Schindlerov lift sam prvi puta vidjela na kiosku. Tako se uostalom kupuju knjige u malim gradovima, na kioscima. Ukoričena krvava mrlja među časopisima i rijetkim knjigama. I usred mrlje, dva solitera, simbola gradskosti, baš kao u izvedbi Dragana Stojnića, soliteri su tamo gdje se grad sa nebom rukuje. Dok knjige dospiju do kioska malih gradova – ova je doživjela tri izdanja, i nagradu Fritz, i prijevod na njemački, postavljena je i predstava u Kamernom teatru – dogodiše se mnoge pohvale i recenzije, dakle u Schindlerov lift ulazim s naknadnom pameti, znam da Crveni soliter ne nalikuje soliterima Dragana Stojnića, niti se lift s nebom rukuje, nego se spušta u jeze prizemlja. Lift ide putanjom uzdizanja gradskosti i razgradđivanjem te iste gradskosti, „grad postaje bezgradan“.

Sve kad bi se i htjelo u nebo dospjeti, s njim rukovati, ne može se bez susreta i dodira sa užasom, što ovdje prebiva na trinaest katova, u stotinu i četiri stana, i četiri lifta, s kraja na kraj jeze, stotinu četiri obitelji.

U jednoj od priča, kartoteci solitera, samo su imena stanara, u svako je već upisana sudbina. Pakleni krugovi. Nad svaki Cvijetić silazi. I priče se kao stara lična karta rastvore. Imenovanje je čin stvaranja. Nakon konačnog ništenja, nestajanja, gubljenja po primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama, ili pogibije na ratištima, kojima nisu mogli izbjeći, Darko ih vraća prijašnjim životima, dok su još živjeli, kao građani i radnici, ili djeca. Bilježi tko su bili prije svođenja na veliko slovo nacije. Bilježi i preživjele, rakijom poražene radnike-ratnike, sekundante primarnih grobnica, usamljene udovice, majke koje čekaju sinove koji se neće vratiti.

Bilježi on sve žive, od mrtvih mrtvije.

I miljenike očeve, ni ljubav očeva ih ne može spasiti od sigurna rata. Inercijom pripadnosti velikoj naciji, uvučeni su u vrtlog, iz kojeg se ne mogu izvući. Jedan od njih Šime, a zapravo Miodrag, je glas koji viče u pustinji.

„Vojska je u par dana sklonila leševe s ulica i odvozila ih u Tomašicu, u svježe izbagerisane masovne grobnice.
Primarne, masovne grobnice.
Svi su to znali, svi su to šutjeli, svi su se nagutali pustinje i smrti, i zanijemili punih usta. Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratiša vikao poderavši krajnike na soliter…“

A drugi je Zoran Mršić, zvani Rambo, tako nježan, pa dok na ratište putuju, na otkrivenome dajcu, on još samo želi gledati prirodu, pa zamijeni mjesta, i život za smrt. Onaj koji je preživio bježi kroz kukuruze, bježi kao u snu u kojem je teško trčati, a mora se, bježi ali svejedno ga sustiže slom živčani. Onaj koji je preživio, piscu imenuje sve stanare zgrade. Tko preživi, mora da svjedoči. Između ostalog, i da živi još žive produženo umiranje.

I među mnogim žrtvama, od svih najmanja, mala je Stojanka, kćer Božja što nosi grijehe stanovnika Prijedora, a mjesto njene smrti, lift iz naslova, su zapravo „pokretne betlehemske jaslice“. Na Badnjak slamom napunjene. Nekad Bog ne dospije do svoje zrelosti. Ubijemo ga puno ranije. Svejedno nas otkupi.

Na kraju je odlazak, na grob djevojčice Stojanke Stoje Kobaš i njenog mlađeg brata. Grob bez imena, bez oznaka, dodirna točka svemira u kojem su njihov grob i mas grob, jednako (ne)otkriveni. U zaborav zarasli, jednako neoznačeni, jednako bezimeni. Izbjeljena krvava mrlja. Spušta se u grob. Grob imenuje. Vraća mrtve natrag u imena.

Nakon Schindlerova lifta, nastavljam čitati poeziju od Cvijetića, Snijeg je dobro pazio da ne padne.

Polaganje mrtvih natrag u imena, tako on u jednoj svojoj pjesmi, Toliko vrta cvijet može podnijeti, tako bi se donekle opisalo o čemu i za koga piše.

Piše za one kojih nema, a sve kako bi ih bilo. Mrtvima daje imena, daruje im drugu smrt. Dostojanstvenu. Prva je bezimena, omasovljena, bezgrobna, kosti razvrtlarene, posvuda posijane. Cvijeta ih pronalazi, kupa, čini čovjeka. Cvijeta je vrtlar. Zemlju kompostira, ne bi li nježnošću urodila.


„Zube rosfrajne zamke
Sakrio nježan osmijeh rane
Oblačiće s dijalozima u stripu
Napuste imena i krikovi
Magneti s gradovima
Klize niz frižiderska vrata
Unutra
Ime se vratilo –
Ta butna
Tabutna kost
Tata mi je“

(DNA Aidinog oca)

Takvo je pisanje najsličnije gacanju po oštrom kamenju, svaki korak ranjava, sve dok pisac sam sebi ne postane „Golgotinja“.


Čovjek je provalija,
Uzgojena pupčana vrpca, darovana u ime.
(Schulzovo pismo Witkacyju o boji cimeta)

Neke su pupčane vrpce duljine od Jasenovca do Šejkovače, s njom se oko vrata zapetljani rađamo, a Cvijetić se njom spušta do na dno jame Hrastove glavice.


