Poznati njemački trgovački lanac Lidl laganim kasom postaje u Hrvatskoj zamjena za posrnulog domaćeg trgovačkog giganta Konzuma. Međutim, Lidl bi mogao postati - nakon događaja koji je potresao hrvatsku javnost - simbol radničke klase za koju se dugo godina smatralo da je nestala u tranziciji i u prijevodu iz socijalističkog u postsocijalističko društvo s primjesama kroničnog crony kapitalizma. Naravno da ima sočne ironije u tome što simbol – sada znamo – pritajenog radništva postaje jedan trgovački lanac poznat po trenutačnoj akciji „Doživi Oktoberfest u vlastitom domu“ (pivski pereci se nude po cijeni od 1,99 kn! Na koga me podsjeća to s ,99 na kraju cijelog broja?), ali i po skandalu iz 2008. godine kad je otkriveno da je praktički špijunirao svoje djelatnike u Njemačkoj toliko detaljno da se znalo sve od mentalnog zdravlja do menstrualnog ciklusa.

To što je plastična vrećica s poznatim plavo-žutim oznakama postala zastava stjegonoša hrvatskih „plavih ovratnika“ možemo zahvaliti djeci vrtićke dobi iz Splita koji svoje vršnjake kojima roditelji kupuju odjeću u Lidlu zovu iz obijesti – lidlići, u tom smislu da su njihovi starci, a i oni sami sirotinja pa nemaju za markiranu i skupu odjeću. Ako mene pitate, slučaj "lidlići" samo dokazuje da je filozofija "slušajte dijete u sebi" promašena pogotovo ako vas to dijete naziva "lidlićem".

Društvene mreže su poludjele na tu vijest i to tako da se većina konsolidirala s Lidlom! Cinici su hvalili marketinški potencijal ovog skandala, a valjda naglo pronađena radnička klasa se natjecala u tome što, kada, kako, gdje i na koliko rata kupuje u Lidlu. Zaboravivši pritom da ne treba Lidlu davati potporu zbog toga što siromašna djeca bivaju pogrdno nazivana prema rečenom lancu s jeftinom robom. Potporu treba dati Konzumu kojeg država spašava, to jest - vodi!

Šalu na stranu, ali rijetki su se bavili činjenicom da balavci u predškolskoj dobi mogu razlučiti lidl robu od ne-lidl robe. Klinci su, pokazuje to na neki način ovaj događaj u splitskom vrtiću, očito kao i njihova okolina inficirani istim virusom. Bombardirani su reklamama u svim medijima na koje njihove oči mogu baciti pogled. A ako se žele slučajno odmoriti od tih raznih pop-up oglasa i propagandnih poruka koje ih ciljaju direktno kao Wilhelm Tell jabuku, te podignuti od plavog zaslona zasićene male oči moraju - sve i da ne žele - pogledati svoju okolinu. Odrasle koji žive i udišu to kurčenje statusom gdje je bukvalno bitnije imati nov novcati iPhone nego funkcionalni stroj za pranje rublja, gdje je veći pojam biti viđen s markom na sebi nego s kesicom iz Lidla...

To je kultura materijalizma koju smo svi dobrano prigrlili. Zašto se onda čudom čudimo kad nas djeca zbog nedostatka uzora počnu imitirati?

Ivan Dermiček, Prometej.ba

30.9.2017.