Yukio Mishima jedan je od najpoznatijih i najčitanijih japanskih pisaca 20. stoljeća, pisac čije je djelo na jedan način – svojom modernosti, otvorenosti i provokativnosti, ali i nadahnućima koja je ovaj autor crpio poznavanjem i pozivanjem na evropsku književnu, umjetničku, pa i znanstvenu tradiciju, od starogrčke književnosti, srednjovjekovnog i renesansnog slikarstva na dalje – približilo japansku književnost njegova vremena modernoj književnosti Zapada. Njegova književnost je po svojoj slobodi, stilu, i pristupu temi i problematici primjer krajnje prirodne isprepletenosti, suživljenosti evropske kulturne i duhovne tradicije, sa onom japanskom, i to takve vrste da, čitajući njegova djela, čitalac nema osjećaj da čita pisca koji dolazi i pripada istočnjačkoj kulturi.

Za svog, ne odviše dugog života (rođen je 1925. godine, a umro je 1970.), Mishima je napisao više od dvadeset romana, preko četrdeset kazališnih komada, stotinjak kratkih priča, nekoliko zbirki poezije i putopisa, kao i nekoliko stotina raznovrsnih eseja. Pisao je i scenarije za dugometražne igrane filmove, glumio je u igranim filmovima japanskih redatelja. Često je bio kazališni redatelj vlastitih komada, sudjelovao je i na adaptaciji većine svojih romana po kojima su snimljeni igrani filmovi. Za života je već stekao titulu „klasika“ japanske književnosti, ali i svjetsku slavu, a dva je puta, tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, bio i u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Neka od njegovih najpoznatijih djela su romani „Šumor valova“, „Poslije banketa“, „Mornar koji je iznevjerio more“, „Zlatni paviljon“, „More plodnosti“…

Roman „Ispovijedi maske“ objavljen je prvi puta u Tokyu 1949. godine, i uz „Zlatni paviljon“ predstavlja jedno od najčitanijih Mishiminih djela (prodavao se je u stotinu tisuća primjeraka godišnje). Hrvatski prijevod ovoga romana načinio je, u integralnom obliku u prijevodu s japanskog, Vojo Šindolić, a „Ispovijedi maske“ objavljene su godine 2003. kod zagrebačkog nakladnika Litteris.

Riječ je o autobiografskom romanu, u kojemu pripovjedač, kojega vidimo kao autorov alter ego, u prvome licu, izravno, pripovijeda o vlastitom djetinjstvu, odrastanju, spolnom, emotivnom, duhovnom sazrijevanju, o borbi sa homoseksualnosti koju otkriva u sebi, i sa vlastitim osjećajima, između ostaloga, i sa svojevrsnom nesposobnosti za ljubav, za ostvarivanje klasične veze, braka, obitelji…

Za razliku od stvarnoga, fizičkoga života, u kojemu mu nije bilo dozvoljeno pred drugima rasprostrijeti svoje misli, stanja i osjećaje, pripovjedač – onaj koji je od najmanjih nogu osjećao da je njegova istina negirana, osporavana, da vrijeđa ljude i da ga drugi ne žele čuti niti prihvatiti, već naprotiv, potisnuti i omalovažiti, krajnje otvoreno i sa gotovo radikalnom smionošću i povjerenjem, vlastite istine, poglede i doživljaje okreće prema čitaocu. Već je u toj pripovjednoj gesti jedinstvenost, unikatnost, osobit značaj ovoga romana – u nevjerojatnom povjerenju kojega pripovjedno „Ja“ gaji prema onome koji će ga čitati, u povjerenju koje smatra i vjeruje da će, bez obzira na vlastitu drugačijost i nemogućnost ravnopravnog participiranja u svijetu, prije svega zbog prirode svoje seksualnosti, no i zbog osjetljivosti i specifične senzualnosti uopće, od strane čitalaca, u intimi i skrovitosti čitalačkog doživljaja, biti prihvaćen i shvaćen, možda čak i prigrljen, unatoč pojedinim bolnim, moguće čak ponegdje i izopačenim nagnućima vlastite prirode i mašte.

„Ispovijedi maske“ moguće je vidjeti i kao jedan literarni eksperiment, kao hladnokrvnu analizu ljudske prirode, osobito pritajenih žudnji i strasti, kao traganje za počelima, prauzrocima, i onime što se nalazi s onu stranu čovjekovih žudnji, ljubavnih i ljubavničkih poriva, osjećaja naklonosti, pripadnosti, zaljubljenosti… Pripovjedač eksperimentira s vlastitim tijelom, dovodeći ga, od najranijih godina djetinjstva, u rubna stanja životne opasnosti – on pripovijeda o napadajima samootrovanja, koji su kod njega otpočeli oko četvrte godine života, i koji su ga ponekad dovodili blizu mogućnosti da izgubi život.

