Esej Polja smrti Mirka Kovača antologijski je spis o jednom momentu u vremenu i figuri koja je željela krvlju da ispiše historiju. Pisan 1992. godine krajem februara, najavio je sve ono od čega humanost i ljudstvo zazire. Čitajući ga danas, imamo osjećaj da je esej pisan naknadno, fascinirani hirurškom preciznošću Mirka Kovača.

Zbog svojih stavova Kovač je ispitivan, napadnut, a naposlijetku je stavljen i na listu za odstrel. Napušta Srbiju da bi spasio život i nastanjuje se u Rovinju. O Mirku Kovaču danas akademska zajednica Srbije šuti. Pored eseja, romani koje je napisao zovu na čitanje i zauzimanje one strane, u teškim vremenima, koja je ispravna, a ne konformistička. Mirko Kovač dokaz je i protiv šutnje akademske zajednice u BiH. Sjećajući se Kovača, preneraženi šutnjom naših akademika pred posljednjim dešavanjima, bacamo im rukavicu u lice.

25.6.2017.

*

Ljudi bliski srpskom predsedniku Slobodanu Miloševiću kažu da su mu u dosadašnjoj karijeri najteže pali događaji u Rumuniji. U intimnom krugu besneo je i ponavljao: “Pa ovo je kontrarevolucija, kao u Mađarskoj 1956.” A kada su kao štakori umlaćeni Čaušesku i njegova Elena, bio je potresen i ojađen. (Oni zločesti u Beogradu Miloševićevu suprugu zovu Elena). Ne mislim da je tada duh Čaušeskog ušao u njega, jer je već pripadao toj sorti ljudi. On je dušom bio za Čaušeskua, kao što se potajno divio Sadamu Huseinu. Njemu su bliski tipovi koji su protiv celog sveta. Uvek će dati podršku ekspertima za proizvodnju neprijatelja. Takođe, ne mislim da je on jedini politički nekrofil na ovim prostorima, ali je činjenica da njegovi potezi izazivaju jezu i seju smrt.

Kada je uz harmonike i moravac, slavio Ustav iz 1990. godine kojim je ukinuo autonomije, ubijeno je stotinjak Albanaca. On je 1989. na Kosovu, tom mitskom polju srpske istorije i srpskog poraza, najavio nove ratne sukobe, a već je u martu 1991. godine, iz svoje jazbine, zapovedao policijskim odredima protiv studentskih demonstracija i izazvao krvoproliće na beogradskim ulicama. On je inicijator srpsko-hrvatskog rata koji ulazi u udžbenike kao najokrutniji i najprljaviji rat u istoriji Balkana. Unajmio je jugoslovensku armiju da ubija i razara. Bez njega je nezamislivo ovo razdoblje srpske politike. Otkad je došao na vlast već se broji na desetke hiljada mrtvih. Taj nesrećnik potiče iz porodice samoubica. Otac, majka i ujak izvršili su samoubistvo, ali to su podaci za psihoanalizu. Hoće li ovaj dvojnik smrti, ovaj zlohudi istoričar obnoviti repertoar svojih političkih uzora iza kojih je ostala pustoš, mržnja, krv i ruševine?

Tomas Man je pišući o Hitleru još 1933. godine rekao da se toj pojavi ne može prići bez izvesnog divljenja, ali uz gađenje. Nemam potrebe da ga vređam i ne mislim da je umesno upoređivati ga s Hitlerom. On je sasvim mali kalibar. On nije kao Hitler došao s ulice, već se u politiku ušunjao iz prikrajka, kao karijerista. U birokratskom aparatu komunističkog režima bio je samo potrčko moćnih funkcionera. Mađarski pisac Bela Hamvaš kaže da je taj birokratski aparat utočište za nikogoviće. Tu se školuje najgori kadar, tu se vežbaju epigoni diktatora. Ne bih rekao da je Milošević fenomen, njega su samo prilike učinile kratkovečnim gospodarom jedne raspadajuće komunističke epohe. Taj tip se nije pojavio izvan društva ili izvan srpskog duha. Njega je masa htela, jer se odmah poistovetio sa Srbijom. To je bio način da prikrije vlastite nedostatke.

