Foto: Svetac Napulja Diego Maradona, Paolo Manzo [1]

Daleke 1861. godine, tijekom zasjedanja prve parlamentarne sjednice ujedinjenog talijanskog kraljevstva, u vremenima kada je samo 2.5% stanovništva ovog poluotoka govorilo onim što danas nazivamo talijanskim jezikom i kada se jednako mali broj identificirao sa modernom idejom talijanstva, premijer Massimo d'Azeglio je konstatovao: ,,Stvorili smo Italiju, sada moramo stvoriti Talijane“.[2] U trenutcima dok je d'Azeglio promovisao ideju talijanske nacije po državnim institucijama te važnim krugovima visokog društva, mnogi stanovnici i stanovnice teritorijalno ujedinjene Italije su već bili u pokretu, usmjereni daleko od novonastale države. Mnogi od tih ljudi su krenuli put Argentine (španj. srebrena), zemlje koja se prije osamostaljenja te svog državnog uređenja okvirno nazivala Rio de la Plata (španj. rijeka srebra). Nadolazeći migranti će pretvoriti ovaj južnoamerički prostor u najvažnije talijansko odredište u bivšem kolonijalnom svijetu pod kontrolom španjolske krune. Talijanska migracija u ovu zemlju je bila toliko značajna da su Talijani i Talijanke ubrzo brojčano prestigli špansko doseljeništvo, te tako postali najbrojnija migrantska grupa u Argentini. Pretpostavlja se da danas oko 30 milijuna Argentinaca i Argentinki, ili 62.5% stanovnika i stanovnica ove zemlje, na ovaj ili na onaj način vuče talijansko porijeklo.[3] Budući da su Maradonini preci bili dijelom ovog talijanskog migracionog vala, Diegov život, a tako i život same Argentine i Italije, će ostati obilježeni ovim susretima „starih“ i „novih“ svjetova.

Ove navedene povijesne činjenice će mi poslužiti kao historijski okvir kroz kojega ću u ovom eseju analizirati veze između Diega Armanda Maradone, Napulja, te same ideje talijanske nacije. Također, tekst služi kao svojevrstan osvrt na fenomenalni dokumentarac Asifa Kapadia o ovom mitu Napuljskog nogometa. Tako da, kao što će svaki gledatelj i gledateljica ovog dokumentarca uvidjeti, priča o Maradoni neminovno sa sobom donosi priču o Napulju te tako i štoriju o samoj Italiji.


Maradone u Argentini

Preci Maradone su se prvobitno doselili u Corrientes, sjevernu argentinsku pokrajinu smještenu tik uz granicu sa Paragvajem. Iako tačno porijeklo Maradoninih nije utvrđeno, znamo da su Corrientes tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća uglavnom naseljavali stanovnici i stanovnice Kalabrije, južne talijanske pokrajine koja je prije ujedinjenja bila dio Kraljevstva dvije Sicilije, čiji su glavni gradovi bili Napulj i Palermo. Talijanski migranti će se u ovom za njih novom svijetu miješati sa domorodačkim narodom Guaranijima te tako stvoriti današnje mestize (španj. mješanci), kategoriju koja će se u novonastalim latinoameričkim državama institucionalizirati kao rezultat političkog procesa usko vezanog za Meksičku revoluciju.

Početkom dvadesetog stoljeća obitelj Maradone će se još jednom seliti, te ovaj put bolji život potražiti na periferiji argentinske prijestolnice Buenos Aires (španj. dobar zrak). Ova porodica tako biva nošena valom unutrašnje argentinske migracije, potaknute procesom ubrzane industrijalizacije kroz koju ovo društvo prolazi prije te u vremenima vladavine peronističkog pokreta (od Juan Domingo Peron, lik kojega karikaturalno možemo razumjeti kao argentinskog Tita). U ovom periodu familija Maradona pronalazi svoj novi životni prostor na južnoj strani Riachuela, rijeke koja u to vrijeme služi kao prirodna granica razdvajanja između bogatih i siromašnih stanovnika glavnoga grada. Dok Diegova mati radi kao služavka, njegov otac pronalazi posao u jednoj fabrici.[4] Svoju fudbalsku karijeru Diego ce započeti u Argetina Juniors, klubu stvorenom od strane lokalnih socijalista i anarhista, čije su ideje u Južnu Ameriku najčešće pristizale iz smjera Italije. Tako da, jedno od povijesnih imena ovog kluba će biti Mártires de Chicago (španj. mučenici Čikaga) - izabrano u spomen na osmero anarhista obješenih nakon Haymarket pobune u ovom američkom gradu 1886. godine.[5] Imajući u vidu ovakvo stanje stvari na periferiji Buenos Airesa, ne čudi činjenica da je baš ovaj dio grada 1945. Postao mjesto odakle su decamisados (španj. ogoljeli, oni koji nemaju niti majicu, oni kojima je sve oduzeto, narodno ime za pobornike peronističkog pokreta) započeli svoj marš podrške Peronu. Ljuljajući historijski uspostavljene poretke, decamisados su ovim potezom najavili dolazak onoga što se u latinoameričkoj povijesti naziva 'pretorijanizam masa' - procesa koji označava nagli ulazak populacije, uglavnom internih migranata koji žive na periferiji glavnih gradova, u politiku ovih društava. Ovakav historijski proces će u drugoj polovici dvadesetog stoljeća obično voditi do kipljenja lonca demokratije te završavati, kako u Argentini tako i u drugim društvima južne amerike, državnim udarima. U ovakvom okruženju će mladi Diego odrasti i stvoriti svoje razumijevanje svijeta.


