Novosti, 13.9.2017.

Danas je u 90. godini u Zagrebu preminuo Slavko Goldstein, publicist, urednik i nakladnik. Goldstein, koji je rođen 22. kolovoza 1928. u Sarajevu, 1942. godine se zajedno s majkom Leom i mlađim bratom Danielom pridružio jugoslavenskom partizanskom pokretu, a kraj Drugog svjetskog rata dočekao je u činu poručnika.

Nakon završetka rata sudjelovao je u borbi za uspostavljanje Izraela, gdje je živio u kibucu. U Jugoslaviju se vratio tokom 1950-ih, kada je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao književnost i filozofiju. Ubrzo se okušao u novinarstvu, a ostat će upamćen kao osnivač redakcije i urednik Vjesnika u srijedu. Bio je i glavni urednik izdavačke kuće Stvarnost i časopisa Erasmus, a utemeljitelj je i naklada Liber i Novi Liber.

Slavko Goldstein jedan je od osnivača HSLS-a, prve hrvatske političke stranke na čijem čelu je bio do veljače 1990. godine. Bio je predsjednik Židovske općine u Zagrebu, židovske vjerske zajednice Bet Israel i Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, a obnašao je i dužnost predsjednika Savjeta Spomen-područja Jasenovac.

Goldstein je uredio više od 150 knjiga, pisao scenarije za filmove ‘Signali nad gradom’ (1960) Živorada Mitrovića, ‘Prometej s otoka Viševice’ (1964) Vatroslava Mimice, ‘Četvrti suputnik’ (1967) Branka Bauera i ‘Akcija Stadion’ (1977) Dušana Vukotića; koautor je knjige ‘Holokaust u Zagrebu’ (2001), autor višestruko nagrađivane ‘1941 – godine koja se vraća’ (2007). Posljednjih godinu dana života posvetio je istraživanju povijesti logorskog kompleksa Gospić-Jadovno-Pag u kojem je u ljeto 1941. godine ubijen njegov otac Ivan.

Novosti su njegovu posljednju knjigu ‘Jasenovac – tragika, mitomanija, istina’, koja je u proljeće 2016. godine izašla u izdanju Frakture objavile u dijelovima. Bio je to njegov odgovor na sveprisutni povijesni revizionizam koji se očituje u negiranju naravi ustaškog logora u Jasenovcu.

‘Hrvatski obraz od ustaškog je sramoćenja spasio sam hrvatski narod, aktivnim i pasivnim otporom ustaškoj državi i njenim nehrvatskim tutorima. Kao dječak, tri sam godine aktivno sudjelovao u tom otporu i ubrajam to među najbolje godine mog dugog života. Pobijedili smo, ali nažalost nismo znali biti dobri pobjednici. Među prvim sam bivšim partizanima koji je pored naših ratnih zasluga priznao i naše poslijeratne grijehe. O tome sam govorio u javnim istupima, novinskim člancima i intervjuima, u knjigama koje sam pisao sam i još više u suradnji s mojim sinom prof. Ivom Goldsteinom. To mi daje moralnu snagu da slijedim Spinozinu maksimu da je ‘istina cjelina’ i da to zahtijevam i od autora koji očiglednom neistinom vrijeđaju moj pijetet prema mojim bližnjima nestalima u Holokaustu i prema milijunima nedužnih koji su nestali s njima’, napisao je Goldstein u svojoj posljednjoj knjizi, uz poruku da je ‘zaslijepljeni nacionalizam obično najveći štetočina vlastitoj državi i narodu’.

Goldstein je bio intelektualni i moralni velikan koji se do posljednjeg daha borio protiv onih koji hrvatsko društvo žele porobiti nazadnjačkim ideologijama. Bio je jedinstvena ličnost čiji odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak.

*

Ivica Đikić, 23.9.2017.

Slavko Goldstein – mudri pisac i novinar, veliki čitalac, urednik i izdavač – do kraja života nije se prestao iskreno zapanjivati pred mržnjom i lažima, pred neodgovornošću i nepristojnošću. Ali nije to bila zapanjenost što čovjeka ukipi i paralizira u svakom pogledu te ga učini sposobnim samo za tupu depresiju i predaju pred primitivizmom i besramnošću. Slavkova zapanjenost bila je od one vrste koju nose ljudi što, usprkos svemu, i dalje vjeruju u dobrotu i humanost. Njemu je zapanjenost bila polazna točka u pokušaju da razumije kako funkcionira zlo, prva stanica u nastojanju da odgovori na pitanje: kako je, zaboga, moguće?! Kako je moguće da nas 2016. godine u centru Zagreba čuva policija dok promoviramo knjigu koja opovrgava revizionističke falsifikate i izmišljotine o koncentracijskom logoru u Jasenovcu? Otkud potreba da se još jednom ubije nedužne žrtve? Koja vrsta društvenog poremećaja i koja vrsta lične traume dovodi do takve bezdušnosti i pomračenja uma?

