[fotografija je ilustrativna]

Svake godine oko 11. jula jedan teško opisivi naboj osjeti se u zraku u BiH. Pola države obilježava godišnjicu genocida u Srebrenici i odaje počast žrtvama, dok druga polovina radi aktivno na zanemarivanju ovoga datuma, svrstavajući sebe bespotrebno, svjesno ili ne, u isti koš s onima koji su počinili zločine.

Zahvaljujući društvenim mrežama, u stanju smo da se uvjerimo u dubiozu do koje seže spomenuti naboj i u pomrčinu ljudskog uma kada je u pitanju tumačenje genocida kao nepoznate u političkim jednačinama, a ne ljudske tragedije. Bitno je napomenuti da su pojave kojima svjedočimo na društvenim mrežama postojale i ranije, i da tek sada imamo uvid u taj svijet koji je bio skriven od naših očiju. To, međutim, ne znači da društvene mreže tek pomažu u tome da ono što je bilo skriveno izađe na površinu. One uveliko uobličavaju i način na koji je neka poruka formulirana, ali i kako je primljena od strane javnosti.


Dan žalosti u BiH… kako kome

Transformativnoj moći društvenih mreža mogli smo svjedočiti proteklih dana kad je na dan 23. godišnjice genocida u Srebrenici u polufinalu svjetskog prvenstva u fudbalu igrala (i pobijedila) reprezentacija Hrvatske protiv Engleske, plasirajući Hrvate u finale. Ova historijska pobjeda i dostignuće jedne relativno male države i nacije nije nimalo zanemariva, i prirodno je da će euforija onih koji pripadaju tom narodu biti ogromna, nebitno da li živjeli u Australiji, Njemačkoj ili Bosni i Hercegovini.

Htjelo se ove godine tako da je ta utakmica igrana 11. jula, datum koji je Vijeće ministara BiH proglasilo Danom žalosti u BiH. Naravno, niko nije očekivao da će se ova odluka poštovati od strane hrvatskih navijača. Nažalost smo naviknuti da ono što se u razvijenom svijetu smatra ljudskim, kod nas ostaje tek mrtvo slovo na papiru (pogotovu ukoliko se tiče uvažavanja drugog), pa smo tako imali priliku nakon pobjede Hrvatske svjedočiti skandiranju na ulicama i na društvenim mrežama.

Kao što spomenusmo, bilo je za očekivati da se neće poštovati zabrana puštanja muzike na javnim mjestima u gradovima u BiH gdje se javno pratila utakmica. Imali smo ranije (u četvrtfinalu) priliku vidjeti kako pojedinci ne umiju slaviti pobjedu Hrvatske bez vrijeđanja države Bosne i Hercegovine, pa smo tako u Širokom Brijegu mogli čuti stihove kao što su: „Jebo te Bosno, jebo te ja, Hrvatska je moja domovina“ i slične parole. Treba napomenuti da su ovakvi incidenti marginalija čak na ovakvim događajima i da treba prihvatiti (koliko god to cinično zvučalo) da se ljudi zanesu euforijom i zbog intelektualne i emocionalne ograničenosti da izraze svoje osjećaje prema reprezentaciji znaju posegnuti za mržnjom prema drugom kako bi iskazali ljubav prema svom.

Ono što je u proslavi pobjede Hrvatske 11. jula bilo karakteristično (pored toga što se radilo o Danu žalosti), bio je ispad jednog mladog dječaka koji je u svojoj euforiji navijanja za Hrvatsku uzvikivao „Nož, žica, Srebrenica“, kako bi na taj način iskazao sreću zbog pobjede svoje ekipe. Naravno, video te njegove izjave je ubrzo postao viralan i prerastao u svojevrstan skandal na društvenim mrežama. Opravdano, treba napomenuti, jer predstavlja poraz ne samo našeg trenutačnog bh. društva, nego i turoban pogled u budućnost s naraštajima koji dolaze.