Maradona, Napoli, Italija: Južnjačko pitanje

Iako je život glavnog lika ove priče bitno uvjetovan društvenim i ličnim peripetijama opisanima u prvom dijelu eseja, razvoj Maradone kao fenomena (tj. ne Diega kao osobe) nikad ne bi mogao biti potpun van svoje prirodne simbioze sa pričom ili čak mitom o Napulju. Jezik fantastičnog nam dopušta da kažemo kako su Maradona i Napulj, ispreplićući priče o podređenima raznih vrsta i oblika, bili suđeni jedan za drugoga. Sam dokumentarac je prilično fokusiran na istorijski problematičnu relaciju između sjevera i juga Italije. Ovaj specifični odnos dva dijela talijanske nacije te njenog sveukupnog (ne)jedinstva je dobro poznata tema društvenih znanosti koju je vjerovatno najbolje obradio talijanski politički marksista Antonio Gramši. Ovaj potomak albanskih doseljenika sa juga Italije, koji je svoj politički život započeo kao student u bogatom sjevernom Torinu, u svojim djelima Južnjačko pitanje (Questione Meridionale) te Zatvorskim spisima (Cuaderni del carcere) nudi do tada rijetko viđeno razumijevanje talijanske nacionalne tematike. Naime, spajajući u sebi iskustvo i perspektive trećeg (Sardinija) i prvog (Torino) svijeta, ovaj mislilac predstavlja isključenost južnjačkog seljačkog puka unutar novonastale nacionalne zajednice kao centralni problem razjedinjene talijanske nacije. Uzimajući u obzir ekonomske i kulturološke razlike između sjevera i juga, koje često prate proizvodnju osjećaja superiornosti talijanskog sjevera, Gramsci poziva na drugačije razumijevanje južnjačkog seljaka, te aktivnije uključivanje njegove specifičnosti unutar konstrukta talijanske zamišljene zajednice.[6]

O ovoj posebnosti talijanske historije sam imao priliku više naučiti za vrijeme posjete Muzeju talijanske migracije u Rimu, koji kroz izložbu predstavlja širu sliku procesa u koji su uključeni ne samo talijanski migranti u „novom“ svijetu, nego i sjever i jug italije, Diego, Argentina, te cijeli svijet. Nudeći sveobuhvatan pogled na migracijske procese, izložba prepliće pitanje talijanske emigracije u Ameriku sa unutarnjim talijanskim migracijama od juga prema sjeveru te savremenim fenomenom imigracije iz svijeta prema Italiji. Na ovaj način, ističući povezanosti globalnih sudbina, izložba propituje društvene fenomene rasizma, klasizma, i nacionalizma koliko unutar toliko i van granica ove zamišljene zajednice. U ovaj talijansko-gramšijevski labirint mladi Diego će uskočiti sa tek 23 napunjene godine, kada dolazi u Napulj.


Maradona u Gramšijevom labirintu: Napulj nije Italija!

1984. godine, u vrijeme kada Maradona dolazi u SSC Napoli, ovaj nogometni klub je, baš kao i grad i dio zemlje iz koje dolazi, pozicioniran na periferiji europskog nogometa. Kako to slikovito kaže sam Diego „u to vrijeme stadion Napolija podsjeća na stadione klubova koji su dolazili iz druge argentinske lige.“[7] Maradonino vatreno krštenje u talijansku realnost će se dogoditi tokom prvih susreta sa Milanom i Juventusom, gigantima sa sjevera, klubovima koji su vladali talijanskim nogometom od njegovog osnivanja. Kako svjedoči Asifov dokumentarac, Diego uskoro upoznaje pjesmu upućenu Napolitancima od strane sjevernjačkih navijačkih grupa: „Zaraženi kolerom. Žrtve potresa. Nikad se ne peru sapunom. Napoli sranje. Napoli kolera. Vi ste sramota cijele Italije!“ (naime, kolera je izbila u Napulju 1884, odnoseći 6.000 života, te 1973, odnoseći 7 života). Kao odgovor na ovakav svijet sa kojim se susreće, Diego u filmu konstatuje kako su Napolitanci “Afrikanci” Italije, te kako Napulj predstavlja dio Italije koji se unutar nacionalnog zbroja, budući da se smatra bezvrijednim, uopće ne računa, bivajući tako izostavljenim dijelom nacionalne računice, minus u začetku.

Bitno je spomenuti da je ovakav odnos spram juga Italije te njenim ljudima, koji pozdravlja gostujući Napoli sa parolama „Okupajte se, Pozdrav Kolerozi, Neoprani seljaci, Napoli: Kanalizacija Italije“, u samom korijenu nastanka današnje druge najjače partije talijanskog parlamenta – Lega Nord. Drugim riječima, ova stranka, vođena od strane prvaka europskog nacional-populizma Mattea Salvinija, je de facto osnovana na historijskom nasljeđu talijanskog unutar-nacionalnog razdvajanja. Njeno ime na našem jeziku, Sjeverna liga, jasno predstavlja obrise rasističke politike te oslikava unutrašnje peripetije prisutne u procesu stvaranja ujedinjenog talijanskog nacionalnog bića. Vrijedi primijetiti da je danas takva posebnost partije djelomično zaboravljena te da je, na fonu širih europskih političkih gibanja, ime stranke promijenjeno u Lega (tal. Liga), čime je uloga „Drugog“ prebačena na migrante koji dolaze van državnih granica.

Imajući u vidu Diegovo odrastanje u Argentini, porodično iskustvo migracije, te života u ,,zaraženom’’ dijelu glavnog grada, u onom svijetu južnoameričkih favela, poblacionesa i villa koje uglavnom nemaju svoje predstavnike (a kamoli predstavnice) u udžbenicima povijesti koje se čitaju u državnim školama, njegova posebna veza sa Napuljem nam postaje lakše razumljiva. Tako Diego sam za sebe ponosno kaže da je on cabecita negra (španj. crna glavica, drugo ime za peronističke pobornike), podređeni kao i Napoli, potomak siromašnih talijanskih doseljenika i domaćih pobijeđenih Guaranija, sin migrantskog radnika i radnice koji predstavljaju najniže slojeve argentinskog društva.[8] Pozicioniran u ovoj toksičnoj talijanskoj mješavini unutar-nacionalnog rasizma, proizvedenog na bazi kulturološke diferencijacije, te usko povezanog sa posjedovanjem različitih vrsta i količina ekonomskog te društvenog kapitala, Diego se možda sjetio svoga odrastanja na periferijama argentinske prijestolnice i argentinske nacije.

Uzimajući u obzir ovu specifičnu povijest talijanskog grada unutar šire istorije talijanske nacionalne države, možemo početi razumijevati eksploziju osjećanja i emocija koji su odjeknuli Napuljem nakon što je ovaj klub osvojio prvu titulu prvaka Italije u svojoj povijesti. Kako to slikovito kaže Ed Vulliamy, mnogi Napolitanci i Napolitanke su u tim trenucima osjetili Božju ruku u vidu Maradoninog dolaska.[9] O stanju Napulja nakon osvajanja titule možda najbolje svjedoči grafit koji je nakon tri dana proslave osvanuo na lokalnom groblju poručujući umrlima: E non sanno che se so'perso (napol. ne znate šta ste propustili). Slično, u Asifovom filmu Ciro Ferrara, Diegov bivši suigrač te sam rođeni Napolitanac, opisujući značaj ove pobjede za Napulj, zaključuje: „Pobjeda u talijanskom prvenstvu je označila društveno iskupljenje našeg grada i, zahvaljujući Diegu, to se nastavilo u narednim godinama“. Zbog njegove lične uloge u ovom iskupljenju, Maradona ce proći put konverzije koji će ga odvesti od čovjeka do mita, toliko jakog da će zamijeniti čak i samog zaštitnika grada, sveca San Gennara (tal. Sv. Januarij), na Napuljskom panteonu bogova.