Slavko se to stalno iznova pitao i istraživao dubinu moralnog ponora u koji je propalo i propada naše zapušteno društvo, odnosno više ili manje zapuštena društva proizišla iz jugoslavenskog raspada, premda bi njegova biografija i povijest njegove porodice mogle funkcionirati kao savršeno opravdanje za srdžbu, za teške riječi i za osuđivanje u suočenju s javnim veličanjem ili relativizacijom nacifašizma te ustaštva i drugih ovdašnjih kolaboracionističkih pokreta. Znao je da teške riječi i bijes samo kompromitiraju i dovode u sumnju uvjerljivost argumentacije. Vjerovao je u zdrav razum, u hladnoću činjenica, u snagu napisane ili izgovorene riječi, u dugoročnu nadmoć ljudskosti i pameti u odnosu na pakost i zaslijepljenost. Pamet, kako ju je shvaćao Slavko, i nije ništa drugo nego drastično pomanjkanje zadojenosti i zaslijepljenosti bilo čime i bilo kime, uključujući i samoga sebe i vlastito stradanje.

Povijest ovih prostora takva je da svako toliko naiđe doba, one godine koje se vraćaju, kad se aktivna vjera u zdrav razum, u istinu nasuprot propagandi, i u dobro nasuprot zlu ispostavi izvanrednom hrabrošću i izlaganjem pogibelji, doba kad pristojnost i nepristajanje na barbarstvo i laž postanu teška subverzija. U tom smislu, Slavko je bio sušta i dosljedna hrabrost: i kad je s četrnaest godina otišao u partizane, i kad se svega koju godinu nakon Drugog svjetskog rata umnogome razočarao u pobjednički društveno-politički poredak i vladajuću komunističku praksu, i kad je – s nevjerojatnom posvećenošću i zanatskim majstorstvom – uređivao i objavljivao knjige koje su širile i još uvijek šire granice slobode, i kad je zagovarao liberalnu demokraciju i bio prvoborac rušenja jednopartijskog sistema, i kad je oštro kritizirao antidemokratska i zločinačka zastranjenja demokratski izabrane vlasti Franje Tuđmana, i kad se žestoko, poslije početne zapanjenosti, suprotstavljao najnovijem, ujedno i najbezočnijem valu desničarskog ekstremizma u Hrvatskoj, i kad se opirao pokušajima izjednačavanja ‘dvaju totalitarizama’.

Ta hrabrost Goldsteinovog javnog djelovanja nije, međutim, nikad bila ekshibicionistička ili larpurlartistička ili samoubilačka, iako je bila itekako riskantna i mogla je mnogo puta rezultirati kardinalnim posljedicama. On nikad nije pristajao da se zadovolji geslom ‘rekoh i spasih dušu svoju’: on je ustrajavao u pronalaženju načina da se svijet popravi, da se slabijega zaštiti, da se zlo zaustavi, on nije odustajao u sudaru s moćnima i bahatima. Bio je u toj svojoj neprestanoj borbi za konkretnog čovjeka i za bolji svijet spreman i na kompromis, i na ustupak, i na pragmatičnost, jer je spoznao da tvrdoglavost i narcisoidnost nisu preporučljivi saveznici u bici protiv gospodara života i smrti, u srazu s kabadahijama i ignorantima. Jedino na što nije pristajao ni pred kime i ni po koju cijenu jesu poniženje i žrtvovanje dostojanstva.

Život i sveukupno spisateljsko, uredničko i slobodarsko djelo Slavka Goldsteina trajni su poziv da budemo odvažni učiti, kritički razmišljati i uvijek se svrstavati na stranu marginaliziranih i progonjenih. Odazvati se tom pozivu znači izvrgnuti se preziru, hajci i kleveti, ali to je najmanja cijena koju možemo platiti u zamjenu za uspravan i čestit život, život kakav je proživio Slavko Goldstein.