Upozorenje: u ovom tekstu se prije svega radi o mom osobnom mišljenju. Kroz godine razgovora s drugim osobama u obrazovanju stekao sam dojam o univerzalnosti ovakve problematike na našim prostorima, stoga mislim kako će ovaj tekst reprezentirati jednu brojnu i nimalo nevažnu skupinu. To nije nužno točno; mogućnost poistovjećivanja neće biti ista za sve. Podjednako su važna i djelomično afirmativna mišljenja, kao i ona koja u potpunosti demantiraju probleme izložene u tekstu. Svi imamo pravo izraziti svoje mišljenje, opisati osobna iskustva i sudjelovati u raspravi, pogotovo kad je u pitanju tema od javnog interesa. To pravo bismo trebali shvatiti kao svoju dužnost, jer šutnja stvara potencijalne nedostatke u oslikavanju čitave situacije i uzrokuje uključivanje manjeg broja ljudi u proces donošenja odluka. Zatim, ovdje se radi o konstruktivnoj kritici određenih postupaka, ne ljudi. Temelj teksta su moje misli i iskustva, a ne prenošenje optužbi u obliku vijesti, pa ovdje neće biti kritiziranja na osobnoj razini. Povod je trenutno stanje u mojoj bivšoj školi, dok uzroci pisanja proizlaze iz brojnih događaja koji se protežu prethodnim godinama.

Trinaesta godina formalnog obrazovanja nije ispunila lošu simboliku koje tom broju praznovjerje predviđa. Novih izazova i mogućnosti na pretek. Intenzivna raznolikost studenata; mladi različitih pozadina, mišljenja, ambicija. Na fakultetu imam obvezna izlaganja na vježbama, na predavanjima, a naravno i seminare koji nose ECTS bodove. Kako je mene moje dosadašnje formalno obrazovanje pripremilo na ovakve slučajeve? Nekim od tih izlaganja će prisustvovati i više od 200 ljudi. Prilike u kojima ću pokazati profesorima i kolegama svoje govorničke vještine, što će uvelike utjecati na njihovo mišljenje o meni. U svijetu danas presudnu ulogu igra sposobnost prezentiranja svojih ideja i sebe u najboljem svijetlu. Radi li formalno obrazovanje na razvijanju takve komunikativnosti? U mom iskustvu, nažalost ne. To je samo jedan primjer problema, meni trenutno najbliži.

Uporno ponavljam pojam „formalno obrazovanje“. O trodiobi obrazovanja se možete sami dodatno informirati, ovdje ću to objasniti ukratko. Postoje formalno, neformalno i informalno obrazovanje.

Formalno podrazumijeva obrazovanje koje propisuje i regulira država (osnovnoškolsko, srednjoškolsko, visoko/fakultetsko). Uviđamo kako onda mora postojati jaka korelacija između kvalitete tog obrazovanja i razvijenosti države. O „blagostanju“ BiH bi mogli svi po nešto reći, ali dajmo riječ Transparency International-u, pa onda Trading Economics-u. Transparency International (TI) od 1996. objavljuje svoj „Corruption Perceptions Index (CPI)” u kojem rangira države po korupciji. Korupciju su definirali kao zlouporabu javne moći za privatnu dobit, što je meni savršena, za ovu temu relevantna, definicija. Po indeksu korupcije BiH stoji na 83. mjestu, od 176 analiziranih država. (https://www.transparency.org/news/feature/corruption_perceptions_index_2016)

Prvo mjesto, za TI najmanje korumpirana država svijeta, zauzima Danska. U top 10 možemo pronaći države poput Švedske, Finske, Njemačke, Švicarske, Nizozemske; države čije tablice najčešće viđamo za vrijeme blagdana. Nisu to migracije velikih poduzetnika s ciljem probijanja na svjetsko tržište; ekonomska situacija u BiH prisiljava mnoge na opskrbljivanje svoje obitelji radom u inozemstvu. Kad smo već kod ekonomije, pogledajmo što kaže Trading Economics. TE pripisuje BiH stopu nezaposlenosti od 39,4%. (https://tradingeconomics.com/bosnia-and-herzegovina/unemployment-rate)

Prema njima dostupnim podatcima, BiH zauzima drugo mjesto po nezaposlenosti u svijetu. Ja nisam nikakav ekonomski ekspert, i u širu interpretaciju ili diskreditaciju ovakvih podataka se ne bih upuštao. Poanta njihovog korištenja ne leži u apsolutnom objašnjavanju situacije u BiH, nego želim putem svima dostupnim statistikama i istraživanjima djelomično pokazati kakva država propisuje i regulira formalno obrazovanje koje sam prošao. Transparentnost i ekonomija joj ne idu od ruke, onda ni obrazovanje sigurno ne prolazi bez svojih nedostataka.