Nažalost, ova Maradonina i napuljska bajka završava neslavno. Film kao prekretnicu drame prikazuje period održavanja svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990. godine. Fokusirajući se na događaje vezane za i oko polufinalne utakmice između Italije i Argentine, održane na stadionu San Paolo u Napulju, film predstavlja trenutke podignutih tenzija. Dok veliki dio Italije počinje pokazivati jasan animozitet naspram nogometaša iz Villa Fiorito, Maradona izjavljuje kako „Napoli nije Italija“, prizivajući tako duhove koji proganjaju talijansku zamišljenu zajednicu tokom sto i kusur godina nacionalne povijesti. U novonastaloj predstavi koja dovodi do vrhunca propitivanja nacionalnih, transnacionalnih ali i lokalnih privrženosti, svjedočimo sljedećim scenama: Maradona poziva stanovnike Napulja te juga Italije da navijaju za Argentinu, neki navijači Napolija deklarišu privrženost Argentini, predstavnik talijanske nogometne federacije se u čudu pita kako su ljudi iz Napulja mogli prestati navijati za talijanski nacionalni tim, jedna žena naglašava važnost talijanskog jedinstva, jedan čovjek opet problematizuje to jedinstvo pitajući ovu ženu zašto se ceremonija otvaranja mundijala morala održati u Milanu a ne u Napulju.


Maradona: il mito

Učenicima društvenih znanosti je dobro poznato da svako društvo organizira svoje postojanje preko rituala i mitova putem kojih reproducira samo sebe te tako osigurava svoje postojanje. Ovaj pristup je korisno upotrijebiti i za Maradonu, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je Maradona, kao mit ili fenomen, potpuno otuđen od figure Diega-čovjeka, za kojega je i sam mnogo puta nedohvatan. U ovom smislu, te kako to u filmu objašnjava Fernando Signorini (osobni trener Diega Maradone), „Diego nema ništa sa Maradonom“. Drugim riječima, postajući u svojoj semiotičkoj vezi sa Napuljem neodvojiv od ovog južnjačkog grada te njegovog historijskog identiteta, Maradona prevazilazi i samog Diega te tako na jedan zanimljiv način postaje mit preko kojeg društvo razmišlja o sebi te tako plete širu društvenu priču o samom Napulju te njegovom položaju unutar Italije. Tako da, na kraju ove dokumentarne priče koja najviše podsjeća na grčku tragediju, Maradona kao nogometaš prestaje da postoji i jedino što od njega preostaje je mit. Drugim riječima, Maradona kao mit svoj život živi i dan danas jer u Napuljskom srcu on i dalje ostaje ideja: spasitelj, čarobnjak, predmet poezije, narodnih pjesama te brojnih anegdota.

U svakom slučaju, imajući u vidu njegov položaj unutar kompleksnih društveno-historijskog odnosa talijanske migracije i novog svijeta, talijanskog sjevera i juga, te globalnih odjeka podređenih svih vrsta sa periferija nacije i njene naracije, bitnost mita o Maradoni ne leži u tome da nudi konačnu istinu. Naprotiv, predstavljajući tek jednu od perspektiva na svijet, njegova svrha nije ta da postiže neku neupitnu cjelinu već upravo da izokrene zaokruženost te poljulja stabilnost dominantnog i naizgled očitog. Tako da, osim što problematizuje veze između unutarnjih i vanjskih barikada, emigracije i imigracije, Maradonin mit, usmjeravajući želje, strahove i nadanja jednog društva, uspješno propituje prividnu uobličenost i zaokruženost mita ujedinjene nacije. Tako i autor ovog eseja, nudeći jednu od mogućih perspektiva povijesnih i životnih putovanja ove vrste, zamišlja jedan Marquezov scenarij u kojemu historijski Maradona kroz stoljeća putuje od Italije do Južne Amerike i nazad, samo da bi otišao iz ujedinjenog kraljevstva, proživio ono što Roberto Bolaño naziva porođajem latinoameričke povijesti, te se na kraju vratio i pronašao svoju izgubljenu pradjedovinu podijeljenu tokom 100 godina (ne)jedinstva.

Napisao za Prometej.ba: Salvador Malespina


[1] https://elpais.com/deportes/2020/02/23/actualidad/1582481480_032459.html

[2] Hobsbawm, Eric (1993). Nacije i nacionalizam: program, mit, stvarnost. Zagreb: Novi Liber.

[3] http://argentinainvestiga.edu.ar/noticia.php?titulo=historias_de_inmigrantes_italianos_en_argentina&id=1432#.U2cKkYHa70s

[4] https://www.vice.com/en_uk/article/nzxe3g/the-nativity-where-diego-maradona-comes-from

[5] https://www.vice.com/en_uk/article/nzxe3g/the-nativity-where-diego-maradona-comes-from

[6] Anderson, Benedict (1991). Imagined communities: Reflections on the origin and spread of nationalism. London; New York: Verso.

[7] https://www.eltiempo.com/deportes/futbol-internacional/la-historia-de-maradona-en-el-napoles-74882

[8] https://www.vice.com/en_uk/article/nzxe3g/the-nativity-where-diego-maradona-comes-from

[9] https://www.theguardian.com/commentisfree/2019/jun/07/maradona-naples-documentary