Objavljujemo u nastavcima rad 'Još neki aspekti formiranja bosanske mitologije' dr. sci. Jasenka Karovića.

Prvi dio: Mitovi i ideologije kao sredstvo destrukcije

Drugi dio: Posljedice apsolutizacije konfesionalnog kriterija

Treći dio: Formiranje bošnjačke mitologije

Četvrti dio: Građanska ravnopravnost u Bosni

Peti dio: Praktične posljedice teologizacije društva

*

Ona, drastično manja, bosanska populacija sa građanskim preferencijama koja nije sklona čudima bilo koje vrste je duboko svjesna da je za rehabilitaciju i odbranu digniteta i identiteta savremene, evropske i evropeizirane Bosne, umjesto spiritualističkih pobožnih ezoterija prije svega potreban racionalan pristup mnogobrojnim teškim problemima i zatim, na teškom i znanstvenom radu utemeljena strategija neutraliziranja njenih neprijatelja. Oni osjećaju duboki stid zbog činjenice da u 21. vijeku, u srcu Evrope, žive u državi koja u svom temeljnom dokumentu, u Ustavu, nema ni riječi o sekularizmu. Da, Bosna uopće nije sekularna država. Samo po sebi, to predstavlja sramotnu političku, društvenu i civilizacijsku regresiju od najmanje 200 godina. Koliki je gubitak država Bosna doživjela zbog retrogradnih, primitivnih, feudalnih i dehumanizirajućih političkih i civilizacijskih pozicija političke oligarhije koja je još uvijek pozicija, odnosno koja još uvijek čvrsto drži poluge vlasti, može pokazati navođenje ustavnih odredbi koje reguliraju religiozni život u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini. Ustav je donesen 1974. god. te bi zbog same svoje vremenske situiranosti trebao biti zastario i prevaziđen u odnosu na novija ustavna rješenja. Međutim, uvid u tekst pokazuje da je situacija sasvim obrnuta, tekst starijeg Ustava je neuporedivo savremeniji i primjereniji vremenu u kojem živimo, on na racionalan način tretira i uređuje religijsku problematiku. Tekst glasi:

Član 148.

„Ispovijedanje vjere je slobodno i privatna je stvar čovjeka.

Vjerske zajednice odvojene su od države i slobodne su u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda.

Vjerske zajednice mogu osnivati samo vjerske škole za spremanje sveštenika.

Protivustavna je zloupotreba vjere i vjerske djelatnosti u političke svrhe.

Društvena zajednica može materijalno pomagati vjerske zajednice.

Vjerske zajednice mogu, u granicama određenim zakonom, imati pravo svojine na nekretnine.“

Jasno je da i površna, ad hoc opservacija ovog ustavnog teksta ukazuje na ogromnu, epohalnu regresiju koju je ostvarila nova, „demokratska vlast“. Ne samo juristička nego i zdravorazumska logika pokazuje: da je religija privatna a ne javna stvar, da su vjerske zajednice slobodne u vršenju vjerskih obreda ali da im je bavljenje politikom u bilo kojem obliku ili intenzitetu zabranjeno jer su izrijekom „odvojene od države“, tj. od državničkih poslova, da su vjerske škole nedopustive u demokratskom građanskom ustrojstvu te da su u sekularnoj državi nepojmljive kojekakve islamske pedagoške akademije i slične nebuloze, da je protivustavna svaka instrumentalizacija religije u političke svrhe što je u bosanskoj svakodnevnoj praksi već danas postalo opće mjesto, da demokratska i racionalna država dopušta i čak preuzima obavezu materijalnog pomaganja vjerskih zajednica što potpuno eliminira klevete o proganjanjima vjere u demokratskom ustrojstvu, te, na kraju, da država otvara mogućnost da vjerske zajednice mogu u vlasništvu imati određene materijalne posjede, što ostavlja zbunjenost jer one su, zapravo, uvijek pledirale na ekskluzivni i apsolutni suverenitet i nadzor nad duhovnim i nebeskim prostorima. Zaista, čudan je i sumnjiv njihov posesivni interes i nezajažljivi apetit za onim materijalnim. Bez ovakve ili slične ustavne intervencije država Bosna i Hercegovina ne može niti pomišljati na početak vlastite konsolidacije i preuzimanje vlastitog suvereniteta u optimalnom kapacitetu. U okolnostima aktuelnog ustavnog izrijeka o odnosu vjere i države, odnosno u okolnostima njegovog potpunog izostanka, država je stavljena u poziciju pune i smiješne ovisnosti o konkretnoj ambicioznosti pojedinih vjerskih vođa, jer više nikako ne možemo zanemariti njihove ogromne izborne agitatorske potencijale. Tako je politika postala talac vjerskih autoriteta. Krug će se ironično zatvoriti ako se prisjetimo da su teokratima tu moć dali upravo neodgovorni političari kreirajući svoje političke fantazije o vjerskoj državi.

