Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći moj urednik da mi ispriča vic. Ima on taj običaj, nazove u gluho doba noći sa fakulteta da ispriča vic. Pita me što dobiješ kad tridesetak pripadnika SDA stranke upoznaš sa modernom tehnologijem našeg stoljeća. Dobiješ, veli, Bakyromouse. Znam da vic nije smiješan, nije ni meni bilo smiješno niti baš jasno, ali kasnije nakon što sam poslušao cijelu priču shvatio sam poentu. Ne radi se o nikakvom vicu, eventualno tragediji sa elementima groteske. Elem, napade ovaj portal tajna hakerska skupina koja se krije pod imenom Bakyromousi i tako otpoče opsada Facebook stranice Prometeja. Navališe Bakyromousi kao onomad Švabe na Staljingrad, udijeljuju lošu ocjenu, vrijeđaju koliko im već njihov ograničeni vokabular dopušta i koriste svu svoju moć da sruše rejting ovog portala.

Kažu da za svako zlo ima neko dobro, a u ovom slučaju dobro je da ta njihova moć i nije bogzna šta, da je ograničena na virtualni svijet, a čak i u tom virtualnom svijetu su poprilično nepismeni baš kao u stvarnom. Tanka je njihova informatička pismenost i vjerojatnost je velika da nisu u stanju zamijetiti razliku između JavaScripta i JaffaKeksa, čovjeku gotovo dođe da se sažali, pa da im oda priznanje za uspješno logiranje na Facebook. Nema tu nekog silnog zla, uglavnom se radi o ljudskoj gluposti u kombinaciji sa niskim samopoštovanjem. Nekako mi je ispod časti pisati ovaj tekst. Taman mi fino krenulo sa kolumnama o transcedentalnosti, Perelmanu, Kierkegaardu i ostalim genijalnim umovima. Samog sebe pitam zašto uopće pišem o ovim budaletinama i što to meni u životu treba. Osjećam se baš kao što bi se osjećao Vladimir Kličko da ga na šakački obračun izazove pijano teturajući seoski kabadahija. Biće da mi se danas nešto plaho šamara, svrbi me dlan, a u mom slučaju to ne znači da ću dobiti neke pare. Općenito nisam na glasu kao osoba koja pod svaku cijenu izbjegava pičvajz, uostalom provedoh dobar dio života opčinjen spisateljskim talentom Borisa Dežulovića i to ostavlja svoje posljedice. Za neupućene radi se o slavnom autoru jednog poglavlja u udžbeniku za islamsku vjeronauku, a ja sam oduvijek bio fasciniran duhovnjacima i misticima koji tu i tamo, kad ustanu na lijevu nogu, znaju spizditi dobru šamarčinu onome tko zasluži. Za razliku od njega, ja nemam namjeru provoditi život govoreći budalama da su budale, koliko god to primamljivo zvučalo mom prgavom jeziku kojem takav vid komunikacije savršeno leži baš kao budali šamar. Nema od toga zbilja nikakve koristi, evo, neka bude sad i nikad više. Nešto kao bozadžija Mevlut Karataš, iz romana Čudan osećaj u meni turskog nobelovca Orhana Pamuka, kad su ga u tinejdžerskim godinama napadale moralne dileme zbog one bludne radnje, tako drage svoj omladini ovog svijeta kad krenu istraživati svoje tijelo. Nakon što je jedne večeri dva puta uzastopno zgriješio, u svojoj trošnoj kući izgrađenoj u tadašnjem predgrađu Istanbula, obuze ga naka tjeskoba i odluči da ovaj put zbilja prestaje sa tim. Najbolji način da to doista učini, dosjetit će se genijalni Mevlut, jeste da treći put iste te večeri zgriješi još jednom za oproštaj.

Da Bakyromousi imaju zrno pameti, ne bih ih ja morao šamarati. Možda bi shvatili da čitanost Prometeja ne ovisi o rejtingu na društvenim mrežama, dapače možda bi shvatili da na ovaj način samo rade dobru reklamu onome protiv koga se bore. Ako se već žele boriti protiv ideologije ovog portala morali bi pronaći neke efikasnije metode za koje se već pouzdano zna da daju dobre rezultate. Npr. da li su oni ikad čuli za molitvu Bogu? Nanijetiš dovu za uništenje Prometeja, baš kao što su pojedini pripadnici džemata neki dan u Begovoj i Carevoj džamiji u Sarajevu nanijetili dovu za uspjeh turskih vojnih akcija u Siriji. Po posljednjim informacijama, Erdoganove trupe na krilima molitve efikasno preseljavaju djecu na ahiret. Kad vidiš da nešto funkcionira, čemu komplikovati?

Volio bih ući na dvadesetak minuta u mozak jednog Bakyromousa, pa da se po prvi put u svom životu odmorim ko insan. Ne duže od dvadeset minuta jer mentalna lijenost, kao i svaka druga lijenost, čovjeku olako pređe u naviku. Smori me braćo ovaj život, dragi Allah zna da mi nije lako. Volio bi da osjetim kako je to kad ti je životni plafon jedna zvijezdica kojom ocjenjuješ neki portal, a životnu satisfakciju crpiš iz bajramskog paketića - tri sapuna, dva upaljača, dva privjeska za ključeve, dva deterdženta za suđe, pola kilograma kafe i kutija napolitanki - kojim te nagrađuje nadređeni u stranci za poslušnost. Mick Jagger pjeva kako nema satisfakcije u životu, ima brate satisfakcije, samo nisi se ti Jaggeru znao učlaniti u pravu stranku. Volio bih također osjetiti kako je to kad si dežurni teoretičar zavjera koji zna sve o masonima, a životna ambicija ti se svodi da se dočepaš Njemačke gdje od prvog dana postaješ slobodni zidar na baušteli. Kad na vlastitoj kičmi osjetiš kako je krvavo na pošten način zarađivati pare trčećim korakom pičiš kući ljubiti ruke svome gospodaru u stranci, tvrditi kako nema zemlje do Bosne i kako oni na zapadu ne znaju da žive. Volio bih sprovesti taj eksperiment, ali ponavljam, ne duže od dvadeset minuta.

Ne mogu ja to nažalost, moram stajati na crti, nema vremena za odmor i predah. Nije to stvar mog izbora, tako mi zapisano. Da se borim do zadnjeg daha za dunjalučku pravdu. Gore neka bude kako bude, barem ću imati čime se ogrnuti i znati zbog čega sam prolijevao znoj. Kad me Svevišnji upita što sam radio dolje, valja imati neke dobre argumente. Nemam namjeru tvrditi da sam svetac, ali barem neću reći da sam se prodavao za kutiju napolitanki te da sam se za svoje ideale borio preko Facebooka dijeleći loše ocjene portalima i ispisujući polupismene statuse po virtualnim zidovima. Neću dopustiti da se raja na ahiretu šprda sa mnom.

Za kraj moram spomenuti - a spominjem ovo pošto studiram stvari vezane uz IT sektor pa čisto da se razumijemo - nemam ja ništa protiv tehnologije i virtualnog svijeta. E-čitač knjiga ne ispuštam iz ruku. Ni najmanje me nije strah umjetne inteligencije. Bogdo da jednog dana i sam pridonesem razvoju iste, mada se bojim da toliko pametan ipak nisam. Najviše od svega se bojim neinteligencije, pogotovo one ljudske. Ona nam od pamtivijeka donosi zlo i protiv nje nam se valja boriti dok smo živi, a sa robotima ćemo se obračunavati kad za to dođe vrijeme.

Armin Harambašić, Prometej.ba

2.2.2018.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.