Tumačiti, međutim, ispad dječaka kao njegovu svjesnu i promišljenu reakciju na pobjedu hrvatske reprezentacije, neće nas dovesti bliže do definiranja problema, a samim time će nas udaljiti od rješavanja istog. Teško je zamisliti da u njegovoj dječačkoj glavi spomenuta parola ima uporište u ičemu racionalnom. Ona je spontani refleks na ono šta genocid predstavlja, tj. omalovažavanje drugog i drugačijeg.


Jednačina mržnje

Ukoliko ostanemo pri metafori jednačine u definiranju nacionalizma, ona bi se mogla postaviti kao: mržnja prema drugom = ljubav prema svom. Dječak je odrastao u okruženja gdje je ova paradigma potvrđivana iznova i iznova, dok nije postala aksiom njegove privrženosti svom narodu, svojoj vjeri, svom identitetu. Ukoliko tome dodamo nacionalnu nesigurnost koja proizlazi i toga što ne živi u državi koju smatra svojom „pravom domovinom“, taj kontekst može stvoriti kompleks inferiornosti koji se mora nekako kompenzirati, što se i desilo.

Dječak je svjestan da je genocid rak-rana drugima, u ovom slučaju Bošnjacima; svjestan je da ta parola nosi težinu, pa je zbrojao jedan i jedan. Genocid je u njegovom umu metonimija za nesreću drugoga, pa je po analogiji zaključio da nivo vrijeđanja te nesreće parolom koju je skandirao proporcionalan nivou njegove ljubavi prema Hrvatskoj i narodu kojem pripada. Ukoliko se složimo s ovom pretpostavkom, moramo zaključiti da nije problem u načinu na koji dječak razmišlja – njegove logičke sposobnosti zaključivanja, njegova dijalektika, je besprijekorna – nego je problem u polazišnim pretpostavkama kojima ga je društvo opremilo. Ključni problem je taj što je njemu jednačina mržnja prema drugom = ljubav prema svom aksiom, koji kao takav i ne treba podlijegati kritičkom preispitivanju, nego uvijek biti neupitno polazište.


Mi smo taj virus

Do ovakvog zaključka su došli mnogi korisnici društvenih mreža, koji su u svojim reakcijama isticali kako „nije krivo dijete, nego roditelji“ i da je dječak tek proizvod društva koje sebe ne zna voljeti i poštovati ukoliko to ne uključuje ponižavanje drugoga.

Međutim, bilo je i onih reakcija, uglavnom od strane bošnjačkih nacionalista, koji nisu oklijevali dječaka izložiti javnom linču, uzimajući njega kao pandan za način na koji „oni odgajaju svoju djecu“. Ono što ovakve komentare čini posebno ogavnim jeste činjenica da ti isti pojedinci sebe vide kao bastione empatije kada je u pitanju godišnjica genocida u Srebrenici, a ustvari nisu ništa do roba sopstvenih nacionalističkih aksioma kada treba prodrijeti u to koje zablude upravljaju jednim balavcem i šta se može učiniti kako bi se taj problem riješio.

Ova empatijska podvojenost možda je i najočiglednija u odnosu narativa bošnjačkog nacionalizma kada je u pitanju Holokaust, koji često ne nailazi na poštovanje prema žrtvama koje zaslužuje, ali koji se poštuje svaki put kada se dovede u komparaciju s genocidom u Srebrenici.

Dječak vidi takve modele ponašanja kod ljudi koji nisu balavci kao on; koji su u njegovim očima odrasli, mudri, stariji, iskusniji. On upija taj nedostatak empatije kao datost društva u kojem mora funkcionirati, pa se u skladu s tim i ponaša. Pod utjecajem je odgoja roditelja, koji možda i jesu zakazali u osvješćivanju svog djeteta na temu međunacionalne tolerancije, ali je isto tako i pod utjecajem društva koje glorificira fašizam i ustavštvo s jedne strane, a koje s druge strane na to odgovara nacionalizmom i stereotipizacijom. Ko god od nas krivi društvo zbog ponašanja dječaka neka se zapita ko čini to društvo, i šta činimo da ono postane progresivnije.

Da citiram za kraj jednog poznatog srbijanskog repera: „Ti si taj virus.“ Zapitajmo se šta trebamo učiniti da to ne budemo.

Autor: Ernad Osmić, Prometej.ba