Osvrt u povodu knjige: Naslov: nacija, podtekst: klasa. Populizam radničke klase i povratak potlačenih u neoliberalnoj Evropi Urednici: Don Kalb i Gábor Halmai Izdavač: Udruženje Mreža za izgradnju mira, 2020


Osnovna ideja ove knjige je pokušati gledati identitetske i klasne interpretacije ne kao suprotstavljene – već kao komplementarne, odnosno kako toNancy Isenberg kaže: „klasa i politika identiteta djeluju u tandemu“. Na žalost, intelektualnim svijetom nakon 1989. vlada identitetski pristup. Nije li taj pristup neka nova vrsta 'reinkarniranog' starog idealističkog shvaćanja historije i društva unutar koje se iznova sfera moći ekonomskih odnosa javljaju opet samo kao nešto 'uzgredno', odnosno, «kao podređeni elementi kulturne historije» (Engels, 1973: 194)[1], ostatak neke komunističke priče? U takvom kulturno-identitetskom kontekstu cjelokupna 'nadogradnja' – pravne i političke institucije, religijske, filozofske i druge predstave javljaju se kao prirodne pa time i metafizičkom osnovom 'realne' hegemonije nacionalističkog režima.

Tako usputnom postaju činjenice da je ogroman dio populacije tokom demokratske tranzicije zapao u siromaštvo (B. Izetbegović, tokom protesta u februaru 2014. jasno određuje postojanje dvije klase stanovnika BiH: 'oni koji su se snašli i oni koji se nisu snašli u tranziciji'), da se značajno produbio jaz u bogatstvu i pojavile klasne razlike, da se očekivana životna dob stanovništva smanjila za pet godina, da je nivo zdravstvene i socijalne zaštite dosegao samo dno, da se rodna ravnopravnost ozbiljno narušila, itd. Zar je moguće ove i niz drugih posljedica smatrati fusnotalnim, usputnim? Zar je onda čudno da smo - nakon što smo društveni konflikt 'transsupstancijalizirali' u sferu identitetskih rovovskih borbi -već četvrt stoljeća na taj način upleteni u svojevrsnu skolastičku, besplodnu diskurzivnu praksu oko identitetskih markera kao što su jezik, obitelj, vjera i tradicija, milenijski nacionalni nalog koji se vrti u krug bez ikakva izgleda da razriješi bilo kakav politički problem osim da bude „perpetuum mobile“ političke mobilizacije na etnonacionalnoj osnovi.

S ovom knjigom bit ćemo ohrabreni da postavimo, naprimjer, sljedeće pitanje: A šta ako probleme proizvedene ideološkim nacionalističkim diskurzivnim praksama pogledamo iz drugog ugla, recimo, iz perspektive koju otvara David Harvey, pa – obrćući Engelsov stav – hegemonijsku nacionalističku nadogradnju koja počiva na identitetskim elementima takozvane 'kulturne historije' sada shvatimo kao 'uzgredne' fenomene akumulacije kapitala putem moći razvlašćivanja (disposession) koja sobom nosi 'gubitak prava' (Harvey, 2012: 178). Dakle – ugrubo hipoteza bi mogla glasiti: i mi u bivšoj Jugoslaviji i u cijelom bivšem varšavskom bloku 1989. otvorili smo proces duboke, revolucionarne tranzicije odbacivši jedan politički, ekonomski pa i kulturni, a prihvativši drugi politički, ekonomski i kulturni okvir. Taj generalni kurs jasno se vidi u primjerima u knjizi. Koji smo to politički, ekonomski i kulturni okvir prigrlili i šta je podrazumijevalo njegovo prihvatanje? Prihvatili smo društveno-ekonomsku formaciju kapitalizma uz koju ide neizbježno kao forma političkog subjektiviteta koncepcija države-nacije. Zbilja, u to vrijeme kontinentalne revolucije, s kraja osamdesetih, nakon odbačene socijalističke perspektive nije postojala nijedna druga do ove državotvorne nacionalne liberalno-demokratke perspektive koja je princip nacionalne državnosti jednoznačno preslikavala na socijalističke države, kako one s jasnim etničkim narodima-domaćinima, tako i na one multietničke čije su etničke elite posegnule za državnotvornim nacionalnim projektima ostvarenja svoje nacionalne države na zamišljenim teritorijima, bez obzira na preklapanja tih zamišljanja, osobito na području bivše Jugoslavije. Multietnička zajednica je podrazumijevala umnožavanje mini nacionalnih država i entiteta s narodima domaćinima, na teritoriju koji je zaposjednut silom – činom oružane nacionalne revolucije (Sekulić, 2006). Tamo gdje su sticajem okolosti državne granice očuvane princip nacionalne državnosti primijenen je na nižim nivoima unutar koje jedan ratom proizvedeni većinski narod postaje domaćinski. Duboka podijeljenost društva jedne takve države nastaje usljed primjene ideologije i institucionalne arhitektonike nacionalne države, sa svim identitetskim prtljagom, kao jedinog poznatog modela političke zajednice. Ovaj kulturno-identitetski element tranzicije nije se mogao odviti – a o njemu se ne govori – bez ekonomskog elementa, odnosno privatizacije kao mehanizma uvođenja kapitalističkih odnosa. Taj odnos – u knjizi možemo pročitati, autori se pozivaju na Harveya – je razvlašćivanje kao skupno ime za „sve procese kroz koje akteri gube pristup imovini i pravima koji su ključni za njihovu reprodukciju“ (129), nadalje, „zajednička imovina se prvo privatizira u korist odabranih komunističkih kadrova (prevratničke elite) koji su prirodno postali zainteresirani za kapitalističku transformaciju (mada mislim da nisu imali nikakva izbora)“ (131). Izgradnja novih slobodnih država – da zaključim, slažući se s autorima, nije mogla proći bez „ozbiljnog programa izgradnje domaće buržoazije“ (132).