Pored Sanskog Mosta, Gornjeg Kamengrada, u Podvidači, selo Glušci. Pored sela
šumica, u šumici jamica, u jamici 23 484 komada kostiju. Hrastova glavica.
… jama je sličila na bunar, kome zidovi tiho cure…
…tijela su padala s visine najmanje dvadeset metara…
(Jama)


On pada sa njima, i tako dolazi do sebe. Dok drugi pronalaze sebe, on do sebe dolazi. U zemlji u kojoj Obradi bageristi zemlju obrađuju, revno premještaju, prazne grobove, veliku buku proizvode, a slabo ih tko čuje, Cvijeta vrtlari, „izvrtlario jezik uvaljan u pustinju“. Cvijeta vrtlar, angeo praznog groba.

Pjesnik traži riječi, on ih „grlomprohodava“ sve dok sam Riječ ne postane.

I dok čitam, vidim ga kako prst umače u rane Kristove, opipava mekoću tkiva, i vidi paklene krugove, a rana ga boli, jer je njegova. Krvav dlan njegova je kičmena moždina, njegova posteljica, njegov raj, pakao i samrtna postelja. I sve je u tom dlanu.

Svijet drugačije izgleda ako ga se gleda iz masovne grobnice. Rana ubijenog pa skrivenog boga progovara ljudskim jezikom:

Ja sam rana nanešena svijetu i moram naučiti kako da ga manje bolim, kako da me prihvati. Moram se zarastati, moram se zarastati. Ožiljčić biti, potom nestati netragom u koži.
(Selfie dječaka s puškom i psom)

Koliko je pjesnika toliko i jezika u ovom našem materinjem jeziku. A jezik Cvijetićev u jamu zakopan, pa izvrtlaren, jezik je zemljani, neizgovorivi, grlo poslije vješanja razvezano, pupčana vrpca oslobođena vratnoga stiska. Krvava mrlja.

U tom jeziku on utjelovljuje mrve očeve, nerođene sinove, kosti iz grobnica spaja, iz groba pridiže, pa citira Rašu Livadu:
„Nitko se ne može sagnuti toliko nisko da bi vidio lice Boga.“

On ga gleda očima glatkih lubanja, iz jama u koje su padale sa visine od dvadeset metara.

Svaki dan svoju kožu odere, objesi na čiviluke, tuđe nesreće navlači, nekada su to utopljeni migranti, ili zaljubljeni slikarski modeli, pčele što bolno umiru kad čovjeka ubodu, dekaptirane djevojčice, i tako po cijele dane, a noću se spali na lomači, kako bi izjutra sve ispočetka, jer onaj koji preživi, mora da svjedoči.

Uz čitanje Darka Cvijetića možda neke sretnije generacije, one koje dolaze, možda budu sućutnije. Možda se oslobode pupčane vrpce s kojom mi hodamo zauzlani i nesretni.

Putrefakcija nije besmisleno truljenje radi nestajanja, ona je vrijenje i bujanje, zapravo čisto kompostiranje radi hranjenja novoga.
Tako valja, dakle, ući u novi tjedan zalijevanjem komposta u vrtu, čuvanjem topline, u zemlji, za neke nove ljude, manje zle od ovih koji su nam suvremenici.
(Dnevnik, za Radio Slobodna Europa, nedjelja, 3. prosinca 2017.)

Pratim dalje što piše, po književnim portalima, žurnalima, časopisima, autorskim stranicama, dragim virtualnim bibliotekama. U njima je sve čega nema po bibliotekama naših malih gradova, pa nam i te virtualne zamirišu na knjige svježe otiskane, ili na one što se često posuđuju i čitaju. Kada prestanemo čitati, nestat će i ovo malo gradskosti po našim gradovima.

Čitati Cvijetića znači mnoge i mnoge čitati, sve one koje se nije ili neće stići čitati u ovo malo nam dodijeljenih ljudskih godina. Učiti iznova čitati. Možda se i nauči. Kako je živjeti s toliko sućuti. Može li se to naučiti. Gdje se to znanje sabire.

Što je bilo na početku, mašta ili empatija, i tko je tu koga rodio? I mogu li jedno bez drugoga? I što će nam se ovakvima dogoditi, bez mašte, bez empatije.

Ovako kad baku Anku osluškuje u sjećanjima, a zapravo čeka smrt očevu u bolnici:
…Govorila sam s pticama kao i ti, sveti Franjo, i redovno ih hranila. Tako sam jednu jesen hranila lastavice, svaki dan, svaki dan. I tako su se ugojile da nisu mogle uzletjeti, nisu mogle poletjeti na jug…..Sve su od zime uginule, meni pod strehom, sveti Franjo, meni pod strehom. Kaži mi, sveti Franjo, šta sam mogla, nisam znala da su selice, da su lastavice, meni su sve ptice iste, sveti Franjo, šta sam mogla, šta sam mogla?”
A onda izmjeni glas, pa imitirajući kako misli da bi sveti Franjo odgovorio njoj, glasno veli – “…letjeti Anka, morala si poletjeti umjesto njih, dušo!”
(Snijeg je dobro pazio da ne padne, Iz knjige režije za AndrićevuGospođicu)

Ernesto Sabato je jedne prilike negdje rekao kako bi trebali čitati sve ono što nam pomaže da lakše život podnesemo, preživimo, i ja sam mu vjerovala. Ali to nije dovoljno. Nakon Cvijetića, gledam Cvijetića, kosti mu rebrena arka Noina, i oni što čitaju, tu se skrivaju, ne bi li se spasili.

Autorica: Roberta Nikšić, Polis.ba