Novokaledonijska vrana koristi alat koji je sama napravila kako bi lakše došla do hrane. Izvor fotografije: Cornell University


Možda me ništa u mome dosadašnjem životu nije fasciniralo toliko snažno kao ljubav između dvije gugutke kojoj svjedočim sa prozora svoje sobe. Naime, već tri godine unazad, u kasno ljeto, na borovima ispred moje kuće, dolijeću dvije iste zaljubljene gugutke. Zvuk kojim jedna drugu dozivaju, trajno se utisnuo u mene kao najtoplije sjećanje na kraj ljeta.

Osim toga, jedna od najtoplijih priča koje sam ikada odslušala jeste priča nane Fatime iz Stoca, kod koje sam nekoliko puta odsjela boraveći u Stocu. Ova žena mi je, naime, pričala o tome kako su joj se jednog dana na terasi pojavile dvije laste. Ona ih je, kaže, neprestano tjerala. A one bi se svaku večer vraćale. Kada se jednu noć ipak nisu vratile, to je neopisivo rastužilo nanu Fatimu. Gdje su moje laste, fale mi, samo neka mi se vrate – prepričava mi kako je zakukala. A onda kada su se vratile, na isto su mjesto dolazile svake godine, u isto doba. Imala sam tu radost da ih i ja upoznam.

Neko večer sam se ipak ludo zabavila i ismijala gledajući dokumentarac o ptici sekretar, koja dugim nogama i snažnim udarcima brani svoju teritoriju. Premda mi je na prvi pogled djelovala tako bezazleno, zaprepastila sam se i istinski prestrašila kada sam je vidjela kako se sprema u juriš.

Zvuk sove iz duboke noći. Vrane koje bacaju orah pod točkove automobila ili tvrdu koricu hljeba u lokvu. Golubovi sa prijateljskim pogledom. Ljepota vodomara. Muzika vrabaca u ranu zoru. Pjesma kosa. Veličanstveni jastrebovi, voljene kokoške i galebovi – sve to skupa, navelo me je da počnem intimnije i intenzivnije promišljati i istraživati o čarobnom, ali i uveliko zapostavljenom i neshvaćenom svijetu ptica.

Svakodnevno, u svakom ćošku Zemljine kugle, u gnijezdima, malim kao lješnjak ili velikim kao pletena korpa, tek rođeni ptići kljucaju da probiju ljusku jajeta i ugledaju svjetlost dana.

Negdje sam čitala o tome da kada bismo željeli upoznati i vidjeti svaku ptičiju vrstu (od ukupno 10.000) doslovce bismo morali obići cijeli svijet, svaki kutak. Jer – ptice se mogu nastaniti u svakom staništu, bilo da je morsko ili kopneno, one se čak mogu naći i na mjestima gdje ništa drugo ne živi. Na primjer, sivi galebovi podižu svoje ptiće u čileanskoj pustinji Atacami koja je poznata kao jedno od najsušnijih mjesta na svijetu. Carski pingvini se mogu naći na Antartiku. Zebe se gnijezde u Černobilu. A jastrebovi na berlinskom groblju. Na koncu, često se na uličnim semaforima širom svijeta, može vidjeti gnijezdo vrapčića. Krošnje ispred naših kuća i stanova, domovi su različitim pticama. Po svemu sudeći, kako navodi književnik, esejista i zaljubljenik u ptice – Jonathan Franzen, jedini oblici života koji su šire rasprostranjeni od ptica su mikroskopski organizmi.

Međutim, jedno od najzanimljivijih pitanja posljednih decenija jeste pitanje inteligencije ptica i njihov odnos sa ljudima. Naime, sve više naučnika upozorava na to da se izraz ptičiji mozak ni slučajno ne treba upotrebljavati kao uvreda. Priče i tvrdnje da su ptice glupe, danas su neosnovane i obesmišljene nizom suprotnih primjera. Pokazalo se da su ptice prave mudrice, te da osim toga imaju izuzetno razvijenu sposobnost pamćenja, sjećanja, razmišljanja i planiranja.