U ovo doba 'tranzicije' našeg društva, ispod sučeljenih etnonacionalizama koji nam se često doimaju kao nešto anahrono, 'neprimjereno europskim vrijednostima', traje restauracija europskog kapitalističkog poretka i njegovog vrijednosnog okvira kroz inauguriranje nove buržujske klase i njenu konsolidaciju. To je sada klasa etnonacionalističkih poduzetnika koji okončavaju ono što je Marx davno odredio kao prvobitnu akumulaciju kapitala. Možda možemo dvojiti oko Marxove terminologije, naime, u kojoj mjeri je ona danas plauzibilna, ali u odsustvu novih, i stari načini 'govorenja' dovoljno osvjetljavaju trik ove transsupstancijalizacije ka 'kulturno-identitetskom' narativu. U suprotnom, postoji opasnost da završimo u esencijalizmu primordijalnih mržnji i plemenskih ratova, u ahistorijskom mitskom vremenu vječnih borbi čime smo svakodnevno bombardovani u ovoj ofanzivi oficijelne etnonacionalističke diskurzivne prakse. Ako pak smognemo snage da taj mitološki identitetski korpus istina historiziramo, onda mi se čini neizbježnim da ćemo morati posegnuti za kategorijama klase. Klasno pr/osvijetljen, etnonacionalizam se otkriva kao verzija nacionalizma, a nacionalizam utemeljen u ideji države nacije otkrit će se kao fenomen ponikao u srcu kapitalističkih proizvodnih odnosa. Prodor kapitalističkih odnosa polovinom 19. stoljeća na područja bivše Jugoslavije koincidira s idejama nacionalnog buđenja kod raznih jugoslavenskih naroda. Kritika nacionalizma koji već dvije decenije sistematski razara društveno tkivo naše zemlje, kako odmiče vrijeme, postaje sve više besmislena bez kritike kapitalističkog okvira unutar kojega se ona odvija.