Ipak, nekakvu malenu utjehu i nadu podržava svijest da je racionalnost svih društvenih i egzaktnih nauka striktno na strani kreativnih, građanskih snaga koje sanjaju oporavljenu racionaliziranu i demokratiziranu Bosnu. Za takav projekat otvorene su i sve briselske, washingtonske i druge relevantne adrese. Ali, za takav podvig je potreban mnogo širi intelektualni background, neophodna je jedna fronta pojedinaca i organizacija, jedna intelektualna kritična masa autonomnih, emancipiranih i nezavisnih individua koji su sposobni razumijevati svjetske političke procese, trendove i afinitete kojima se Bosanci moraju naučiti aktivno prilagođavati. To je danas zaista podvig, možda i nemoguća misija jer je Bosna tako nesretno (čitaj: nestručno, neznalački, amaterski, moronski, glupo, kukavički, izdajnički), dozvolila gubitak brojnih temeljnih državnih prerogativa. Bit će to zaista težak poduhvat za koji nije dovoljna samo intelektualna elita koja će čarobnim štapićem riješiti sve probleme. Neophodno je, conditio sine qua non, takođe, masovno i osposobljeno javno mnijenje koje će moći iskoračiti iz svijeta ezoterija i racionalno i u kontekstu postmoderne svjetske savremenosti razumijevati aktuelnu društvenu fenomenologiju te poimati mišljenja i prijedloge intelektualne i političke elite. Radi se dakle o nužnoj, minimalnoj intelektualnoj sposobnosti recepcije društvenih i političkih problema i ideja većinskog dijela bosanske populacije. Međutim, ova sposobnost nije samo recepcijska, ona je reverzibilna u tom smislu da svjesni i kritički dio populacije mora moći i znati ove ideje i razvojne solucije tražiti i zahtijevati od svoje elite. Za takvo nešto je neophodno kompetentno kolektivno obrazovanje svih generacija stanovništva. Obrazovni sistem koji uključuje reviziju ne samo programa nego i kadrova, tj. učitelja, nastavnika, profesora, inspektora, savjetnika, ministara, mora biti revidiran sa aspekta potreba savremenosti i kompetentnosti jer postojeći nije ni približno primjeren potrebama obrazovanja, odgajanja i kompleksnog razvoja odgovorne političke ličnosti, onog zoon politikona kao autonomnog i kritičkog intelektualnog bića.

Jasno je da se radi o dugom, višedecenijskom procesu obrazovanja i odgajanja čiji inicirajući čin već danas može može biti postavljanje kriterija i definiranje konkretnih programa. Naravno, odmah će se pojaviti stari zahtjevi za etničkim programima što će voditi daljoj parcelizaciji i destrukciji državnog tkiva. Sva tragika bosanske aktuelne situacije proizilazi iz već viđene činjenice da trenutno ne postoji politička pozicija koja bi se benevolentno u ime bosanskog integriteta odrekla svojeg etničkog udjela u podjeli izbornog plijena. A nadati se pojavi još jednog barbarogenija koji bi volšebno riješio sve probleme, suviše je naivno i preambiciozno. U međuvremenu, na djelu je osvjedočeni kontrolirani kaos kriminala, korupcije, nepotizma, reketarenja, privatizacijskih basnoslovnih pljački, milionskih carinskih i poreskih prevara, organizirane prostitucije na univerzitetima, volšebnih nestajanja krivičnih dosijea sa najviših sudskih instanci, čudnih i nevjerovatnih sudskih odluka, hapšenja ministara i ostalih političkih autoriteta, otvorene kupovine poslaničkih mandata i drugih invetivnih čudesa kojima su bosanski elitni uglednici proširili i kreativno unaprijedili izvorno, enciklopedijsko značenje kriminala. U tom kaosu neometano teče teologizacija stanovništva uz blagoslov našeg osnivača sa samog kraja „Deklaracije“: „U trenucima iskušenja imajmo uvijek na umu dvije stvari: iza nas stoji Božiji blagoslov i pristanak našeg naroda.“

Za blagoslov moramo vjerovati na riječ, ali ostaje otvoreno pitanje da li je „naš narod“, kako ga padro padrone svojata, zaista dao pristanak. I da li bi ga dao da je razumio i shvatio šta sve on, sic et nunc, podrazumijeva i implicira. O tome treba govoriti.

Dr. sci. Jasenko Karović

Kraj

Zahvaljujemo autoru na ustupljenom radu

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba