećeg dana ostarjeli je, antipatični bračni par, koji u ovom promatraču budi niz predrasuda i politički nekorektnih invektiva, otputovao na sjever Kanade, gdje su im Inuiti priredili ljubazan doček, a dvije su im moćne dame priredile katajjaq.

Ono što se u te dvije-tri minute zbivalo može se vidjeti na međumrežju i na YouTubeu, kao jedan od najneukusnijih i najodvratnijih primjera divljaštva u suvremenoj povijesti divljaštva, u koju uključujemo ne samo sve ispade Donalda Trumpa, nego i velikomuslimansko rušenje spomenika kulture u Palmiri i ine oblike saudijsko-vehabitskog primitivizma.

Od svega toga gori je nekontrolirani smijeh Camille Bowles i smijuckanje, kao da je upravo naročito smrdljivo prdnuo, njezina glupavog muža, princa Charlesa. Jer u kikotanju te žene nije ni mahniti bijes i gnjev slijepe vjerničke armije, koji se na ovakav ili onakav način može izliječiti i preobraziti, kao što se izliječio i preobrazio njemački nacionalsocijalizam, nije u tom kikotanju ni neotesanost jedne nasilničke muške ništarije, kakva je Donald Trump i kakvi su milijuni jednakih takvih muških ništarija, porodičnih i izvanporodičnih zlostavljača, od Balkana preko Europe sve do gradića Fargo u američkoj nigdjini, jer će nakon što svijetu zada jada svaka ta muška ništarija, na kraju, ipak, biti prezrena i osramoćena. U kikotanju Camille Bowles i smijuljenju njezina ostarjelog muškarčeta sve je ono najružnije u povijesti Zapada, uključujući desetine milijuna pobijenih ljudi, koji su tokom kolonijalne i postkolonijalne povijesti Zapada i Britanije bili ovako ili onako smiješni nekoj takvoj Camilli.

Jedan veliki srpski pjesnik, inače Trebinjac, jednom je davno, vrlo davno napisao da se treba plašiti onog koga smijeh poružnjuje. Pogledajte malo Camillu Bowles kako se u lice smije izvođačicama katajjaqa, pa se dobro isprepadajte.

Autor: Miljenko Jergović. Prenosimo sa stranice www.jergovic.com