U vreme njegovog uspona objavio sam tekst Rađa li se naše čudovište. Tada sam pisao da tirane priziva naša beda, da je njihov uspon pad našeg duha. Srpska inteligencija prigrlila je tog socijalističkog bankara u nadi da će im on srediti zamršene račune nacije i da će isterati na čistac dugove prošlosti. Taj đetić nametnuo se kao ekstremista i nacionalista, a to su dve izrazite crte u karakternoj tipologiji balkanskog čoveka, bilo da je intelektualac ili primitivac. Istina je da deo srpske opozicije Miloševića smatra nacionalnom nesrećom, ali ga pravoslavna crkva, Srpska akademija nauka, Udruženje književnika, policija i vojska doživljavaju kao internu veličinu koja će silom nametnuti državnu moć Srbije. Njima je bio potreban jadnik koji misli da se “politika uči iz rodoljublja”, a da je pravda junačka kategorija. To što je njegovo omiljeno štivo junački ep i proza o hajducima nije neka preporuka za političara. Njemu je na jednom prijemu psihijatar Jovan Rašković laskao: “Vi ste, gospodine Miloševiću, suština srpskog bića”. Ako to stoji, ako je Milošević doista “suština srpskog bića”, onda je to sumorna duševna slika jednog naroda. Nisam sklon etnopsihologiziranju, ali težnja da se suština dosegne kroz vođu, takođe je duhovna degradacija u kojoj se našlo srpsko društvo.

Taj čovek više ne može da obuzda ono što je sam proizveo. A proizveo je mržnju koja ga već hvata za rep. On je odmah počeo da čačka u kolektivne rane naroda, a svoj je puk ubedio da ga okružuju monstrumi. Razvio mu je osećaj ugoženosti i pokrenuo sve zalihe straha. Oslobodio ga je odgovornosti i podsticao na revanšizam. Gazio je na strasti i raspaljivao maštu o genocidu. Potomke nekadašnjih žrtava upotrebio je kao koljače. Sada taj smešni diktator blebeće o svetskom fašizmu, iako je sam već zaglibio u nacionalizam i osvajački rat. On pripaja teritorije, premešta stanovništvo, ucenjuje druge narode, ponižava manjine, a to više nije samo “minimum fašizma” već prvi stadij. Doduše, nije isključeno da on doista vidi fašizam u svemu što se kosi s njegovim pogledom na svet, jer rezonuje kao komunista. On smatra da fašizam jača samim tim što komunizam propada. On misli da je komunizan odbrana od fašizma. Dakle, sada u Evropi fašizam buja, a jedino ratuje vitez Milošević.

On je u politiku uveo ratne metode kao što sada pokušava u rat koji je zakuhao da uvede nešto politike. On je rat želio odmah, samo nije znao kako da ga otpočne. Osilio se tek onda kada je proba s ubistvima mladih Albanaca prošla bezbolno, uz odobravanje Srba i armije i ravnodušnost svetske javnosti. On je u kratkom roku uneo takvu pomutnju da mu se mora priznati dar za nered. Taj strateg rušenja već danas ima iza sebe impozantne ruševine. On crpe vlastitu energiju iz rulje.

Masu je ošamutio “slatkim napitkom neuroze”. Svoje pristalice privlači politikom vanrednog stanja. S njim je zabavno jer ništa nije normalno. Sve što je poduzeo, promašeno je, jer nije promišljeno. To oduševljava gomilu. Ona ga je ovlastila da je laže. Potrebne su joj samoobmane. On se toliko zapliće u greške da se iz njih može iščupati samo novim greškama. On nije čovek pomirenja, već nesporazuma. Dijalog prihvata kad je već kasno. Popušta onda kad je priteran uz zid.

Milošević se kao vojskovođa pokazao isto tako jadan kao i političar. Njegov rat je slika i prilika njegove “nesređene duše”. To je rat bez junaka, bez smisla žrtvovanja. Njegovi “heroji”, umesto ordenja, kite se opljačkanim pršutima. Njegovi divlji vojnici vlastito su zlo prepoznali u drugome. Oni su nasrnuli na svetišta i hramove. To je rat skrnavitelja morala. Nazivaju ga besmislenim, i to nije nikakva novinarska dosetka. Glavnokomandujući je ideolog besmisla. On je i smrt obesmislio. Njegovi dobrovoljci umiru bez počasti. Lipsavaju kao psi na “poljima smrti”. Oni umiru zato što njihov šef želi da umru. Ostat će bez spomenika i zahvalnosti, u blatu istorije. Niko ih se neće sećati. Oni su umrli za neko Miloševićevo srpstvo koje je nakaradno. On je definitivno srozao mit srpskog vojnika. Jedan američki časopis tog vojnika vidi kao krezubu nakazu i džukelu. To je kokošar i palikuća. Milošević je hteo da ponizi druge, a ponizio je vlastiti narod. Osramotio je tradiciju. Nahuškao je crnogorski šljam da nasrne na Dubrovnik. Počinio je i kulturni genocid.

