Ovdje, dakako, epitet 'tipičan' treba razumjeti isključivo u geografsko-regionalnoj konstitutivnosti u sklopu Balkana, jer je po etničkoj konstituciji (a i mnogim drugim) ona ostala multietnički, multikonfesionalni i multikulturalni specifikum, što nije i ne treba biti opovrgavano; čega se neke - da ih pod pseudonimom nazovem - političke i društvene 'elite' ne pridržavaju. Poznato je i to da je - nakon bosanskohercegovačkog ustanka (1875.-1878.g.) i Berlinskog kongresa (održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine) - austrougarska vojska ušla sa sjevera i s juga i po prvi put ih spojila u zajednički naziv 'Bosna i Hercegovina' (da makar djelomično opovrgnem Cerićeve riječi o, kako navodi, "nepostojanju Hercegovine"). No, da se osvrnemo na nešto noviju i suvremenu pozornicu: i nakon raspada Jugoslavije na etničkoj sceni - u smislu etničke homogenosti - jedino BiH ostaje 'specifikum': sve druge bivše zemlje krasi jednonacionalnost, ali, eto, mi izgleda nismo te sreće. Mi smo još veće sreće - skromno dodajem. Pa da i argumentiram kako: kad se na lingvističkom polju artikulira sintagma 'nacionalna tolerancija', onda se navodi otprilike ovako: "(Nacionalna) tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi."


Pa kud ćeš boljeg primjera za potencijal o harmoniji različitosti nego poštivanja svih triju konstitutivnih nacija koje su prisutne u Bosni i Hercegovini (da ne skraćujem na samo 'Bosni', jer bi me pojednici mogli prozvati zagovarateljem Cerićeve ideologije). Ono što je još prisutnije (i što se svakom normalnom čovjeku čini paradoksalnim) jest i to da se u većini lokalnih zajednica pojavljuju nacionalističke stranke kao superiorne (da ne kažem i najoportunije). Naša BiH, kao ni ljudi koji ne propagiraju - iz principijelnih razloga - nacionalizam (ili bolje da kažem sebeljublje ili širu egoističku manipulaciju takvog tipa), a takvi ljudi postoje, ne zavrjeđuje biti diobirana na takav, restriktivno-manipulirajući način. Također se slijedom okolnosti nameće kao nužno pitanje: pokušava li se takvom politikom provesti još veća (nacionalistička) dioba i postupno anektiranje (pogotovo ako se uzme u obzir da su nedavno održani lokalni izbori održani točno 104 godine nakon austrougarske aneksije 7.listopada 1908.g.). Dakle, kad reisu-l-ulema Mustafa Cerić nastavlja s negiranjem Hercegovine i tretira je kao samo bosansku pokrajinu i kad se takvim svojim govorom prezentira kao ništa manje doli netrpeljitelj vjersko-nacionalnih različitosti u BiH (a koje se ni pod koju cijenu ne mogu i ne smiju 'isfiltrirati') - onda se stvara problem socio-kulturalne dekadencije u našoj zemlji (kako vidimo i od pojedinih vjerskih poglavara od kojih to možda ne bismo očekivali).


Možda je još bitnije naglasiti da, u prethodnim retcima spomenuti, ljudi koji ne propagiraju nacionalizam u okolnostima u kojima se BiH danas nalazi (a gle čuda htjeli bismo u Europu!) nisu po svom ponašanju nikakva simultana defekcija od 'svojih naroda', nego, dapače, ljudi koji shvaćaju i principijelno podržavaju socio-kulturno-nacionalnu toleranciju i kompromise koji iz te tolerancije nužno slijede. Pred kraj ću navesti i jedan kontrarni primjer Cerićeve demagogije, a to je lik zahumsko-hercegovačkog i primorskog episkopa Grigorija, koji stoluje u Mostaru, a koji djeluje pod općeprihvaćenim i za naše okolnosti jedinim logičnim rješenjem: da se gradi BiH iz sva tri naroda (parafraza njegovih riječi prilikom jednog dijaloga, u kojem govori da je nemoguće graditi BiH bez Hrvata, kao i bez Bošnjaka i bez Srba). Da ne zaboravimo spomenuti.

Kako vidimo to su problemi koji ne blijede tako lako, pogotovo ako uzmemo u obzir da se jedna te ista tema 'načimala' primjerice i u aprilu, i prije par dana tekuće godine, ali oni mogu i trebaju biti pouka nama, 'običnim' ljudima, koji ne podliježu takvim sociopatskim politikama, da bi našu etničku raznolikost u BiH trebalo artikulirati - i ne samo artikulirati nego praktično provoditi - i shvatiti kao jednu od najvećih blagodati koje imamo, i u skladu s njom živjeti.


| Prometej.ba, 24.10.2012.|