Hronološkim presjekom, moglo bi se ustvrditi da su ptice smatrane glupim velikim dijelom zahvaljujući i naučniku Ludwigu Edingeru koji je 1900. godine svojom pogrešnom interpretacijom živčane anatomije ptica podstakao da se ptice smatraju kognitivno, mentalno i emocionalno inferiornijim od svih sisavaca. Ludwig Edinger je smatrao da ptice nemaju neokorteks – dio mozga koji je kod sisavaca zadužen za razmišljanje i u kojem se odvijaju kognitivne funkcije poput pamćenja, planiranja, rješavanja zadataka i slično.

Najzad, savremeni naučnici su opovrgnuli ovakva razmišljanja, te današnje proučavanje ptica uglavnom se svodi na njihovu sličnost sa ljudima.

Osim kognitivnih biologa, veoma značajno mjesto u razbijanju predrasuda o pticama imaju i komparativni psiholozi koji su tokom cijelog dvadesetog stoljeća koristili ptice za svoja istraživanja o kognitivnim mogućnostima životinja. Naročito rado su za razmatranje uzimali golubove, čiji je mozak veličine jednog oljuštenog kikirikija, te kanarince kojima je mozak još manji. Ono što su otkrili jeste da golubovi imaju impresivno pamćenje i nevjerovatnu sposobnost razlikovanja ljudskih lica i izraza.

Jedna od najzanimljivijih, ali ujedno i najdirljivijih priča o pametnim pticama, jeste priča o Alexu. Naime, Alex je papiga žako, kojeg je komparativna psihologinja Irene Pepperberg učila da izgovara engleske glasove. No osim što je naučio preko stotinjak engleskih riječi, Alex je znao upotrebljavati te riječi u pravilnom kontekstu, te imitirati ljudski glas. O ovoj veličanstvenoj ptici i njenom prisnom odnosu sa psihologinjom Papperberg istraživala je i pisala Virgina Morell, a na koncu je snimljen i dokumentarni film. Između ostaloga, o ovoj čarobnoj ptici napisan je dirljiv članak u časopisu National Geographic:

Kada je 2007. godine uginuo u 31. godini, Alex je znao stotinjak engleskih riječi za boje, predmete, brojeve i oblike. Umio je razgovijetno izgovoriti „zeleno“ „žuto“ „vuna“ „orah“ „banana“ i tim se riječima koristio u komunikaciji sa ljudima. Razumio je šta znači „isto“ i „različito“, znao je brojiti do osam i shvatio je apstraktni pojam nule, koju je zvao „nijedan“.

Alex se služio svojim talentom da ponekad nekome nešto kaže, pa je Irene Pepperberg govorio „Smiri se“ , kada bi vidio da je loše raspoložena, a kada je zbog bolesti morao duže ostati kod veterinara, tražio je da ga „Odvede nazad“ jer je patio za kućom.

Uvijek bi joj poželio laku noć, a neprosredno prije smrti rekao joj je: „Budi dobra. Vidimo se sutra. Volim te.“

Zahvaljući Alexu, potaknuta su mnogobrojna preispitivanja Edingerovog modela ptičije živčane anatomije. I na koncu, zahvaljujući njemu 2005. godine je dokazano da ptičiji mozak posjeduje živčane strukture, ali i druge strukture zadužene za složenija razmišljanja. Ptice, među kojima naročito vrane i papige, posljednjih decenija nazivaju se i pernati čovjekoliki majmuni.

