Burzovna udruga njemačkih knjižara je još prije nekoliko mjeseci objavila radosnu vijest: podaci o prodaji u ovoj branši ostali su prilično stabilni. Ne može se govoriti o krizi čitanja, kako bi neki željeli.

Noviji podaci, naprotiv, govore o jasnom padu – manjem kada je u pitanju prihod, ali jasnijem kada su u pitanju oni koji rado čitaju. Gladnih za znanjem svake je godine sve manje i manje. Prijeteći pad prihoda se stoga mogao ublažiti povećanjem cijena i intenzivnim čitačima, koji iz godine u godinu kupuju više knjiga, ali ne i opadanje broja čitača. Skoro šest milijuna osoba, koje su 2014. i 2015. kupovale najmanje jednu knjigu godišnje, nedostajalo je u 2016. Od kraja milenija trgovina knjigama se prepolovila. „Frankfurter Allgemeine“ se žali: „Jaz između čitača i nečitača postaje sve veći. Knjiga trenutno, taj najstariji i vodeći medij, kako stvari stoje, gubi na važnosti, a posljedice toga još se ne vide.“

Doduše još se „čita“, ali samo kao brzo prelistavanje preko mobitela i tableta. No, zato obilno chataju preko mobitela – prije svega mladi. Šalju kratke poruke ili slike preko WhatsApp-a, Instagram-a i drugog. Rijetko kada ono nadiđe trivijalnost. Poruke kopiraju negdašnji staccato stil telegramskih poruka: bez subjekta, bez objekta. Čak i predikat fali. Emotikoni objašnjavaju ono nekazano. 'Čitači' na online-platformama najradije gledaju kratke video-sekvence. Slika je ukinula pismo, koje je nekoć ukinulo sliku i time otvorilo jednu novu dimenziju individualnog promišljanja o svijetu i Bogu.

FAZ (Frankfurter Allgemeine Zeitung) dijagnosticira „krizu zadubljenog čitanja“. Mlade se, umjesto u knjižarama, češće susreće „zaokupljene video igricama, streaming uslugama ili WhatsApp-om“. Posljedice se već osjete: „gubitak sposobnosti koncentriranog čitanja dužih tekstova“. Jedna od najvažnijih kulturoloških tehnika čovječanstva je ugrožena.

Ovo utječe na tržište novina i časopisa. Osobito snažno se to osjetilo na nekoć masovnim novinama „malog čovjeka“ koje su oblikovale mišljenje: riječ je o novinama „Bild“ (nadregionalne, bulevarske i najtiražnije novine u Njemačkoj, op. prev.). Prodaja je nakon kraja milenija opala za više od dvije trećine. Doduše već odavno su bolje obrazovani nadišli nivo bulevarskih novina i kritizirali njihovo navodno manipulativno političko izvještavanje. Ipak su dijelili određenu količinu osnovnih informacija i u kompleksnijim temama među srednjim slojem, osobito među radoznalim, slabije obrazovanim slojem. U međuvremenu je uzrastao slabije obrazovani sloj, odaljen od obrazovanja, politički nezainteresiran, koji se nije u stanju „zadubiti“ u tiskani tekst. Mnogi čak nisu sposobni ni za „slikovne novine“.


Veliki influenceri

Sve se više „stvara“ – u svim slojevima – mišljenje na temelju onoga što „se“ smatra, misli i vjeruje, jer navodno „svi“ tako smatraju, misle i vjeruju – i gledaju. Kako drugačije objasniti visoku gledanost „Kampa u džungli“ i „Next Top Model“ od Heidi Klum? Bitak određuje svijest, svejedno radi li se o „lažnom“ bitku, pseudostvarnosti, podgrijanim izmišljenim pričama i anketama, kod kojih pojedinci ne mogu razlikovati istinu od izmišljenoga. Čak istraživači potrošača, koji već odavno o sebi daju ozbiljnu sliku, dijele laži, govore o ponašanju potrošača, a da pri tom nisu nikada iznijeli nikakve rezultate. Ovo je nedavno tvrdio informativni magazin „Der Spiegel“ na temelju svojih istraživanja. Influenceri sve intenzivnije unose laž, obmanu, prijevare na sve strane kako bi utjecali na mase. U novije vrijeme postoje „influenceri“, koji svoj utjecaj šire preko društvenih mreža tako što veličaju proizvode i usluge, dok pokorna publika „followera“ – „pratitelja“ – oduševljeno imitira svog „uzora“. Jer tko želi stajati po strani, kada toliki sudjeluju. Tko želi biti dio svojeglave manjine – najvjerojatnije politički nekorektne – onih koji misle samostalno, kada se cijeli svijet stavlja na stranu suptilno izražene većine! Upravo zbog toga ljudi u ispitivanju javnog mnijenja govore da je njihovo „mišljenje“ ono što je društveno poželjno i očekivano. Apsurdnost istraživanja javnog mnijenja se pokazuje s vremena na vrijeme, onda kada se izborni rezultati potpuno razlikuju od „reprezentativnih“ anketa.

Pritisak mode i uniformnosti je osjetan u jednom društvu koje bi trebalo biti pluralno. Živimo li uopće u pluralnom i individualističkom društvu kako mislimo? Prije je vrijedilo da čovjek ne uči za školu, nego za život. Stvarno za život? Ili je u međuvremenu počeo učiti samo za gospodarstvo, poduzeće, ili u najboljem slučaju za neko zanimanje, koje će već sa sljedećim radnim mjestom morati promijeniti? Steći određene tehnike, sposobnosti, funkcionalnosti, da bi u jednom malom području primijenili mali isječak iz ogromno akumuliranog općedruštvenog znanja, koje od pojedinca više uopće nije pregledivo. Što je onda obrazovanje? Puko gomilanje znanja, poznavanje činjenica, da bi kolektivitet mogao funkcionirati?


