Turski politički magazin na bosanskom jeziku Stav često piše, različitim povodima, o “komunističkoj vladavini”, tj. o razdoblju 1945-1990. u bosanskoj/jugoslavenskoj povijesti. O tome kako je Bosni, Muslimanima i muslimanima u njoj bilo pod komunizmom uredništvo Stava, razumljivo, ne propituje ondašnje bosanskohercegovačke komuniste od kojih su neki, suprotno svim očekivanjima, još uvijek živi, već se u potpunosti pouzdava u sudove koje o tome izriču muslimanske žrtve komunizma i njihovi biološki i duhovni potomci. To načelo uređivačke politike moglo bi se braniti kada bi se, po analogiji, primijenilo i na sve druge problemske komplekse – naprimjer, da uredništvo Stava od Kurda ili Armena naruči tekst o tursko-kurdskim ili tursko-armenskim odnosima… Nažalost, pisanje o Bosni pod komunizmom je izuzetak: autoritarnu Erdoğanovu vladavinu na stranicama Stava ne komentiraju njegove žrtve, koje se broje već desetinama hiljada, nego novinari, kolumnisti i nezavisni intelektualci koje Erdoğan plaća.

Ne iznenađuje onda što nam, na web-stranici ovog magazina, istinu o Mladim muslimanima i njihovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu otkriva, u razgovoru s glavnim urednikom, upravo predsjednik Udruženja “Mladi muslimani”. A ta je istina, naprosto, da “fašizam ima više sličnosti sa shvatanjima ljevičara nego s islamskim stavovima ʽMladih muslimana’ i Mustafe Busuladžića”. U Stavu br. 131 (7. 9. 2017) već smo saznali da je “Mustafa Busuladžić bio antifašista, a to potvrđuju citati iz njegovih tekstova” — uz sasvim lijep izbor citata, gdje skoro ništa nije izostavljeno. Ništa, osim onih iskaza koji potvrđuju da je Mustafa Busuladžić bio fašist! Ta je mjesta autor teksta nekako prešutio, “da se vlasi ne dosjete”…

Vlasi? Tu sam se malo zaletio! Vlasi ne čitaju Stav. Čitaju ga balije. Dakle, “da se balije ne dosjete”. Ali, jedno ipak treba priznati uredništvu Stava — oni svoje balijske čitaoce znaju kô zlu paru, i mogu biti sigurni da ovi nikada, ali nikada, ne provjeravaju priče koje su im servirane. Tako što bi, recimo, sami pročitali ono mjesto na kojem antifašist Mustafa Busuladžić priželjkuje pobjedu Mein Kampfa nad Kapitalom, pobjedu iz koje će nastati novi svjetski poredak. A da se nije radilo o teškom ali neizbježnom izboru između nacionalsocijalizma i boljševizma, gdje bi se Busuladžić priklonio autoru Mein Kampfa kao manjem zlu, svjedoči, samo nekoliko redaka dalje, njegov iskaz da se “orijaška borba” koju vodi Njemačka sa svojim saveznicima ne bije samo protiv boljševičkog Sovjetskog Saveza, već i protiv Velike Britanije – prve zemlje koja se suprotstavila Hitleru, a da ni s Kapitalom ni s boljševizmom nije imala nikakve veze.

Naš antifašist nije ostao na tome. Godine 1944, kada je ishod orijaške borbe već očigledan a savezničke trupe napreduju kroz Normandiju, Mustafa Busuladžić ne potiče svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu: “Opet je nastupio momenat kada naša kolektivna otporna snaga, koja ni u najtežim razdobljima naše povijesti nije zatajila, treba da odlučno progovori na sve udarce koji idu za našim uništenjem”. Bio je to otvoren poziv muslimanskim mladićima da za pojas zadjenu handžar i uključe se u SS-divizije i ustaške bojne – poziv koji će, sedamdeset godina kasnije, poslužiti, je li, kao nepobitan dokaz Busuladžićevog antifašizma!

Nikada nećemo saznati koliko je bilo tih jadnika koji su ga poslušali. Stotinu? Petsto? Hiljadu? Više hiljada? U svakom slučaju, bilo ih je nedovoljno, barem po mišljenju starog mladomuslimana Ismeta Kasumagića, koji žali što Busuladžićeva brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji nije “otvorila oči Bošnjacima još rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava”. Drugim riječima – kamo sreće da je, 1944. ili 1945, još pet ili deset hiljada muslimanskih majki zaplakalo za sinovima koji bi u jednoj izgubljenoj bici poginuli na istočnim ili zapadnim frontovima…

Bosanski muslimani, u svom stanju sužene svijesti koje traje već sto pedeset godina, ne upisuju u račun udruženju Mladi muslimani smrt tih hiljada muslimanskih mladića kojima se ne zna mezar. Ali ne propuštaju nijednu priliku da drhtavim glasom napomenu da se “ne zna mezar” predsjedniku udruženja Mustafi Busuladžiću, čovjeku koji je te mladiće poticao da se bore na strani sila Osovine, dok je sam ostao da sjedi u Sarajevu. Gdje je, od duga vremena, i sasvim u antifašističkom duhu, smijući se takoreći ustaškim vlastima u lice, pisao o “židovskom duhu špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena, sakrivanja i gomilanja robe, krijumčarenja i lihvarenja”…

Prodajući, po ko zna koji puta, svojim balijskim čitaocima muda pod bubrege, uredništvo Stava u liku Suada Karamustafića (taj pseudonim vrijedi zapamtiti!) insistira da ovim svojim karakterizacijama Busuladžić nije “zagovarao odvođenje i odstranjenje Jevreja u konclogore”. Taj proces odvijao se nekako mimo njega, i kada je jednom završen on je samo objektivno konstatirao da je “Židova nestalo iz čaršije”. Najviše što je Stavspreman da prizna jest da se “može raspravljati, s ove distance, o tzv. političkoj korektnosti njegovog nalaza dok se nad Jevrejima provodi holokaust širom Evrope, pa i u BiH”. Na taj način, turski politički magazin na bosanskom jeziku daje pravo svakom srpskom političkom analitičaru, publicistu ili historičaru koji u prošlom ratu nije nikoga ubio niti je uopšte uzeo oružje u ruke (već je samo sjedio u Beogradu ili na Palama i nešto pisao), da cijelom svijetu konačno otkrije da je “u julu 1995. godine Bošnjaka nestalo iz Srebrenice”. I baš me zanima hoće li taj nalaz gomila debila na Erdoğanovom platnom spisku proglasiti monstruoznim cinizmom, ili će ga samo smatrati politički nekorektnim iskazom…

U trenutku kada je bosanski muslimanski subjekt, zaslugom svojih duhovnih i političkih vođa, sve bliži socijalnoj smrti, tražiti bilo kakve spasonosne odgovore u ideologiji Mladih muslimana isto je što i preporučiti karcinom kao najbolji lijek za rak.

Tarik Haverić, autorski blog

22.9.2017.