Treba li povijest smatrati moralnom kategorijom? Trebali bismo, gledajući natrag do Herodotovih vremena, a možda čak i na one koji su stvarali ranije, imati viziju i određeno shvatanje razvoja pisanja povijesti; naime, sami bismo trebali shvatati kako i zašto stvaramo povijesna djela i na šta zaista mislimo kada kažemo povijest? Povijest kao moralna kategorija je posve nepotrebna, gotovo štetna pojava. Iz ovoga ili onoga razloga mnogi smatraju kako povijest nudi dokaze i kako, takoreći, stvara potrebu za moraliziranjem, kako povijest sama poziva na osuđivanje i hvaljenje, na ukore i ovjenčavanja ovih ili onih ličnosti i postupaka. Ovo je očito u našoj svakodnevnici. Već je Ištvan Bibo u svojoj „Bijedi malih istočnoeuropskih država“ iznio nekoliko paprenih opaski, koje su, bez obzira što je Bibo navedeni esej napisao 1946. godine, ostale veoma aktualne.


„Naučnici ‘nacionalnih’ nauka su krenuli s uspostavljanjem povijesnih – ili, ukoliko povijesna ne postoje – prapovijesnih prava nacionalne egzistencije; ‘naučnih’ utemeljenja za teritorijalne nesuglasice, za fundamentalne principe nacionalne egzistencije… Ovakvo iskorištavanje nauke, dakle, nauke koja nije svrha samoj sebi, nije isključivo dovela do izobličavanja naučnih kvaliteta ovih zemalja, nego je elite ovih nacija dovela u radikalno iskrivljen odnos sa realnošću. Naviklo ih je da ne grade na realnim tvrdnjama, da se ne vode postignućima nego htijenjima i da razmišljaju van prostog odnosa uzroka i posljedica.[1]


Primjera je bezbroj, pogotovo kada se osvrnemo na javni diskurs o povijesti BiH. Mislim da je nepotrebno navoditi pojedinačne primjere, ali se uz svaku važniju temu povijesti BiH (mogli bismo reći i Balkana) veže moraliziranje sa svih mogućih pozicija. Tako povijesna istina, koja teško može biti ultimativna i do koje prije svega valja težiti svim raspoloživim povijesnim metodama, služi samo onima koji prošlost, budućnost ili sadašnjost na terenu žele opravdati prošlošću. Tako se taj, tzv. Moral high ground, kako vole reći Englezi, prije svega stiče razmatranjem davno minulih povijesnih događaja. Relativizacija žrtava je jedan od specijaliteta domaćeg povijesnog diskursa. Tamo se zločini jednih pravdaju zločinima drugih, dolazi do morbidne računice i do nacionalnih prebrojavanja gdje svaka humanost iščezava. Trebali bismo se pitati da li takvim „moralistima“ možda pada na pamet da time dehumaniziraju žrtve i da ih tako pretvaraju u suhe statističke podatke kojima će nacionalna jezgra i politika pravdati vlastito postojanje i/ili svoje postupke u prošlosti. Ovo nacionalno potkusurivanje je svakako najbjedniji, ali čini mi se i najrasprostranjeniji oblik svakodnevne „konzumacije povijesti“.


„Ako ih pitate zašto žele vladati nad ljudima koji ne žele biti podložni i zašto žele biti superiorni nad onima koji nisu inferiorni, oni će vam odgovarati pozivajući se na arheološke nalaze, narodne pjesme, motive iz narodne umjetnosti, posuđenice, altarne likove, i na značenje njihovih knjiga i institucija…“ [2]