U ludilu „kompetencije“

„Obrazovanje se danas često primarno veže uz grupe ljudi, a manje uz pojedinca, koji se treba obrazovati, ali koji se ujedno u slobodi i sam obrazuje.“ To sa žaljenjem primjećuje povjesničar filozofije i teolog Holger Zaborowski u časopisu „Theologie der Gegenwart“. Na mjesto obrazovanja koje se tiče cjelovitog čovjeka, koje je propitivalo samo bivanje čovjekom i rasvjetljavanje smisla života, sve više i više dolazi čista izobrazba, proizvodnja „funkcionera“. Na mjesto ciljeva došla je svrha. Pritisku je podlegla i škola. Stjecanje „kompetencija“ je u prvom planu. Naočigled internacionalizacije gospodarstva i financija odjednom mladi ljudi moraju učiti kako igrati na tržištu dionica.

Nakon „globalizacije“ slijedi kao fetiš „digitalizacija“, povezana s novim zahtjevima za „kompetencijom“ prema školama. Tko se još u obrazovnom programu pita koja su to krajnja pitanja koja ljude zaokupljuju? Religija je možda gurnuta na rub, tako što je u nastavi umanjena na blijedu povijest religija ili moralno učenje, koja treba osposobiti za interkulturalnu „kompetenciju“ i toleranciju.


Filmska branša igra na moral

Nekako je čudno kako ljudi postanu posebno lakovjerni, kada više ni u što ne vjeruju. Tada su spremni „sve“ smatrati dukatom, što im se servira – osobito u društveno-medijskim mrežama. Tada i tvorci mišljenja imaju olakšan posao za histeriziranje masa. Često je potrebno samo par „prominentnih osoba“, da bi se cijeli svijet u samoinsceniranju online-medija podigao na noge. U posljednje vrijeme vidljivo u #MeToo kampanji. Tko bi povjerovao u seksualno uznemiravanje glumica u već godinama poznatoj seksualno permisivnoj i izazivajućoj filmskoj branši, sa protagonistima koji stalno mijenjaju partnere/ice! Najednom se dignuo cijeli slavni milje da očuva blago moralnosti i ćudoređa. Tko vjeruje, nek' vjeruje! I skepsa prema ovakvoj graji je pitanje odgoja: sabranost i razlikovanje duhova. Ne treba na svaki mig skakati, svaku modu pratiti, pridavati važnost svakom posljednjem kriku.

Osjetila se oštre za smisao (u njemačkom igra riječi: Die Sinne schärfen für den Sinn, op. prev.), smisao života. Nekoć je to bio stvarni cilj obrazovanja, od omladinske dobi do visoke starosti. U međuvremenu je to palo u drugi plan. Individue djeluju više vođene izvana, nego iznutra. Zaborowski žali za iščezavanjem starog vrijednog obrazovnog ideala. Sve može postati predmetom obrazovanja. „Samo se temeljna pitanja ljudske egzistencije na temelju zamašnog nesvjesnog straha izostavljaju, ako se i ne tabuiziraju. Pri svim svojim diferencijacijama su pitanja o onom ljudskom, o njegovom dostojanstvu, slobodi i odgovornosti i smislu života bila od odlučujuće važnosti za zapadnu obrazovnu tradiciju.“ U javnom pedagoškom diskursu više nema mjesta za pitanje što je to čovjek u pogledu onog Posljednjeg, Najvišeg, najzad ako hoćemo u pogledu Boga. Pri tom je kršćanstvo od početka djelovalo kao humanistička obrazovna religija, počevši od Isusa, koji je svoje učenike učio da sami misle, a ne da budu slijepo poslušni bilo kojoj tradiciji, bilo kojoj navici.

Godišnjica reformacije je proslavljena. Što je pak duhovno od reformacije kao graditeljice kulture humanističke obrazovne obnove i napora oko obrazovanja ostalo za interakciju među konfesijama? Koja je poduka od 1517. do 2017.? Zaborowski: „Obrazovanje, kršćanski gledano, nije formacija koja objektivizira svijet ili razvoj kompetencija, nego to da čovjek bude izazovna i transformirajuća slika. Kada se o čovjeku govori kako o slici Božjoj onda se tu manje misli na statično-bezvremensko opisivanje bića nego više na doživotnu zadaću čovjeka da se mišljenjem, osjećanjem i djelovanjem što više približi svojoj izvornoj slici koja je prikrivena grijehom.“


S Descartesom u korizmu

Protiv tiranije kolektiva, protiv tiranije onoga „se“ i mode postavio je filozof, matematičar i znanstvenik René Descartes početkom 17. stoljeća prosvjetiteljski program „Mislim, dakle jesam“ (naglasak je autorov, op. prev.). U današnje vrijeme se sve i svašta misli. No, raz-mišlja li se i misli li se još uopće (igra riječi: nach-gedachtundvor-gedacht)?

Skoro da je potrebnije premjestiti naglasak sa predikata na subjekt: „Ja mislim, dakle jesam.“ Ili prije „Ja čitam, dakle jesam.“ Nitko za mene ne čita, misli, vjeruje, nada se. Ja čitam, ja mislim, ja vjerujem, ja se nadam – stoga jesam. Izići iz samoskrivljene nezrelosti, poslužiti se vlastitim razumom: ni u religijskom pogledu nema boljeg puta obrazovanja. Ponekad je samo-prosvjećenje samo po sebi dovoljna pokora i napor – ne samo u vrijeme posta.

Autor: Johannes Röser, u: Christ in der Gegenwart, Nr. 6/2018

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba

25.2.2018.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.