Izvor fotografije: pogmogoal.com (Douglas Hyde s igračima Irske i Poljske)

Sport kao ujedinjujući-razjedinjujući faktor u društvu nije nešto što nama treba puno objašnjavati. Pomenemo li u našem društvu primjere etničkog ili religijskog ekskluziviteta u klubovima, obično ne čekamo predugo na argumente tipa dugogodišnjeg neigranja katolika u Glasgow Rangersima ili ne-Baska u Athletic Bilbau. Danas u Uzvratnoj posjeti pišem o još jednom primjeru iz bijelog svijeta, nešto drugačijem od onih na koje smo navikli. Baš kao i Čudo mađarsko, i ovo je epizoda iz serijala Više od igre.

Koncem 19. vijeka je u Irskoj formiran savez irskih (gelskih) sportova, GAA (Gaelic Athletic Association) s idejom da osnaži irsko nacionalno jedinstvo kroz autohtone sportove, dâ irskim mladićima prostor za fizičku aktivnost kroz sport i da funkcionira kao okosnica irskog nacionalnog preporoda. Ne treba da čudi činjenica da se kroz historiju GAA spominjao paralelno s puno poznatijom i ozloglašenijom troslovnom skraćenicom: IRA. Kako GAA od početka svog djelovanja funkcionira na cijelom Otoku, rad u Sjevernoj Irskoj nakon podjele zemlje je pratio konture granica iscrtanih među katolicima i protestantima, među nacionalistima (republikancima) i lojalistima (unionistima). Istu su liniju pratili i sukobi i organiziranje u paravojne formacije.

Vratimo se ipak malo sportu i onom što se neposredno na sport lijepilo na samom početku. Najpopularniji sportovi pod GAA kapom, kako tad tako i danas su irski fudbal i hurling. Ako niste gledali hurling, a nekim slučajem jeste gledali lacrosse i hokej na travi, hurling bi bio negdje između ova dva sporta. Irski fudbal je sličnom analogijom na pola puta između ragbija i fudbala kakvog poznaje ostatak svijeta. Oba se sporta igraju na istom terenu, s istim brojem igrača i unutar istih klubova i okružnih selekcija koje se bore za sveirsku šampionsku titulu iz godine u godinu.

Sličnost među domaćim i sportovima koji su na Ostrvo došli izvana (konkretno iz Velike Britanije) je značila da su igrači s predispozicijama i vještinama karakterističnim za, recimo, irski fudbal, mogli biti i odlični fudbaleri i ragbisti u isto vrijeme. Na početku 20. vijeka je u Pravilnik GAA ugrađen član koji je to spriječio: Član 27.

Član 27, poznat u javnosti kao Zabrana, članovima GAA je zabranio da učestvuju u stranim sportovima, bilo kao igrači, bilo kao gledaoci ili organizatori. Pod stranim se sportovima prvenstveno mislilo na fudbal, ragbi i kriket. Nekad su se ti sportovi nazivali i „igrama iz kasarne“ da se istakne činjenica da su ih donijeli britanski okupatori. Dodatno osiguranje bio je i član 42 (zabrana stranih sportova na terenima GAA) i član 21 (zabrana učlanjenja u GAA članovima britanskih snaga sigurnosti).

Ova pravila, uvedena početkom vijeka u Irskoj možemo čitati kroz prizmu tog trenutka: Irska je još uvijek dio Carstva, nacionalni pokret jača i traži promjene. Aktivisti i simpatizeri se okupljaju oko GAA i Conradh na Gaeilge (Irska liga, Gaelic League), kulturno-društvenu organizaciju koju je u to vrijeme osnovao Douglas Hyde: lingvista, preporoditelj irskog jezika i kulture (inače i uvaženi počasni član GAA). Irski jezik se vraća u modu skupa s tradicijom, ali treba im malo pomoći ako pitate vođe GAA.

Nakon rata za nezavisnost i nakon formiranja irske države, u dijelu Otoka koji nije ostao dio Ujedinjenog Kraljevstva više nije bilo stranih snaga sigurnosti, ali je član 21 ostao na snazi zbog Sjevera. Nije više bilo ni kasarni, ali su igre iz kasarne i dalje bile zabranjene članovima GAA: igrači i simpatizeri GAA klubova su se morali kloniti pogrešnih stadiona. Tridesetih godina je i muzika došla na tapet: jazz je bio prijetnja katoličkoj Irskoj i vlada, GAA i Irska liga su se uhvatile u to kolo: 1935. je donesen zakon o zabrani neprijavljenih plesova, pa ste za organizaciju plesa morali dobiti blagoslov sudstva, policije i crkve. U čuvanju morala je i celuloid gorio: film Majmunska posla braće Marx je zabranjen zbog poticanja na anarhiju, a dio Disneyeve Fantasije je prepoznat kao bezbožnička materijalistička propaganda.

U ovo doba na mjesto predsjednika Irske (novim ustavom ustanovljenu poziciju) dolazi naš znanac iz prvih dana Irske lige, Douglas Hyde.

Predsjednika su odmah te 1938. godine iz Fudbalskog saveza Irske pozvali na utakmicu irske reprezentacije, na što je on i pristao iz političke kurtoazije i predsjedničke obaveze. Nakon kraćeg vijećanja, GAA Douglasa Hydea izbacuje iz članstva.

Hyde nije nipošto bio jedina osoba izbačena iz GAA na osnovu člana 27, ali je svakako reprezentativan primjer: predsjednik države i nacionalna ikona. Godinama nakon toga GAA su nakon kršenja člana 27 napuštali popularni igrači i bitni funkcioneri, a na stadionima pogrešne vrste fudbala su dežurale ekipe špijuna koje su bilježile prekršitelje pravila, poznata lica na tribinama ili na terenu. Igrači su nepodobne sportove igrali krišom pod pseudonimima, gledaoci zamotavali šalove oko glave da spriječe identifikaciju.

Naravno da je dobar dio članova GAA bio svjestan besmislenosti ove situacije i pozivao na brisanje člana 27, ali je to bio izuzetno spor proces. Čitate li novine iz druge polovine šezdesetih i reakcije tvrdolinijaša na prijedloge o ukidanju člana 27, vidjećete optužbe da su ljubitelji fudbala anglonostalgičari, sluge okupatora i izdajnici i da član 27 čuva Republiku.

Ipak je 1971. godine član 27 uklonjen iz Statuta. Član 21 i policajci iz Sjeverne Irske su morali čekati do 2001. na isti postupak, a stadioni GAA još nisu dočekali potpuno ukidanje člana 42. Jazz se čuje ponegdje, a Brianovo žitije više nije zabranjen film.

A članovi GAA su i dalje likovi iz Više od igre: dok šetaju s članskom karticom koja viri dva santimetra iz sakoa komentar kako su oni pravi „GAA ljudi“ govori često više o politici nego o lopti.

(Harun Šiljak, Prometej.ba)

15.12.2017.