Sve učestalija pojava “mikro-jedinica” ukazuje na činjenicu da su političari odustali od pristupačnog stanovanja.

New York je donio prvi zakon koji detaljno regulira stanovanje 1867. godine. Po prvi je puta bilo nužno imati dovoljno izlaza u slučaju požara, prozor u svakoj spavaonici – čak i ako je ona povezana vratima s drugom sobom. Zakon je također propisao da podrumski stanovi moraju imati stropove visoke barem 2 metra, te prozor koji će propuštati svjetlost.

Brojni podrumi nisu prošli test, ali su njihovi stanovnici često odbijali otići, pisao je Jacob Riis u utjecajnoj knjizi „How the Other Half Lives“, koja se bavi siromaštvom u New Yorku u kasnom 19. stoljeću. Trebale su proći godine da policija izvuče sve „stanovnike špilja“ iz njihovih ilegalnih domova. Riis nije suosjećao. „Da se mene pita,“ napisao je, „biti izbačen iz takvog stana značilo je da ti se posrećilo.“

Neoliberalizam je okrenuo Riisjev paternalizam naglavce: danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu „mikro-jedinicama“.

U potpuno otvorenom strateškom dokumentu Manhattan Instituta tvrdi se: „Pansion, tip zgrade s mikrojedinicama, ikonički je američki model priuštivog stanovanja za umjetnike, intelektualce, imigrante i druge sa skromnim primanjima koji traže priliku u urbanoj sredini – od prvog samostalnog boravišta Bena Franklina kao bostonskog tinejdžera 1720., do doma istoimenog protagonista iz popularnog crtića „Hey Arnold!“ iz 1990-ih.

„Amerikanci bi trebali moći štedjeti i živjeti u malenom prostoru ako to žele“, zaključuju autori.

Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.

S druge strane, liberali ovdje prave razliku. Primjerice, New York zabranjuje gradnju profitnih jednosobnih stanova – klasičnih mikro-jedinica 20. stoljeća – ali pokušava zadržati one koji već postoje. Lokalni predstavnici znaju da bi reguliranje postojećih jednosobnih stanova izbacilo njihove stanare na ulicu. No, također ne žele dopustiti tržištu da udovolji ogromnoj „potražnji“ za bijednim stanovanjem; grad stoga mora ozakoniti nezadovoljavajuće kao standard. Prihvaćanje jednosobnih stanova moglo bi uspostaviti novu, nižu granicu, potencijalno podižući ostale cijene iznad te granice.

To ostavlja New York s malo više od mitskih stanova s kontroliranom najamninom, dostupnim stanovima koji se doslovno dodjeljuju lutrijom, te socijalnim stanovanjem za koje postoji lista čekanja duga stotinama tisuća ljudi.

Nije oduvijek bilo tako. U 1930-ima, kada su zgrade još pružale dom stotinama tisuća Njujorčana, bilo je gotovo suprotno. Nije manjkalo stanova, iako su bogati liberalni reformisti priželjkivali da izbace ljude iz izdržljivih trošnih gradskih zgrada. Prvo se grad slomio pred ovrhama te dodao nova pravila za koja su reformisti znali da ih stanodavci neće moći zadovoljiti, objašnjava Nicholas Dagen Bloom u svojoj knjizi „Public Housing That Worked: New York in the Twentieth Century“. To je dovelo do rušenja desetka tisuća stanova, izmjestivši jedan mali grad ljudi. Uz pomoć ljevičarskih skupina i sindikata to je zauzvrat generiralo politički pritisak za izgradnju socijalnih stanova – koji su se počeli graditi u velikim količinama. Bilo je to poput Doktrine šoka, ali za socijalizam.

Strategija je bila drska i gnusna, neodvojiva od politika „evikcije slamova“ koje su devastirale susjedstva u cijelom gradu. Tek dio onih izmještenih preselio se u nove, socijalne stanove, štoviše – stanova nije bilo dovoljno, premalo ih je dodijeljeno ljudima na socijalnoj skrbi.

No radi se i o pokaznom primjeru suženog modernog razmišljanja o stanovanju. Upravo objavljen plan za New York, gradonačelnika Billa De Blasija poziva na „popuštanje“ legalne minimalne veličine stana. Predstavnici u Miamiju nedavno su predložili spuštanje veličine nastambe s 37 na 25 m2 . Grad Whitehorse, kojeg mori kriza stanovanja u kanadskom Yukon teritoriju, odobrilo je ranije ove godine „priuštiv“ projekt s jedinicama veličine 32 m2.

Budućnost statusa quo je jasna. Javno-privatna partnerstva nastavit će ostvarivati profit pojavom domova za siromašne. Dok će privatna poduzeća graditi špilje za novo stoljeće.

Autor: F.T. Green, Jacobin

S engleskog prevela Ivana Jandrić

Prenosimo s portala slobodni filozofski