Ono što je reinstituirani kapitalizam uspio u BiH i to ispod vela etničkih suprotstavljenosti, je upravo to da uvede oštru klasnu podjelu i to ne više onu klasičnu između buržoazije i proletarijata, već između neke lumpenburžoazije (Buden), palanačke (Konstantinović) buržoazije, koja osim financijskih špekulacija više ništa ne proizvodi već krčmi i renta bivšu društvenu imovinu kojom ona sada usudom silnica povijesnih događaja, raspolaže i doslovno lumpenproletarijata – ogromne rezervne armije radne snage na čekanju, nezaposlene, pod otkazom ili radnika na crno, armije koja prebiva na samom egzistencijalnom rubu. To je istovremeno usljed sistematskog ideološkog drila i rezervna armija podložna mobilizacijama za 'vitalne nacionalne interese'. Dakle, možemo li izaći s tezom da je iscrtavanje novih etničkih i političkih granica počivalo na jednom drugom iscrtavanju: klasnih granica i to su jedine čvrste i učinkovite granice, odnosno jedine granice koje su uistinu važne. To je granica između klase etnopolitičkih poduzetnika i klase njihovih etničkih podanika. Ova granica se iscrtava i održava pomoću generiranja konflikta i straha, pomoću razvijene mreže etnonacionalističkih ideoloških aparata (mediji, školstvo, vjerske zajednice, partije, itd.) koji uspostavljaju cjelokupan režim unutarnjih granica. Upravo ova mreža unutarnjih granica (etničkih, religijskih, kulturnih, regionalnih, rodnih, itd) služi sakrivanju ove jedini istinski važne granice. Granica koju iscrtava klasa etnopolitičkih poduzetnika je tako 'majka' svih drugih granica. Ona se reproducira pomoću emanacije i proizvodnje svih drugih granica. U stvari, baš kako zaključuju i autori ove knjige u uvodu: „neonacionalizam radničke klase u određenoj mjeri predstavlja traumatski izraz materijalnih i kulturnih iskustava razvlašćenja i obespravljenja u neoliberalnoj epohi“ (1). Ali, postavlja se pitanje kako da tek sada o tome pričamo, kako to da klasa ostaje skrivena, nevidljiva?

Klasni aspekt će biti jasnije sagledan ako pogled skrenemo s, na prvi pogled, ideološki šarolikog spektra političkih partija koje kandidiraju svoje predstavnike za institucije vlasti. Poslužit ću se metaforom 'duginog spektra' i reći da isto kao što sve boje duginog spektra ustvari prikrivaju onu jedinu pravu boju iz koje se razlažu, dakle, onu temeljnu, bijelu boju, može se reći da cijeli naš zasljepljuće šareni politički spektar domaćih političkih aktera koji se pred našim očima tuku za našu pozornost i glas, postoji da bi prikrio svoju temeljnu 'boju', odnosno ideologiju iz koje se razlaže u nepregledno šarenilo navodnih međusobno zakrvavljenih političkih opcija. Ta temeljna boja – ideologija promiče kao ono neimenovano u temelju njihovih naizgled haotičnih sukobljavanja; ona se, da parafraziram Roland Barthesa, opire svojem imenovanju. Lativši se projekta izgradnje 'nacionalne države' ta naizgled šarolika politička menažerija ušla je u ideološki horizont proizvodnje kapitalističkog klasnog poretka. Taj poredak počiva na dva paralelna proizvodna procesa: na procesu ovladavanja nad političko-kulturnom proizvodnjom nacije sa svim njezinim institucijama i procesu ovladavanja nad ekonomskom proizvodnjom (raspolaganje resursima, bivšom društvenom svojinom, financijskim samooplođujućim tokovima, itd). Ono što je karakteristika ovih procesa ovladavanja koji se odvijaju uz pomoć procedura parlamentarne demokratije, što je jedinstvena karakteristika ove vladajuće klase u usponu, odnosno u slučaju BiH, partikularnih etnoburžoazija, a tipično i za sve druge buržoazije –to je – pozovimo u pomoć Rolanda Barthesa – operacija eksnominacije. Naime, kako kaže Barhtes: „buržoazija se definira kao društvena klasa koja ne želi biti imenovana“ (Barthes, 1991: 137). Ne, ona se naprosto 'spaja s nacijom', postaje jedno s nacijom, odnosno, ona je sama nacija i njeni rituali su toliko nešto prirodno, samorazumljivo, naprosto anonimno i normalno; upravo oni su ti za koje se pretpostavlja da je normalno da u sistemu ovakve parlamentarne demokratije, vladaju. Ustvari, njihovo eksplicitno imenovanje bilo bi nešto 'nenormalno': pa zato, reći će Barthes, i nemamo danas parlamentarne političke stranke koje se eksplicitno zovu buržoaske, ili u BiH, nemamo parlamentarnu stranku koja je svojim imenom nacionalistička, niti postoje njihove platforme i programi koji to moraju na eksplicitan način imenovati. Eksnominacija kao ideološka strategija daleko je dublja, ali istovremeno i učinkovitija.

