Zašto hvatati bilješke? Svi oko vas prave bilješke na konferencijama, samo je Solomon Schereschewski sjedio nepomičan. Njegov šef je to gledao sumnjivo. Još mu se čudnijom učinila reakcija kada je Schereschewskog priupitao zbog toga. Riječ po riječ, bez zastajkivanja, prijekorno je ponovio govor svoga šefa. Ovoj znamenitoj epizodi iz proljeća 1929. slijedile su mnoge slične. Bez imalo napora pamtio je ovaj umjetnik memorije nizove od 70 brojeva – i to petnaest godina tako. „Jednostavno sam morao uvidjeti da je njegovo pamćenje bezgranično“, rekao je neuropsiholog Alexander Luria 1965. o „S-u“. Luria je godinama analizirao Schereschewskog i njegovo skoro nepogrešivo pamćenje. Pri tom se radilo i o rješavanju problema koji bi većini ljudi bili apsurdni. „Veliko pitanje je glasilo, može li naučiti zaboravljati“, pisao je Luria. „Funkcioniralo bi samo ako bi zapisao čega se više ne bi trebao sjećati.“

Ne zvuči li to primamljivo? Nikada ne upasti u nepriliku, jer smo zaboravili na telefonski razgovor ili smo zaboravili ime sugovornika, a usto se moći sjećati svih detalja sa godišnjeg odmora te ih u mislima ponovno proživjeti? Mnogi su zavidjeli Schereschowskom na njegovom umijeću kad bi demonstrirao svoju moć. Gledali su ga kao idola, a njegova moć pamćenja je bila poželjna koliko i nedostižna. Nije ni čudo što je zaborav na lošem glasu. Ljuti nas, plaši i dovodi u neugodne situacije.

No, jedno se u ovim herojskim pričama zaboravlja: „Čovjeku koji nije mogao zaboraviti“, je bilo sve samo ne lagano. Luria ga je opisivao kao kaotičnog i nefleksibilnog čovjeka, koji je često bio savladan utiscima koji ga okružuju, stalno je mijenjao posao i najzad se prepuštao alkoholu. Ekstremna priča – ali u njoj leži i jedna utjeha: čovječanstvo bi bez mogućnosti zaborava bilo osiromašeno. Paradoksalno, bez njega, ne bi bilo ni sjećanja ni učenja, čak ni podnošljive svakodnevnice. Psihologija i novija neuroznanstvena istraživanja potvrđuju ono što je psiholog William James kazao još 1890: „Za praktičnu uporabu našeg intelekta važan je zaborav koliko i sjećanje.“

Kako bismo vrednovali zaborav trebamo se prvo pozabaviti njegovom suprotnošću. Čemu uopće služi ljudska moć pamćenja? Tko ljudsko pamćenje usporedi sa kompjuterskim hard diskom, brzo će doći do odgovora. Služi tomu da se što više informacija, iskustava i doživljaja dugoročno sačuva. Jako velik zahtjev – kojeg na sreću ni jedno pamćenje ne ispunjava u potpunosti. Umjesto toga ono ima jedan veći cilj, koji na prvu zvuči strašno apstraktno: „Mozak se razvio kako bi nas podržao u učinkovitom djelovanju“, pišu Steven Sloman i Philip Fernbach u svojoj knjizi „The Knowledge Illusion“. Učinkovito djelovanje pretpostavlja mudre odluke, i to na temelju aktualne situacije. Ako se želimo ulogirati na kompjuter, bilo bi učinkovito od prve upisati točnu lozinku. Tu nam je potrebna odluka, koje slova-brojevi-znakovi-kombinacije odgovaraju. Znače li nekome, u tom trenutku, ako se sjeti različitih lozinki od početka digitalnog doba? Možda onome koji nema blage veze koji su njegovi login podaci! „Naše pamćenje ne bi mnogo vrijedilo bez sortiranja“, kaže Karl-Heinz Bäuml, kognitivni istraživač na Univerzitetu Regensburg. „Sjećanje funkcionira dobro samo onda kada vlada jednim pregledivim mnoštvom informacija.“

Možda se ugled zaborava popravi ako ga nazovemo drugim imenom. Blake Richard i Paul Frankland sa Univerziteta u Torontu govore o „update-u“ u nedavno objavljenom preglednom radu o neurobiološkom smislu zaborava. Prenese li se tehnički pojam „update“ na živa bića, završit ćemo kod učenja – i uviđamo jednu nevjerojatnu povezanost: Učenje znači zaboravljanje. Tko, naime, želi sačuvati sve u pamćenju ne može stvoriti nove veze između hipokampusa (dio kore velikog mozga u unutrašnjem dijelu sljepoočnog režnja, op. prev.) i frontalnog korteksa, koje igraju odlučujuću ulogu za pamćenje. Nova iskustva mijenjaju veze nervnih stanica. Poneke spojnice, sinapse, čak i nestaju. To vodi izbljeđivanju starijih informacija. No, u većini slučajeva to ne znači da je i sama informacija izbrisana, kaže Bäuml: „Samo pristup njoj postaje teži.“

Pored toga se tijekom učenja razvijaju nove moždane stanice; to vrijedi kako za odraslog čovjeka tako i za miševe. Tim okupljen oko Paula Franklanda je prije tri godine u studiji objavljenoj u stručnom časopisu Science pokazao kako ovi novi neuroni izbljeđuju stara iskustva. Miševi su uvjetovani od strane istraživača tako da zadobiju strah od najmanjeg nadražaja, npr. nekog tona. Nakon šest tjedana jedna grupa miševa je premještena u drugi kavez sa radnim kolutom. Životinjama je novo okruženje moralo djelovati kao igralište puno izazova. Iz ranijih studija znamo da vrlo promjenjivi izazovni uvjeti i povećana pokretljivost zahtijevaju stvaranje novih moždanih stanica.

