Uzaludna su, iluzorna su po našem mišljenju razvrstavanja nacionalizma na liberalni kao, navodno benigni ili emancipatorski i, na drugoj strani, konzervativni, desničarski kao maligni ili destruktivni nacionalizam. Jer, kada je riječ o političkoj doktrini ili, čak, normativnoj teoriji liberalnog kao dobrog nacionalizma, recimo, prije svega, da se nacionalizam ne može pomiriti s izvornim idealom liberalne tolerancije te aksiologijom slobode, pravne države i političkog pluralizma, on, zapravo, nije fenomen koji može konstruktivno funkcionirati u normativnom polju autentične liberalne demokratije. Uz to, što nam se pokazuje ako se osvrnemo na evropsku historiju praktičnog, a ne normativnog ili idealnog, političkog liberalizma i praktičnih upotreba deklarativnog svjetonazorskog liberalizma? Ako se oslonimo, a to je jedino istinski ili meritorni oslonac, na historijska iskustva s nacionalizmom onda možemo reći kako su ona razvrstavanja, zapravo, konstrukt motivacijski proliberalnih fantazmagorija te sastavni dio dekadencije i srozavanja znanstvenih, i uz to, normativnih teorija liberalizma, nacije i demokratije na rang tekućeg i konformističkog liberalizma – liberalizma kao apologetske ideologije: kolonijalizam sa genocidnim ratnim osvajanjima, surovi regionalni ratovi za kontrolu nad teritorijama, i sl. događali su se unutar evroatlanskih formalno proliberalnih i prodemokratskih historijskih stvarnosti te se, uz to, legitimirali, opravdavali i racionalizirali unutar i pomoću liberalizma kao doktrine, filozofije i ideologije ekspanzionističkog kapitalizma.

* * *

Pod nacionalizmom uvijek mislimo, dakle, na ono najgore – prije svega, na čudovišnu zbilju osviještenog, racionaliziranog i masovnog antihumanizma spram Drugog i, što je njegova obavezna konzekvencija, na brutalnu stvarnost apsolutne slobode na zlo i zločin ali, onda, i na užas autodehumaniziranja i antropološke autokatastrofe onih koji ga prakticiraju u ime svjetovnih i mitoloških sablasti nacije, njenih epika, heroika i nekromanija.

Terminima nacionalizam i nacionalisti pripisujemo, dakle, do kraja negativna značenja i označavamo ono najgore, onaj podrumski smrad nacionalnih iracionalizama, onaj ustajali, otrovni, zagušujući, smrtonosni ugljenmonoksidni talog nacionalnih mentaliteta i stvarnosti iz kojeg – i nijemim, neverbalnim jezikom nacionalizma i njegovim zbiljskim, praktičnim činovima i djelima – dolaze ubilačke mahnitosti destrukcije, nekrofilije, zla i zločina uopšte. Nacionalizam, kako ga ovdje poimamo, ne može biti ni dobar ni legitiman. Govoriti o dobrom, dobroćudnom, benignom, konstruktivnom, na jednoj, i zlom, zloćudnom, malignom, destruktivnom nacionalizmu, na drugoj strani, znači govoriti o diskursu jednog konstrukta, odnosno jednog miksa ili jedne konfuzne mješavine, a ona, ta mješavina, ne odgovara historijskim zbiljama nacionalističkog panzla, te, na drugoj strani, s njom se proizvode i zbrke, konfuzije, zbunjenosti, nerazgovjetnosti u čitanju i razumijevanju tekstova koji sadrže u sebi ovakvo poimanje nacionalizma.

Mi, otuda, sasvim jasno, razgovijetno i nedvosmisleno pod nacionalizmom podrazumijevamo jedan od likova morbidnog holizma i kolektivizma, jednu od totalitarnih sociokratskih i naciokratskih tvorevina, antidemokratsku, destruktivnu i protuhumanističku politiku. Takvo poimanje nacionalizma sadržano je u onome što ovdje razmatramo kao teritorijalni nacionalizam: i on, s čudovišnom mahnitošću, i u ekstremnim razmjerama, potvrđuje zlotvornu prirodu svakog nacionalizma.

Autor: Esad Zgodić
Teritorijalni nacionalizam: Ideologija, zlotvorstvo i alternative (2012)