Ko čini klasu bosanskohercegovačkih etnopolitičkih poduzetnika, onih 'koji su se snašli' u procesu tranzicije? Prvi etnopolitički poduzetnici su bili pojedinci i grupe koje su u vrijeme 'demokratskog prevrata' imali neku vrstu pristupa postojećoj mreži političke moći nakon prvih demokratskih izbora, jer su izborili pobjedu kao članovi nove narodnjačke stranke. Činili su je bivši komunistički partijski aparačici, vojni, policijski ili obavještajni časnici, direktori državnih i društvenih preduzeća, ali i ljudi koji su u to vrijeme naširoko percipirani kao dokazani, notorni antikomunisti koji su narodnom pokretu davali svoj simbolički kapital: određeni akademici, intelektualci najčešće bliski stožernoj vjeri i vjerska lica, inžinjeri, liječnici koje se smatralo najmanje aficiranom od komunističke pošasti, pjesnici čije su knjige bile zabranjivane (najčešće zbog 'raspirivanja etničke mržnje'), povjesničari revizionisti, općenito ljudi koji su u prethodnom režimu bili zatvarani zbog svojih političih stavova i nacionalističkih sentimenata, razni društveni marginalci, ponekad i prestupnici i slični. U svakom slučaju, ova ispočetka labava društvena grupa, zovimo je 'narodna stranka', i širi krug ljudi oko nje, dakle pokret, uspio je iskoristiti historijski momentum kontinentalne promjene ideološke paradigme, učvrstivši se, najprije medijski, kao ideološka kontra-sila onoj raspadajućoj komunističkoj, istupajući kao pravi predstavnici svoga etničkog naroda koji mogu odoljeti izazovu novog demokratskog doba. Odoljeti izazovu demokratskog doba značilo je obaviti eksproprijaciju, odnosno obezvlašćenje.

Prvobitna akumulacija kapitala u BiH nije onda ništa bila drugo do eksproprijacija velikih narodnih masa, neposrednih proizvođača od sredstava za rad koja su se do tada nalazila u društvenom vlasništvu. Eksproprijaciju su obavile političke elite mladih nacionalnih država na način na koji se eksproprijacija inače obavljala kroz povijest kapitalizma – kako je već o tome pisao Marx: „najnepoštednijim vandalizmom i pod nagonom najbestidnijih, najprljavijih, najpodlijih i najgnusnijih stvari“ (Marx, 1969: 1184). U BiH eksproprijacija se obavila uz pomoć nacionalne revolucije, oružanog prevrata, pa je lepeza mjera i strasti bila još bogatija u svojoj brutalnosti, bezočnom pljačkanju 'okupiranih-oslobođenih' teritorija uz etničko čišćenje 'neposrednih proizvođača' tada još uvijek suvlasnika imovine. Ekspropriran od sredstava za rad, svoje imovine koja je radniku omogućavala koliko toliko slobodnu individualnost radnik je pretvoren u lumpenproletera – pripadnika rezervne armije rada 'na čekanju' dok je 'za kompenzaciju' dobio jednakost u pripadanju svom narodu. Bio je to brutalan prelaz od 'su-vlasništva nad sredstvima za proizvodnju unutar instituta društvenog vlasništva' do 'su-udioništva u pripadanju ovoj ili onoj naciji', odnosno su-vlasništva nad 'nacijom'.

Bilo kako bilo, osvajanjem vlasti, narodna partija preuzela je brigu o 'društvenoj svojini' da bi je najprije međusobno raspodijelila po etničkom principu, a onda taj plijen koji je prethodno 'nacionalizirala' (i to doslovno) u ime naroda, pretvorila zakonskim putem u 'državnu' čitaj - etnonacionalnu - imovinu i na kraju je privatizirala bilo transferom u ruke privatnika iz kruga bliskog toj partiji, bilo zadržavajući status 'javnog preduzeća' kojim upravlja i raspolaže, administrira kroz njegove upravne strukture financirajući svoje operacije i privatno blagostanje svog uskog, povlaštenog kruga. Dakle, vlasničkom 'pretvorbom' je društvena svojina postala nacionalna-državna, odnosno na raspolaganju državotvornih političkih elita, a potom privatna svojina članova partikularnog društvenog stratuma u samoj partiji i oko nje kroz sistem 'pobočnih' veza raznih pojedinaca i interesnih grupa vezanih za etnopolitčku elitu. Upravo bez transformacije vlasništva i privilegija administriranja društvenom imovinom i resursima nova politička klasa u BiH ne bi mogla nastati kao klasa – koliko god da su im bile jake etnopolitičke, identitetske i kulturološke naracije. Stoga, nikakva privrženost nacionalnom cilju ili ideološka gorljivost odbrane narodnosnog bitka već gola odbrana privilegija od pretendenata izvana, uz istovremenu stalnu borbu za očuvanje pozicije unutar u međuklanovskim borbama glavne su karakteristike nove klasne vladavine u BiH u svim svojim etnonacionalističkim varijetetima. Ta bespoštedna odbrana privilegija čak i u najbenignijem slučaju kada pobunjeni građani zatraže ukidanje prilično marginalne privilegije kao što je 'bijeli hljeb' – ne smije pristati na ustupak, na kompromis, na neko proširenje građanske participacije.