*

Ova tema je protkana kontradiktornostima od kojih je možda najveća i najznačajnija upravo ta da svako polazi sa vlastite pozicije koju smatra moralno opravdanom (kroz povijest, dakako) u rušenje svih pozicija svojih „suparnika“. Tako se moraliziranje i jednih i drugih ogleda i objelodanjuje kao nezaobilazna linija konfrontacije. Za mene je povjesničar koji uzgred pokušava biti filozof morala štetna pojava koja u svojoj krajnosti ne postiže ni jedno ni drugo. Ne možemo više pisati povijest kao što je to radio Plutarh. Povijest nije etička kategorija u kojoj trebamo tražiti programe po kojima bismo najzgodnije mogli moralizirati. Ova „objektivizacija“ povijesti ne dovodi do toga da ljudi svoje nacionalne i svjetsku povijesti posmatraju kao nešto što je „s onu stranu dobra i zla“. Ne želim ni ulaziti u pitanje objektivne, sveopće moralnosti koja bi se dala generalizirati i primijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, premda bi to bilo veoma bitno pitanje. Bilo bi naivno smatrati da konzumacija povijesti (a konzumacija povijesti je nešto sasvim drugo i različito od pisanja povijesti) ikada može biti lišena ovog pristupa, ali se sa druge strane protiv ovog načina stvaranja valja boriti na univerzitetima i protiv pera onih povjesničara koji stvaraju od zaključka i nekakve vlastite nacionalne i moralne fantazmagorije i kojima izvori dolaze samo kao način potkrjepljivanja stavova koje već sami imaju i koje žele „dokazati“. Godine u kojima živimo su donijele mnoštvo ovakvih djela. Povijest ili nauka kakvu je opisao Bibo je općeprisutna. Ne bih se upuštao u direktno navođenje djela ili povjesničara, ali dovoljno je pogledati knjige kao što su „Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832.“ (Sarajevo, 1996.) Ahmeda S. Aličića da vidimo sve razmjere ovakve nacionalne mitomanije. Nevjerovatno je da studenti i danas imaju obavezu da čitaju djelo u kojem uostalom stoje rečenice poput:

*

Naravno, treba biti naivan pa prihvatiti kao činjenicu da je taj ustanak u Hercegovini i Krajini iz 1875. bio isključivo političke prirode. Zašto su istaknuti socijalni problemi iz tih navodnih problema ciljevi ustanka onakvi kakve ih mi znamo, pitanje je psihomentalne konstitucije kršćanskog življa u čijem je mentalitetu i genima pljačkaštvo i razbojništvo.“ [3]