Opsjednutost, ili kako sam na jednom mjestu kaže, „naklonost mojeg srca prema Smrti, Noći i Krvi, bila je posve očita“. On govori o prvim izazovima „tajnovitosti“, koje je kao maleni dječak osjetio prema jednom mladiću, o pojedinim zvanjima koja su u njemu izazivala osjećaj „tragičnosti života“. Opisuje prve važne prizore i sjećanja, mirise, slike, nejasne žudnje ili odbojnosti, „gađenja“. Iznosi svoje specifične poglede na svijet koji su u njemu prisutni još od tih prvih, djetinjih utisaka, a koji su se s vremenom formirali u određene, osviještene misli i stavove, kao na primjer: „Još od djetinjstva, moja razmišljanja o ljudskom životu nisu nikada odstupala od Augustinove teorije predodređenosti. Ostao sam vjeran svojim determinističkim stajalištima, unatoč jalovim sumnjama koje su me opetovano mučile.“

Roman „Ispovijedi maske“ vrvi detaljnim, vrlo senzibilnim opisima, koji dolaze iz jednog introvertiranog, bogatog svijeta izrazitog estete, ali i znalca, erudite, koji pomno analizira, istražuje, na jedan način „studira“ vlastite sklonosti, osobito onu homoseksualnu, koju proučava na mnogo razina – od intuitivne, nagonske i fizičke, preko emotivne, estetske, psihološke, do znanstveno-analitičke, psihijatrijske i biološke. Mishima je bio upoznat sa istraživanjima njemačkog psihologa Magnusa Hirschfelda, koji je objavio velik broj knjiga i studija ljudske seksualnosti, homoseksualizma, fetišizma, a 1919. godine osnovao je „Institut za seksualne znanosti“. Na žalost, tijekom 1930-ih godina prošlog stoljeća njemački su nacionalsocijalisti uništili gotovo cjelokupnu građu i dokumentaciju s ovoga instituta.

Mishimin junak, govoreći o vlastitoj opsjednutosti reprodukcijom slike talijanskog ranobaroknog slikara Guida Renija, koja prikazuje kršćanskog mučenika Svetog Sebastijana, navodi interesantnu podudarnost. Naime psiholog Magnus Hirschfeld je slike Svetog Sebastijana smjestio u prvi red onih umjetničkih djela u kojima homoseksualci pronalaze osobit užitak. Pripovjedač „Ispovijesti maske“ na temelju toga izvodi zaključak kako su, u velikoj većini slučajeva, nastranosti, osobito kod prirođene inverzije, homoseksualni i sadistički nagoni nerazrješivo zamršeni. Junaka ovoga romana, što on potanko opisuje u svojim „ispovijedima“, seksualno samozadovoljavanje dovelo je do izopačenih, bolesnih fantazija povezanih sa nasiljem, kanibalizmom…


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiu, Andréu Gideu, Albertu Camusu, Lavu N. Tolstoju, Primu Leviju, Andréu Malrauxu, Samuelu Beckettu, Josephu Conradu, Ernstu Jüngeru i Imreu Kertészu


U vrijeme Drugog svjetskog rata junak ovoga romana, dječak i mladić neobično samosvjestan i sklon samoispitivanju, istovremeno i vrlo krhke građe i sklon bolesti, izbjegao je zbog svoje fizičke slabosti mobilizaciju. On piše o svojim kontradiktornim osjećajima – s jedne je strane bio obuzet željom za smrću, jer je u smrti otkrio svoj zbiljski „životni cilj“, dok je, sa druge strane, bio itekako svjestan da je radostan jer živi, i da želi dalje živjeti.

Slijede poglavlja koja opisuju vrijeme studija, kao i vrijeme veze sa djevojkom Sonoko, koja se zaljubljuje u njega i želi se vjenčati s njim, no on je odbija. Susreće je nekoliko godina kasnije, kada je već udana žena, i preispituje vlastiti odnos sa njom. Shvaća da je imao iskrenu želju za susretom sa njom – u njihovoj komunikaciji prisutni su razumijevanje, prisnost, srodnost i lakoća, međutim, u toj želji nije bilo tjelesne žudnje.