Jedan moj prijatelj tačno je rekao: “Milošević je političar suprotnih efekata”. Sve je pokušao silom, a ništa nije dobio. Proizvodio je neprijatelje, a sam je sebi najveći neprijatelj. Stvarajući veliku Srbiju ili manju Jugoslaviju, stvorio je vojni logor. Hteo je da otme deo Hrvatske i naseli ga Srbima, a raselio je i Srbe i Hrvate. Srušene gradove i naselja naziva oslobođenima. Tamo gde nema života, za njega je sloboda. Paleći hrvatske kuće uzdigao je hrvatskog čoveka do zavidnog stupnja samosvesti. Hteo je da iseli s Kosova tristo hiljada Albanaca, a u međuvremenu se odselilo još dvadesetak hiljada Srba. Upinjao se svim silama protiv nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, a one su već nezavisne. Sve je činio da spasi Savez komunista, a kad je to propalo prekrstio se u socijalistu. Hteo je da okalja lepotu Dubrovnika, a okaljao je obraz svom narodu. Nisu svi Srbi varvari, ali Miloševićevo pleme moraće da se pere dugi niz godina. On je oličenje neuspeha srpske politike. On je apsolutni poraz, ljudski i moralni debakl. U politiku suprotnih efekata spada čak i njegovo ime Slobodan.

Uprkos svemu, Milošević uživa veliki ugled u srpskom narodu. Za mnoge je kralj. Miljenik je ženturača. U novom srpskom folkloru kotira visoko. Slavi ga pravoslavna crkva, a patrijarh srpski blagosilja njegovo oružje. Popularni književnik Dobrica Ćosić, pisac istorijskih romana, nekada blizak srpskoj komunističkoj policiji, smatra ga novim Nikolom Pašićem (Nikola Pašić javno je delovao na političkoj sceni Srbije i Jugoslavije više od pola stoleća. Mnogi su mu zamerali što je propustio priliku da stvori veliku Srbiju umesto Jugoslavije). Ćosić kaže da je Milošević najomiljeniji srpski političar dvadesetog veka i da je samo on u stanju da obavi posao stvaranja srpske Jugoslavije. Neki istoričari misle da je Nikola Pašić uspešno spojio “srpski nacionalizam i jugoslovensku ideju”. Milošević je svima, izuzev Srbima, ogadio jugoslovensku ideju, ali je uspešno spojio srpski nacionalizam s vojnim socijalizmom. Taj neotesanko, taj politički slon u staklarnici Jugoslavije, te tanušne i krhke zajednice osetljive na nacionalna pitanja, doista je razbio sve što se moglo razbiti. Ostala su još samo crna ogledala koja će zazivati mrtve.

Pišući o Miloševiću jedan se publicista nedavno upitao: Ko će staviti tačku na ovu sumornu biografiju? Sam vlastodržac, vlastitom rukom, ili pak srpski narod? Ako bi sutra nestao, da li bi došao gori? Strahujem da srpska politika više ne može bez njega.Taj je poremećaj mnogo dublji od njegove poremećenosti. Ono što je on uskovitlao već je tinjalo u mnogim dušama. Ja mu želim propast.

Ernst Nolte je pisao da je kojim slučajem 1939. godine Hitler nestao, ne bi se ništa bitno promenilo. Nemačka je već tada bila “pokošeno polje” i ostala bi u vlasti “ograničenih glava i fanatičnih temperamenata”. Srbija je degradirana, ali možda još i danas utešno zvuče reči onog studenta koji je u martu 1991. godine skresao u lice malom diktatoru: “Srbija će biti demokratska, ali bez vas!” Da bi se to ostvarilo, Srbija bi morala da se otarasi nesposobnih i ludih komunističkih generala i njihova glavnog zapovednika Slobodana Miloševića. Ali ne samo njihova nasleđa već i njihove bede duha. To će morati da učine rodoljubi, oni koji vole svoj narod, koji su baštinici njegove kulture. Ako to ne učine, čeka ih rat, samoizolacija i nacionalna tragedija. Čeka ih ništavilo. Tomas Man je jednom rekao da narod koji prihvati vladavinu bandita izvodi čin samodegradacije!

Mirko Kovač