U kojim okolnostima se desila zamjena 'klase' 'etnicitetom'? Bile su to okolnosti vezane za Revoluciju 1989. kada se nacionalizam pokazao jedinom naracijom koja je mogla generirati moć. Nacija država bila je te 1989. jedina igra koja se mogla igrati. Kakav je bio odgovor na izazov kompleksnosti – kulturne, društvene, ideološke? Nametanje paradigme nacionalne države! I na kraju što bi bilo nasljeđe Baršunaste kontinentalne revolucije danas? G. M. Tamaš brutalno otvoreno kaže: „rasistička mržnja i intenzivni nacionalizam i etnicizam“. Taj motiv se provlači kroz većinu tekstova u knjizi: naime, odsustvo ljevičarskog diskursa omogućilo je relativno lagano etniciziranje klasnih iskustava. Tako u tekstu Eszter Barthe „Uspjeh Audija me ne može usrećiti“ u zaključku se kaže kako u „odsustvu jasnog ljevičarskog diskursa klasno iskustvo se može efektivno i opasno etnicizirati, te dovesti do podrške jednostavnim kategorijama koje mađarski populisti revnosno nude“ (123).

Odsustvo ljevičarskog diskursa, ali isto tako odsustvo klasne perspektive čini svaku kritiku vladajućeg nacionalizma kod nas i vani apstraktnom. I sami autori podvlače da unatoč svim narativima o propadanju država radnici „nisu uspjeli proizvesti antikapitalističku kritiku“ (123). Oni govore o 'divljem kapitalizmu' kao da postoji neki 'čestiti kapitalizam', općem „propadanju, ističu autori, „daje se populističko-nacionalističko, a ne anti-kapitalističko objašnjenje“ (117). Karakteristika dosadašnjih kritika nacionalizma je redukcionizam; građanin se obično svede na jednu dimenziju: član ovog ili onog etničkog kolektiva, građanin države, individuum, normativna sfera, kulturni identitet itd. Svaki takav apsolutizirani redukcionizam, čini se, samo održava potpuni režim otuđenja, ostavljaju ga netaknutim jer konačna tačka redukcije, taj apstraktum postaju polazišna tačka analize društva, društvenih odnosa, interakcija, modela solidariziranja kojoj je etnonacionalizam ponudio apstraktnu zajednicu apstraktnih prava i sloboda i apstraktne jednakosti koja se ispoljava kao jednakost u pripadnosti jednoj (etno) naciji. Ta ishodišna transcendencija skriva stvarno živućeg građanina i stvarne klasne odnose u koje ulazi u stvarnom društvu.


Asim Mujkić, 5. 5. 2020.

Prometej.ba, 14. 5. 2020.


Literatura:

Barthes, Roland, Mythologies, New York: The Noonday Press, 1991.

Engels, Friedrich: „Razvitak socijalizma od utopije do nauke“, u Odabrana djela klasika marksizma, Zvonko i Nataša Tkalec ur., Zagreb: Naprijed, 1973: 143-216).

Harvey, David, Kratka istorija neoliberalizma Novi Sad: Mediterran Publishing, 2012.

Icenberg, Nancy, White Trash. The 400-Year Untold History of Class in America, Penguin Books, 2017.

Marx, Karl: „Tajna prvobitne akumulacije“ u Teorije o društvu II, Talcot Parsons et.al. ur (Beograd: Vuk Karadžić, 1969) 1164-85; 1184.

Sekulić, Gajo: “Mir i rat u Bosni i Hercegovini. Od negativnog ka pozitivnom miru, Godišnjak 2006, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, god. 1, pp.: 19-48;

- Brojevi u malim zagradama odnose se na izdanje koje je predmet osvrta.


[1] F. Engels u Razvitku socijalizma od utopije do nauke: «Ali staro idealističko shvaćanje historije, koje još nije bilo potisnuto, nije znalo za klasne borbe bazirane na materijalnim interesima ni za materijalne interese uopće; proizvodnja i svi ekonomski odnosi pojavljuju se u njemu samo uzgred, kao podređeni elementi 'kulturne historije'» (Engels, 1973: 194).