*

Doista, sine ira et studio! Mogao bih navesti još mnoge primjere, ali je ovo jedan od najstrašnijih i najmorbidnijih koje sam susreo. Mnogi će opravdanje naći u činjenici da je knjiga izašla upravo tada, u Sarajevu 1996., i da autor nije mogao ostati objektivan nakon opsade Sarajeva i svih grozota rata. Ali upravo ovakve izjave nastavljaju pakleni krug balkanskog krvoprolića jer na tobože genetskim i naučnim osnovama pravdaju nasilje, mržnju i stereotipe. Ovaj tekst ne treba zasjeći u sve pojedinačne probleme koje susrećemo danas, no politiziranje, pored moraliziranja, uzgredno ili sasvim isprepleteno dovodi do ovakvih pojava. Tabu teme su sveprisutne. Svaki povjesničar koji se zaista želi baviti poviješću zbog povijesti same i koji teži ka tome da se u najvećoj mogućoj mjeri približi povijesnoj istini, onome što Ranke opisuje riječima „Wie es eigentlich gewesen“ (Kako je doista bilo) mora priznati da nijedan državni okvir nije donio autonomiju koju stvarna povijest zahtijeva. Jugoslavija je pitanjima koja je smatrala važnim i osjetljivim također prilazila više diktirajući povijest nego je pišući. Kao najizraženiji primjer možemo navesti svu jugoslavensku produkciju povijesti koja se bavila periodom od 1941. – 1945., koja zasigurno zahtijeva temeljitu reviziju u svijetlu sve dostupnijih njemačkih izvora. No, takav revizionizam (ta riječ je gotovo postala pogrdna!) susreće svojevrstan otpor upravo zbog silne moralizacije povijesti na našim prostorima. Javno mnijenje svaki čisto povijesni revizionizam susreće kao pokušaj opravdavanja ili izmjenjivanja onih vrijednosnih sistema koji su čvrsto uspostavljeni onim verzijama povijesti na koje je javnost naučila. Da budem jasniji, neki ne mogu prihvatiti činjenicu da se radi o revizijama unutar struke i potrebnim ispravkama u svrhu dostizanja povijesne istine. U biti se radi o pristupu koji odgovara najosnovnijim postulatima pisanja povijesti, dakle, tome da se svaki izvor uzme u obzir i da se povjesničar ravna po onome što je vjerovatnije i bliže povijesnoj istini. U razgovoru sa mnogim kolegama, neki od njih su doista etablirani i ugledni povjesničari, sve više susrećem mišljenje da bi se o ovome ili onome dalo i trebalo pisati, no, da do toga ne može doći zbog diktature javnog mnijenja i nekakvih etabliranih vrijednosti (često dnevnopolitičkih) koje stoje iznad povijesne istine. Svakako, bilo je i dobrih pokušaja koji su doveli do pozitivnih rezultata. Tu bih prije svega naveo zbornik radova iz 2003. godine u izdanju Instituta za istoriju u Sarajevu gdje obrađena tema povijesnih mitova na Balkanu. No, nama treba mnogo više, potreban nam je mnogo snažniji pristup, povijest se treba vratiti povjesničarima i treba je, koliko god je moguće, lišiti sitnih interesa svakodnevnica, „klikbejtova“ i sličnih jeftinih pristupa koji služe jednokratnom uspjehu portala ili novine na kojima se doista nešto o povijesti piše. Zasada još uvijek većinski pišemo i konzumiramo povijest koja iz konflikta vodi u konflikt, koja je, takoreći, temelj novih nesuglasica. Teško je povijest lišiti ove primjese koja se uvijek da iskoristiti kao zapaljiva tvar koju mnogi mogu iskoristiti u vlastite, često tamne svrhe. No, ako povijest vratimo povjesničarima i ako filozofima morala i onima koji se bave etikom ostavimo diskusije o etici, onda ćemo možda doista doseći onaj nivo povijesti koji će, prije svega, oslikavati prošlost onakvom kakva je doista bila. To će sigurno, barem djelimično, dovesti do pomirenja onih strasti koje napose nastaju kada se povijesti pristupa nenaučno. Povjesničar naročito danas mora stajati između vihora vike između ljevice i desnice, između svih političkih mnijenja i mišljenja. So wie es gewesen. Dostizanje povijesne istine je mukotrpan proces koji traje, ona se gotovo nikada, ili barem rijetko, dosegne naprasito i jednim udarcem. No, uvijek se dostiže daleko od onih koji teže da prošlost bude ono šta oni a priori smatraju poviješću. Polibije (c. 200 – c. 118 p.n.e.) je naslućivao sve ovo i nažalost bolje shvatao od mnogih koji se kreću njegovim stopama danas:


„U životu, inače, možda ne bismo odbacivali takvu pristranost, jer dobar čovek treba da voli svoje prijatelje i domovinu i zajedno sa prijateljima da mrzi njihove neprijatelje i voli prijatelje. No, kada se neko bavi istorijom, treba sve to da zaboravi i da često slavi i obasipa najvećim pohvalama svoje neprijatelje kada to njihova dela zahtevaju, i da često kori i nemilosrdno grdi sebi najbliže ljude kada na to upućuju greške u njihovim postupcima. Naime, kao što se celo živo biće onesposobljava ako mu se oduzme vid, tako i u istoriji ostaje samo nekorisna priča kada joj se oduzme istina. Zato ne treba oklevati da se prijatelji optuže ili neprijatelji pohvale, niti izbegavati da se isti ljudi jednom grde, drugi put hvale, jer nije moguće da političari uvek budu u pravu niti je verovatno da uvek greše. U istorijskom delu se zato treba odvojiti od glavnih ličnosti i odgovarajuća mišljenja i ocene treba iznositi samo o njihovim delima.“ [4]

Autor: Edi Bokun, edibokun.wordpress.com

[1] István Bibó, The art of Peacemaking (Political essays), Yale University Press 2015, 156.

[2] Ibid.

[3] Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996, 73.

[4] Polibije, Istorije I, Matica Srpska 1988, 53.