No, istraživači su primijetili još nešto: sportski aktivni miševi su manje reagirali na nekoć strašni podražaj. Oni miševi koji su tih šest tjedana ostali u starom kavezu i dalje su jednako reagirali na podražaje koji su ih strašili. Nešto kasnije je drugi istraživački tim otkrio da su miševi manje zaboravljivi ako je stvaranje novih moždanih stanica eksperimentalno potisnuto. Očito nove stanice, koje nastaju učenjem, ometaju dotadašnje spojnice u moždanim regijama za pamćenje. Mreža dospijeva u nesklad, i usred tog kaosa se stara iskustva teže pronalaze – bivaju zaboravljena.

Osobito važnim postaje sortiranje u pamćenju, kada se uvjeti pođu brže mijenjati. Richard i Frankland navode kao primjer jednu prodavačicu u skupom butiku i prodavačicu u supermarketu. Prvoj, budući da se susreće stalno sa istim kupcima, se isplati (s neurobiološkog gledišta) da upamti imena svojih kupaca. Nasuprot tome, prodavačica u supermarketu se susreće svaki dan sa drugim ljudima, čija imena će sigurno brzo zaboraviti – ako ih uopće i dozna.

Dakako da zaboravljanje nije u svakom slučaju korisno. Ako se situacija duže vrijeme ne mijenja onda će se pamćenje isplatiti. Sve u svemu riječ je o kompromisu, o mudroj usklađenosti između zaborava i sjećanja. Samo ako ta usklađenost dobro funkcionira, pamćenje će ispuniti svoju pravu ulogu: prošlost iskoristiti kako bi u sadašnjosti donosili mudre odluke.

Za to je važan drugi mehanizam, u kojem zaborav igra glavnu ulogu: odnosno pomaže u sortiranju istoga. Bez ovih ladica pamćenja lutat ćemo dezorijentirano kroz svakodnevnicu. Tako je Amerikanka Jill Price, poznata pod pseudonimom AJ, jedna od malo poznatih ljudi koji ništa ne zaboravljaju. „Većina ljudi kažu da je to dar, no ja to doživljavam kao breme. Izluđuje me!“ piše danas ta 53-godišnjakinja.

Da ne bi poludjeli, bez odmora se vježbamo u kategoriziranju. Kada vidimo patuljastu pudlicu onda znamo da je to pas. Ako vidimo bernardinca opet ćemo znati da je to pas – unatoč tomu što između ta dva psa postoji tucet kila i centimetara razlike. Susretnemo li neku egzotičnu vrstu psa, primjerice kineskog borbenog psa (SharPei, op. prev.), nećemo ni trunke dvojiti da se tu također radi o psu. Je li krzno psa kovrčavo, pada dolje u dugačkim vlasima ili obavija psa debelim naborima, sve to naš mozak ignorira za svoje uvrštavanje u kategoriju „psa“. Drugačije kazano: zaboravlja na informacije o teksturi krzna.

„Generalizirati informacije je apsolutno potrebno za naše kognitivne sposobnosti“, kaže Richards. Tko pamti svaki detalj, teško da će doživjeti mustru i ono što je zajedničko. To je opet potrebno kako bi prepoznali sličnosti između novih i starih doživljaja te da u uspoređivanju ideja pronađemo novi način ophođenja u novim situacijama.

Blagoslov zaboravljanja detalja je najočitiji tamo gdje netko za to nije sposoban. Upečatljivo to primjećuje argentinski spisatelj Jorge Luis Borges 1942. godine u svojoj kratkoj priči rječitog naslova „Neumoljivo pamćenje“. Od takvog pamćenja pati protagonist priče, Ireneo Funes., Funes ništa ne zaboravlja isto kao Luriasov stvarni pacijent S. – i za to plaća visoku cijenu. Tako ga izbezumljuje činjenica da pas kojeg je prvo vidio iz profila ima isto ime kao pas kojeg gleda sprijeda. „Misliti znači zaboraviti razliku, generalizirati, apstrahirati“, piše Borges. Luria također izvještava kako je za njegovog pacijenta Solomona Schereschewskog svaka riječ, svaka misao bila opterećena silovitim detaljima. Stoga i ne čudi da S. nije kroz život prolazio bezbrižno.

Također i ovomu pomaže zaborav: život gledati s ljepše strane. „Zaborav može pružiti zadovoljstvo“, piše psiholog Simon Nørby sa univerziteta Aarhus u Perspectives on psyhological science. Tko se za sva vremena bude sjećao svake bolesti ili svakog lošeg iskustva, brzo će potonuti u tugu i pesimizam. Stoga se u normalnim slučajevima negativni doživljaji zaboravljaju. Prema studiji, ljudi u prosjeku pamte duplo više radosnih nego negativnih autobiografskih doživljaja. Prisjećanje na radosne trenutke opet, podiže raspoloženje. Slika o samom sebi je u normalnim situacijama prožeta ovim pozitivnim izobličenjima. Naprotiv, budu li sve glupe opaske koje izlaze iz mojih usta ostale u mom pamćenju zauvijek, mogu izazvati depresiju. Također ne potiče odnos s drugim ljudima, ako pri susretu s njima uvijek pred očima imamo potpunu listu njihovih pogreški. Zaboravom nas mozak štiti od pretjerano kritičnog pogleda na život, na nas same i na druge.

Stoga: nemojte se ljutiti ako se ne možete sjetiti svoje lozinke. Samo onaj tko je u mogućnosti zaboraviti svoje login podatke, naoružan je za ovaj svijet.

Autorica: Katrin Blawat, Süddeutsche Zeitung

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba

13.12.2017.