Izraz pernati čovjekoliki majmun smislio je Nathan Emery kako bi opisao jednu pticu koja ga je fascinirala. Riječ je o novokaledonijskoj vrani. Te blistavo crne ptice, koje su u dalekom srodstvu sa svim vranama, žive samo na dva otoka u jugozapadnom Tihom okeanu – u Novoj Kaledoniji. Biolog Emery je proučavajući ove vrane zapazio kako jedna od njih krije nešto neobično na drvetu. Ispostavilo se da je riječ o alatu kojeg je vrana sama napravila kako bi lakše došla do hrane. Prepričavajući izgled ovog alata, biolog kaže:

Čim sam ga ugledao znao sam da je neki alat: nešto što je oblikovano za posebnu namjenu. Da sam ga našao na nekom arheološkom nalazištu, pomislio bih da su ga napravili ljudi. Ali našao sam ga u šumi i napravila ga je vrana.

Alat je, prema njegovim riječima, dug petnaest centimetara, i napravljen je od palmolikog grma koji raste na tropskim otocima. Na listu su narezani zupci kojima vrana lakše lovi žohare i paukove.

Inteligencija vrana danas je manje-više poznata većini, ali postoje ljudi koji su uočili da ove ptice imaju još neke, pomalo čudne, sklonosti. Gabriella Mann, osmogodišnja djevojčica iz Seattlea u Americi, sprijateljila se sa vranama tako što im je svakog dana donosila hranu. Vrane su joj se zahvaljivale tako što su i one njoj svakoga dana donosile neki poklon. Djevojčica čuva svaki od tih poklona, među kojima joj je najdraži sedefasto plastično srce. Spisateljica i publicistica Virginia Morell zainteresirala se za ovu priču, te je tim povodom razgovarala sa djevojčicom o njenom odnosu sa vranama. Morell prenosi kako joj je djevojčica ispričala da joj vrane donose poklone u znak zahvalnosti što ih hrani, i da uvijek pažljivo biraju poklone i donose joj samo one stvari koje ona voli. Pokazala joj je i kolekciju poklona od vrana koja je sačinjena od: zlatne kuglice, biserne naušnice, komadića stakla, pileće koščice, kvarcnog kristala, eksera, raznih dugmića, pocijepanih komada tkanine, privjesaka za ključeve i tako dalje.

Morell prenosi i to kako je bila svjedok da je jedna vrana, koju djevojčica najviše voli i naziva je Babyface, pred djevojčicine noge, dok je punila posude za hranu vranama, bacila komad ribe bez glave. To je bio novi poklon za malu Gabrielle Mann.

Naučnik John Marzluff komentarisao je ovaj slučaj djevojčice i vrana, i zaključio je da se radi o dvosmjernoj komunikaciji:

Gabi im stalno osigurava hranu, a vrane na to gledaju kao na poklon. Zauzvrat joj donose darove. (...) Kod vrana i gavrana nije rijetka pojava da nešto nude ljudima.

Inače, Marzluff je jedan od prvih naučnika koji je dokazao da vrane pamte lica. On je zajedno sa svojim studentima izveo seriju eksperimenata koji su pokazali da vrane nikad ne zaboravljaju ljudska lica. One prepoznaju ljude koji su ih uznemiravali godinama unazad. Ovaj eksperimet su izvršili tako što su napravili masku jedinstvenog izgleda i stavili na lice. Potom su uhvatili nekoliko vrana, prstenovali ih i pustili. Svaki naredni put kada bi stavili tu istu masku, vrane bi se okupile, zalijetale na njega ili ga pratile. To ne rade drugim ljudima, odnosno ljudima koji ne nose masku.

U današnjem trenutku, kada zrakom sve više zuje dronovi bez perja umjesto ptica, i dok djeca igraju igricu Angry Birds a ne vide pticu koja im sleti na prozor, pokazuje se koliko smo zanemarili, podcijenili i izgubili osjećanje za raznoliki svijet ptica.

Ptice su možda najbolji primjer ljudskog egoizma i sebičnosti. Živimo u trenutku kasnog antropocentrizma gdje se životinje podrazumijevaju kao inferiorna bića podređena ljudima. Često zaboravimo da su ptice svoj život započele milionima godina prije ljudi, te da su one najživopisniji predstavnici Zemlje kakva je bila nekada, prije pojave ljudi.


Nikolina Todorović, Prometej.ba