„Ako dopustimo da ljudska strast ima snagu uzdići se iznad svih besmislica, tko može poreći da ona nema snagu uzdići se i iznad besmislenosti same strasti?“, kaže pripovjedač ovoga romana, priznajući kako je njegova duša još uvijek pripadala Sonoko. Odnos, platonska veza sa Sonoko, pokazivala je razdor koji je postojao unutar njega, i kojega je bio svjestan, razdor između tjelesnog i duhovnog. Sonoko je predstavljala utjelovljenje njegove ljubavi prema duhovnom, prema svemu vječnom. U priči, nedovršenom, i u potpunosti neostvarenom odnosu sa Sonoko, ali i u mogućnosti toga ostvarenja koju na koncu ipak na jedan način i ostavlja otvorenom, okončava ovaj neobičan, jedinstven „bildungsroman“.

Specifičnost toga romana je u njegovu pripovjedaču, dječaku i mladiću, mladom čovjeku opsjednutom žudnjom koja se može osjećati prema drugome biću, no ne i toliko njenim zadovoljenjem, koliko njenim prevazilaženjem – upoznavanjem onog mentalnog i emotivnog krajobraza na kojemu je moguće zateći se ukoliko se žudnja – i fizička i duhovna, dokine. On neprestano igra igru sam sa sobom, sa vlastitim emotivnim i spoznajnim mogućnostima, a ta se igra proteže i na njegovo tijelo, kojega je također sklon odvoditi do ruba izdržljivosti i krajnosti – uvijek sa ciljem kako bi se utolila žeđ za nepoznatim, koje se nalazi onkraj, sa druge strane, ne samo života, već i smrti same.

Igra sa smrću za junaka „Ispovijesti maske“ nije tu kako bi demonstrirala njegovu ljubav za konačnim krajem i raspadanjem, već, naprotiv, kako bi ga u jednome času pripremila za čin okončanja života, upravo zbog ljubavi prema ljepoti, zbog očaranosti njenim pojavnostima, i zbog ljubavi i čežnje za vječnim životom, koji se nikada neće okončati. Tu je igru na jedan način simbolički i dovršio dvadeset i dvije godine nakon što je otpočeo pisanje ovoga romana, točno na isti datum, 25. studenog 1970. godine, kada je počinio obredno samoubojstvo seppuku, otvorivši si tako mogućnost ulaska u vječni život, kojim je za „smrtnoga života“ bio toliko, fatalno privučen i intrigiran.

Yukio Mishima se i u ovom svom djelu, u kojem se bavi periodom vlastita odrastanja i spolnog i emotivnog sazrijevanja, pokazuje kao pisac snažnog filozofskog nagnuća. Njegova ga analitičnost i posve hladna, distancirana od vlastita ega, samoanaliza, stavljaju u onaj krug psihologijom obilježenih autora čiji intenzivan unutarnji nerv uvijek ide ka radikalnoj krajnosti, ka onome teško zamislivom i još teže iskazivom, onome što graniči sa ludilom, bolesti, izopačenosti, okrutnosti ili pak krajnje samilosti i svojevrsnim „utapanjem u ljubavi i razumijevanju“. Mishimu to svrstava u onaj red autora koji su po snazi ove vrste iskaza bliski Dostojevskom. Čovjek je biće u kojemu paralelno obitavaju i dobro i zlo, i ljepota i ružnoća, izopačenost, no i sama ljepota po sebi sačinjena je i od onog zastrašujućeg, od tajni.

„Bog i vrag se tu bore, a bojno polje im je ljudsko srce“, kaže Dostojevski u „Braći Karamazovima“, a odlomak koji sadrži upravo ovu misao Mishima uzima za moto „Ispovijedi maske“.

Mishima u ovoj svojoj knjizi pokazuje to „zastrašujuće“, tu tajnu koja se skriva u svakome ljudskom srcu, koju jedan broj ljudi ne želi upoznati, koje se plaši i skanjuje, dok drugi pogibaju predani silini i nerazumnosti njena zahvata. U toj se hladnokrvnoj, istovremeno svakako i samoranjavajućoj gesti, očituje veličina i snaga Yukia Mishime kao pisca – pokazati ono krajnje u čovjeku, u njegovom srcu i emocijama. To je ono što ga čini piscem tragičarem, nastavljačem dugoga niza tragičara, prije svega evropske književnosti i duhovnog naslijeđa, od antičkih drama preko Shakespeara, preko Dostojevskoga i nadalje, prema suvremenosti.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba