Akademik Umberto Galimberti je poznati talijanski filozof i psihoanalitičar. Objavio je desetke knjiga i radova iz ove dvije oblasti. U svojim djelima analizira duhovnu situaciju u kojoj se nalazi suvremeni čovjek, pomaže nam bolje razumjeti mentalitet epohe u kojoj živimo. Nedavno je na jednoj konferenciji u Veneciji održao kratko predavanje o stanju mladih našeg vremena. Sažetak toga kratkog izlaganja predstavljen je u prijevodu portala Polis.ba, a cijelo se može poslušati OVDJE.


Mladi stoje dosta loše u ovo naše doba. Nije to samo zbog psiholoških razloga koji, naravno, nisu zanemarivi (svi se sjećamo nelagoda te dobi), ali prije svega se ne osjećaju dobro zbog kulturalnih razloga. Ne vide jasno budućnost. Ne treba govoriti djeci i unucima o “našim vremenima”, jer smo imali sreće odrastati u tako sretnim vremenima kada nas je budućnost čekala. Danas, međutim, nije tako. Ovu situaciju dobro je opisao prije 150 godina Friedrich Nietzsche riječju nihilizam, nazivajući nihilizam neugodnim gostom. Suština ovog neugodnog gosta za mlade je u tome što oni ne vide cilj i svrhu života, osjećaju da je svijet bez budućnosti. Ako ne postoji budućnost, zašto je onda potrebno raditi i truditi se, i zašto je uopće potrebno živjeti?! I druga stvar je u tome što su vrednote obezvrijeđene, one jednostavne vrednote potrebne za funkcioniranje zajednice i za smanjenje konflikata.

Umberto Galimberti tvrdi da je došao do zaključka da mnogi mladi konzumiraju alkohol i drogu ne zbog ugode koji bi pružile ove supstance, nego što im to služi kao anestezija, izbjegavanje suočavanja sa strahom od budućnosti. Žele živjeti apsolutnu sadašnjost jer budućnost ne nosi obećanje.

Kontekst vremena u kojem odrastaju mladi ljudi je sveprisutnost tehnike. Prema Galimbertiju, o tehnici se više ne može govoriti kao o nečemu što je u čovjekovim rukama, ona je postala čovjekov svijet, nije više sredstvo. Već je Hegel kazao da kada se jedan fenomen kvantitativno toliko poveća, ne radi se onda samo o kvantitativnoj nego i o kvalitativnoj promjeni konteksta u kojem se živi. Dakle, tehnika je na taj način sveprisutna da je postala čovjekov svijet. I mi živimo u tom svijetu i nemamo mogućnosti izbora ne koristiti se tehnikom, jer su modaliteti života njome određeni. U takvom kontekstu politika više nema moć odlučivanja, ekonomija je ona koja odlučuje, ili politika gleda ekonomiju pa onda donosi odluke. Ekonomija odlučuje o ulaganjima polazeći od tehničkih mogućnosti. Na koncu je onda tehnika ona koja o svemu odlučuje. Ali tehnika ne uključuje smisao i krajnji cilj, ne govori o spasenju, istini. Tehnika jednostavno funkcionira. Njezina funkcionalnost je takva da naša sposobnost upravljanja njome nadilazi našu sposobnost da predvidimo njezine učinke. To je jako opasno, i već smo danas na toj razini. Ali to ne ometa tehniku da se nastavi razvijati. Na svijetu postoji toliko atomskih bombi da bi se svijet mogao razoriti 20 puta, ali to ne priječi daljnje unaprjeđivanje toga oružja. Ključna riječ je ovdje “unaprjeđenje”, jer tehniku ne zanima krajnji cilj ni svrhovitost. Tehnika je radi sebe same, radi svog vlastitog unaprjeđenja.

Najviši je oblik tehničkog dostignuća ostvaren u informatici, koja je ustvari stvorila socijalnu distancu, svijet nam dolazi kroz mobitel i kompjuter. Nekada se izlazilo iz kuće da bi se susrelo ljude, sada se ulazi u kući da bi ih se susrelo preko tehničkih aparata. Algoritmi u aplikacijama “procjenjuju” našu osobnost i nude nam sadržaje sukladno s tom “procjenom” čemu mi služimo. I ustvari je to pitanje čemu služimo? postalo sastavni dio mentaliteta kod mladih. Zbog toga oni ne vide nikakvu svrhovitost u učenju, primjerice, latinskog, grčkog, filozofije…, jer je temeljni princip mentaliteta čemu nešto služi. Više se ne pokušava razumjeti što je lijepo, pravedno, dobro, sveto, prihvaća se samo ono što služi. Ovdje se radi o zastrašujućem osiromašenju čovjeka.

Tehnika je, tvrdi Galimberti, najveći stupanj racionalnosti kojeg je čovjek dosegao, ta je racionalnost jako jednostavna: postići maksimalan broj ciljeva sa što minimalnijim mogućim sredstvima. Ako, dakle, tehnika proizvodi tu racionalnost i ona postane način našeg razmišljanja, da razumijemo samo ono što služi nečemu, vrednote nam postaju isključivo učinkovitost i produktivnost. Kako je već Martin Heidegger govorio, naša se misao svodi samo na računicu. Prema njemu, nije samo opasno to što se svijet pretvara u jedinstveni tehničko-ekonomski aparat, opasnije je to što nismo spremni za tako radikalnu promjenu svijeta. A najopasnije je od svega što nam se mišljenje reduciralo na računicu. Drugi oblici mišljenja koji se ne svode na računicu, isključuju se.

Ali čovjek nije samo racionalnost, život uključuje ljubav, patnju, imaginaciju, umovanje, snove, fantazije…Sve ove stvari ometaju tehničke procedure i zbog toga se ostavljaju po strani. Ali ne treba se obeshrabriti, nego treba dobro pogledati u lice ovim problemima, zaključuje Galimberti.


Izvor: polis.ba