Prije četiri godine na općim izborima u Portugalu relativnu većinu osvojila je desničarska koalicija Portugal à Frente. Ipak, usprkos činjenici da su osvojili blizu 38 posto glasova, nisu mogli formirati vladu, pa su tako socijalisti Antónia Coste uspjeli formirati manjinsku vladu i vladati uz podršku lijevih stranaka – Lijevog bloka i Unitarne demokratske koalicije. Od nove vlade očekivalo se više socijalne senzibilnosti, više angažiranosti na polju pravednije ekonomske raspodjele, smanjenja prekarnosti i više javnih ulaganja. Koliko se u tome uspjelo? Dan pred nove izbore u Portugalu, sumirat ćemo rad zadnje portugalske vlade.

Portugal je postao parlamentarna demokracija nakon Revolucije karanfila 1974. godine. Više od četrdeset godina ovom zemljom vladao je Nacionalni savez okrutnog fašističkog diktatora Antónia Salazara koji je ukinuo sve građanske slobode te proglasio legalnom samo stranku Nacionalnog saveza. Nadodajmo na sve to i grubo držanje u kolonijalnom položaju afričkih i azijskih država (i dijelova država) uz agresivno gušenje pobune u svakoj od njih. Nakon što se Salazar nakon 1968. poslije moždanog udara povukao sa mjesta premijera, na njegovu poziciju zasjeo je Marcelo Caetano koji je nastavio istim stopama kao Salazar. Ipak, kraj „Estado Nova“ (naziv za korporativno razdoblje upravljanja Portugalom, od dolaska Salazara na vlast do državnog udara 1974.) došao je u aprilu 1974. godine kada je povedena Revolucija karanfila te zbačen Salazarov režim, a premijer Marcelo Caetano pobjegao u Brazil gdje je i umro. Uvedena je parlamentarna demokracija i od tada su se na vlasti smjenjivali Socijalistička partija i Socijaldemokratska partija. Da ne bi bilo zabune, iako je možda pomalo čudno, Socijaldemokratska partija u Portugalu je partija koja vrluda oko desnice i desnog centra. No, na zadnjim izborima koji su održani 2015, budući, kako je rečeno na početku teksta – relativni izborni pobjednik (Socijaldemokratska partija u koaliciji sa drugima) nije mogla formirati vlast – vlast je obnašala Socijalistička partija uz podršku (ne u koaliciji) tri ljevičaske stranke: Lijevog bloka, Komunističke partije i Zelenih (koji su činili Unitarnu demokratsku koaliciju).

Ovoj vladi prethodila je koalicijska vlada između Socijaldemokratske partije i Socijalističke partije koje su u razdoblju od 2011. do 2015. provodili mjere štednje koje su snažno pogodile portugalsko stanovništvo a koje su se ogledale u rezovima u javnom sektoru, nedovoljnom financiranju javnih usluga što se odrazilo i na smanjenje broja zaposlenih u tom sektoru uz fleksibilizaciju tržišta i povećanje prekarnosti što je osiromašilo građane Portugala, dok su se s druge strane javnim novcem spašavale privatne banke. Takve mjere dovele su do velikih migracija ljudi iz Portugala koji su zaposlenje počeli tražiti u zemljama kapitalističkog centra. Pa, šta se to promijenilo u posljednje četiri godine u Portugalu?

Historičar i profesor na Univerzitetu u Portu, Manuel Loff kaže kako je ova suradnja između Socijalističke partije i partija ljevice nepotpuni eksperiment, ali da je po prvi put od uvođenja parlamentarne demokracije u Portugalu stvoren jarak koji je razdvojio umjerenu socijaldemokratsku ljevicu (Socijalističku partiju) i radikalnu ljevicu – Komunističku partiju Portugala i stranke koje čine Lijevi blok. Ovo je prvi put da su te lijeve stranke osvojile skoro 20 posto glasova i imale su mogućnost konfiguracije određenih rješenja u vladi. Istina je da se u ove četiri godine postigao značajan preokret u odnosu na ekonomsku politiku desnice i Troike iz razdoblja od 2011. – 2015. Poništen je plan prethodne vlade o smanjenju plaća državnim službenicima i penzionerima te su obustavljena dva važna procesa privatizacije koje je pokrenula desnica u prošlom mandatu. Ostatak mjera je bio poprilično nepotpun. Ipak, čini se da je trend bijesne liberalizacije i povećanja prekarnosti paraliziran. Istina, taj proces nije preokrenut, ali je usporen, kaže Loff.

S obzirom na uglavnom suprotstavljene interese radikalne ljevice i socijaldemokrata, upitali smo Loffa kakav je bio odnos između Socijalističke partije i radikalno lijevih stranaka. On kaže kako je u prve dvije godine taj odnos bio relativno miran, ali da se zaoštrio u posljednje dvije godine. 2017. godine na lokalnim izborima Socijalistička partija pokupila je dobar dio kajmaka koji su napravile četiri partije ljevice. Na kraju su oni naplatili sve blagodati socijalne politike koja uopće nije bila u njihovom izbornom programu za 2015. godinu nego im je nametnuta sporazumom sa ljevičarskim strankama. Drugim riječima, izgleda da su samo socijalisti ti koji su imali koristi od ovog sporazuma. Uporedo sa time, odvijao se rastući val štrajkova. Onaj osobito važan bio je u sektorima javne uprave, zdravstvu, ali posebno u obrazovanju gdje su prosvjetni radnici tražili uknjižavanje zamrznutog radnog staža (deveg godina, četiri mjeseca i dva dana) nastalog zbog krize. Ti štrajkovi stvorili su tenzije između Socijalističke partije i partija ljevice.

Kako bi opisao rad ove vlade i koji je njegov opći dojam o funkcioniranju vlade na čelu sa Socijalističkom partijom, pitali smo i Brunu Costu, studenta koji pohađa doktorski studij na Univerzitetu u Coimbri pri programu post-kolonijalnog i globalnog građanstva. On je naglasio kako su od četiri stranke koje su činile koaliciju, njih tri (Komunistička partija, Lijevi blok i Zeleni) morale izvršiti značajne promjene u svojim političkim programima (na primjer, da ne dovode u pitanje odnose vlade, institucija Europske unije i međunarodnih kreditora). Glavni cilj ove vlade bio je prekinuti ciklus štednje, proces odmrzavanja i povećavanja mirovina i plaća (sa 505 eura, na 600), zaustaviti privatizaciju i zaustaviti napredovanje liberalizacije tržišta rada. Glavno očekivanje ljevice bila je promjena narativa koji je govorio da „ne postoji alternativa“, pod kojim je desnica osiromašila ljude u Portugalu i pravila demontažu socijalne države. U relativno povoljnom makroekonomskom scenariju, nova vlada je provodila program zamjenske stope što je ubrzalo ekonomski rast. Za to su bila ključna četiri faktora: povećanje domaće potrošnje, eksponencijalni rast turizma, procvat „mjehura“ stambenih kredita i posljedični pad nezaposlenosti koji povećava prihode i smanjuje socijalnu potrošnju osiguranja u slučaju nezaposlenosti. Tijekom ove četiri godine, Socijalistička partija je instrumentalizirala podršku ostalih stranaka i donosila i lijeve i desne zakone. Ljevica je odobrila državni proračun koji bi garantirao povrat dohotka i zakone koji su omogućili poboljšanje životnih uvjeta za velik dio stanovništva te jačanje sistema socijalne države, poput pružanja besplatnih udžbenika u godinama obaveznog školovanja, niže školarine na univerzitetima i novi zakon o nacionalnom zdravstvenom sustavu. S druge, desne strane, Socijalistička stranka odobrila je spašavanje privatne banke (BANIF) i novo radno zakonodavstvo.

Bruno Costa dodaje da su ljevičarske stranke uvijek igrale aktivnu ulogu, gurajući vladu da nadiđe ono što je dogovoreno 2015., ali je vlada uvijek slijedila put štednje i držala investicije u ključnim sektorima kao što su obrazovanje i zdravstvo na još nižim razinama javnih ulaganja nego prije 2015. Dakako, da bi ispunila proračunske ciljeve koje je nametnula Europska unija, pa čak ih i premašila. Vlada je držala javna ulaganja ispod očekivanih. I dok je vlada ispunjavala potpisane sporazume, dovodeći u pitanje političku stabilnost uz neke popularne mjere, to bi moglo biti političko samoubojstvo za ljevicu.

Iz ovih nedosljednosti prisutnih u ovoj vladi, ističe Bruno Costa, postoji uvjetno rečeno, pozitivna točka koja, kada se detaljno prouči otkriva jedan od najozbiljnijih problema ekonomije i životnih uvjeta portugalske radničke klase. Službena stopa nezaposlenosti pala je sa 12,4 posto sa početka vladinog mandata na 6,7 posto (gotovo upola) u junu 2019. No, prema studiji koju je napravio Centar za istraživanja i sociološke studije pri Lisabonskom univerzitetskom institutu, službena stopa nezaposlenosti u trećem tromjesečju 2017. iznosila je 8,5 posto, dok je stvarna stopa nezaposlenosti dosegla 17,5 posto. To je posljedica ubrzane liberalizacije tržišta rada koja je uvedena tijekom vladavine desničarske vlade, što se nije promijenilo ni tijekom ove četiri godine sa vladavinom lijevog centra. Razlozi ovolikih razlika uglavnom imaju uporište u novootvorenim radnim mjestima koja su uglavnom nesigurna (uz kratkoročne ugovore koji se ne obnavljaju). Iza ovog problema postoji još jedan problem, a to je postojanje svojevrsnog crnog tržišta rada gdje freelanceri rade poslove za koje bi trebali imati ugovore o radu a nemaju ih.

Bruno isto tako navodi kako možemo reći da je glavna pobjeda ljevica bila da se pokaže kako preokret u dijelu politika štednje garantira poboljšanje životnih uvjeta u zemlji i istodobno ekonomski rast, odnosno, da se osigura postojanje alternative diskursu štednje i privatizacija desnice.


Zemlja sa skoro nepostojećom ekstremnom desnicom

Portugal je jedna od rijetkih zemalja Europe koja nema jaku ekstremnu desnicu, koja može o bilo čemu bitnome odlučiti, razumije se (izuzet ćemo periferne stranke koje nisu, ili jedva prelaze izborni cenzus). Pomisao na bilo kakav oblik ekstremne desnice u Portugalu budi sjećanje na Salazara i njegovu vladavinu tijekom koje nisu postojale političke slobode pored niskog životnog standarda, budući je Portugal bio među slabo razvijenijim državama u Europi, uz velika ratna izdavanja za gušenje pobuna i ratovanje u kolonijama u Africi i Aziji. Ali, kako kaže naš sugovornik Costa, ukoliko stranke političkog centra nastave napadati na radnička prava, ovo bi se moglo promijeniti. Učinci globalizacije i osiromašenja radničke klase su u srcu identiteta ksenofobičnih odgovora koji se daju u zemljama poput Francuske i Italije (koje su nam najbliže). U ekonomskom i geografskom pogledu, Portugal je periferna zemlja i nije se morao direktno baviti migrantskom humanitarnom krizom (koju je generirao sam Zapad). To sprječava omasovljenje ksenofobnog i anitimigrantskog diskursa koji kontaminira europsku politiku. Ali stvari tu opet zavise od konteksta. Ako razmotrimo primjerice, Španjolsku, razumjet ćemo da je izborni rast Voxa usko povezan sa krizom Španjolske države i željom dijela Katalonije za odvajanjem. To je naravno, spojeno sa jasnom antimuslimanskom naracijom, govori Costa.


Novi izbori

Novi izbori u Portugalu održat će se ove nedjelje. Ankete upućuju na pobjedu Socijalističke partije koja bi mogla ostvariti nešto bolji rezultat nego na prethodnim izborima kada je osvojila 32 posto (predviđa joj se osvajanje blizu 37 posto glasova). S druge strane, desnoj Socijaldemokratskoj partiji predviđa se oko 30 posto. Lijevi blok bi otprilike mogao zadržati istu izbornu podršku, što znači desetak posto, dok bi Unitarna demokratska koalicija mogla za malo pasti sa 8 posto osvojenih 2015.

Manuel Loff kaže da bi Socijalistička partija trebala odnijeti pobjedu zbog katastrofalne desnice koja je izgubila na lokalnim izborima i izborima za parlament Europske unije, ali i zbog toga što se desnica počela fragmentirati. To je prvi put, još od sedamdesetih, kaže Loff da se to dešava na portugalskoj desnici, uz vrlo jake interne podjele u glavnoj desničarskoj stranci (Socijaldemokratskoj partiji, PSD) koja je na europskoj razini član Europske narodne stranke. Nastale su i dvije stranke ekstremne desnice gdje jedna od njih uz vrlo malo glasova možda može dati jednog zastupnika od 230. Socijalistička partija bi mogla naplatiti osjećaj olakšanja kod Portugalaca, dok će Lijevi blok nastaviti istom snagom. Pritisak je to, rekao bih, magnetizma Socijalističke partije, dok bi Komunistička partija i Zeleni mogli izgubiti nešto glasova.

Nakon izbora, nastavlja Loff, mislim da možemo očekivati ponovni povratak Socijalističke partije na njihovo stalno mjesto – oko centra – budući im je ovo prvi put od uvođenja parlamentarne demokracije u Portugalu da koaliraju sa lijevim strankama. Povratak na njihovu tradicionalnu ideološku poziciju vrlo je vidljiv na način da su odbacivali zakone o radničkim pitanjima koje je predlagala ljevica, dok s druge strane ulaže milijune i milijune eura u privatne banke i udovoljava političkim normama Brisela. To nam govori da se oni vraćaju u svoju tradicionalnu poziciju. Agresivni napadi vlade na štrajkačke pokrete u posljednjoj godini govore da socijaldemokrati nisu spremni za novi okret ka ljevici. Teško da će moći osvojiti većinu u parlamentu i stoga mislim da ćemo se vratiti tradiciji socijalističkih vlada u Portugalu i dogovaranju ekonomskog i socijalnog programa sa desnicom, sa kojom kao što znamo, Socijalistička partija dijeli isto mišljenje o vanjskoj i obrambenoj politici. U tom smislu, ja sam jedan od onih koji misli da je ovaj eksperiment pokušaja uljevljavanja portugalske socijaldemokracije završio, možda ne definitivno, ali se završio, kaže Loff.

Autor: Darko Vujica, Prometej.ba