Država nije jedini organizator obrazovanja. Uzmimo za primjer tečaj jezika. Država ga ne propisuje, nego se najčešće radi o nekom priznatom institutu. To je jedan primjer neformalnog obrazovanja. Osim priznanja sa strane eksperta, takvi tečajevi su u našem društvu uključeni unutar, kako bi funkcionalisti rekli, vrijednosnog konsenzusa. Pretežito je mišljenje kako vrijedi težiti učenju jezika preko tečaja, radi se o sposobnosti koja nam širi repertoar i pomaže pri zaposlenju. Širenjem na ostale primjere neformalnog obrazovanja počinjemo se odmicati od vrijednosnog konsenzusa. Osim jezičnih instituta, organizatori neformalnog obrazovanja mogu biti različiti instituti, udruženja, društva, inicijative, nevladine organizacije itd. Definirajmo ga kao neobveznu vrstu obrazovanja koje ne organizira država; s ciljevima poput podučavanja raznih vještina, stručnog usavršavanja, dizanja nivoa društvene svijesti i općeg znanja. Oblasti kojima se može baviti su različite. Često se nalazi u službi krpanja rupa koje pronalazimo u formalnom obrazovanju. Kada to zvuči tako super, zašto sam onda spomenuo odmicanje od vrijednosnog konsenzusa? Objasnio bih to principom: suđenje bez dokazane krivice. Za sve vrste obrazovanja postoji mogućnost propusta. Bila to loša organizacija, dezinformiranje, propaganda, nekompetentnost predavača, ili nešto drugo. Nemam nikakav problem s konstruktivnim i informiranim kritikama, jernitko i ništa ne treba biti imuno kritikama. Ako se tečaj može objektivno sagledati i biti cijenjen radi svojih pozitivnih strana, tako bi trebali bez predrasuda sagledati i druge oblike takvog obrazovanja. Nije univerzalno pozitivno ni negativno, a najbolje kritike daje onaj koji poznaje materiju. Bez odbacivanja i generaliziranja molim, pokušajmo otvoriti um i lišiti se prisutne stigmatizacije.

Za razliku od prethodne dvije vrste, glavno svojstvo informalnog obrazovanja je to što nije organizirano. Nema svoju strukturu i čak ne mora biti postignuto s namjerom. Primamo informacije svakodnevno iz raznih izvora(okolina, konverzacije, knjige, televizija, Internet). Sve što nas okružuje je prilika za učenje. Potpuna sloboda pri odabiru dopušta radoznalosti usmjeravanje prema nama zanimljivim temama. Onaj tko je spreman iskoristiti informalno obrazovanje stječe veliku prednost u odnosu na druge. Najbliži mi je primjer samoukih programera. Njima ne treba nikakvo strukturirano obrazovanje za uspjeh u karijeri. Rad na sebi može im stvoriti situaciju gdje će prije dobiti posao nego netko sa diplomom. Svojim tempom radite ono što volite, prilagođavate metode učenja kako biste bili efikasniji: sve je na vama. Dok većina neće izgraditi čitavu karijeru ovim putem, propust je ne iskoristiti dio slobodnog vremena za samo-unapređenje.

Nadam se kako su sada jasnije mogućnosti koje nam pruža trodioba obrazovanja. To nije sustav s tri oprečne strane. Trodioba treba biti harmonična, nadograđivati i nadopunjavati mane međudjelovanjem, kako bi stupanj cjelokupnog obrazovanja išao prema naprijed.

Jednom sam u svađi s profesoricom rekao: “Više naučim na jednom seminaru nego iz ove vaše knjige“. Možda se nisam trebao tako izraziti, jer u jednom debelom školskom udžbeniku stoji velika količina informacija. Ali koliko su korisne? Lijepo je imati visok nivo općeg znanja. Moja opća gimnazija ima cilj pretvaranja učenika u hodajuće enciklopedije. Idealna podloga za karijeru natjecanja na kvizovima. Hoće li me na razgovoru za posao pitati pitanje o Aleksandru Velikom i po tome odlučiti? Sada bi možda rekli: “Pa zašto si onda išao u opću gimnaziju? To je smjer koji je dizajniran za pokrivanje velikog broja raznovrsnih predmeta“. Svjestan sam toga, ali čak ni u tome ne uspijeva. Gdje je moje znanje ekonomije? Kako ću pokrenuti vlastito poduzeće, kako funkcionira novac, krediti, financiranje potencijalne poslovne ideje? Gdje je moje znanje prava i politike? Zakoni moje države, kako ih mijenjati, zaštita vlastitih prava? Važne oblasti potrebne u životu objedinjene su u jednom predmetu „Politika i gospodarstvo“. Jedan sat tjedno, jednu godinu, u mojoj generaciji pređeno malo više od pola knjige. Površna obrada, koja nije odgovorila postavljena pitanja. Ne osjećam nikakvu odbojnost prema ostalim predmetima, s pravim pristupom svaka oblast može biti zanimljiva. Cjelokupna slika znanja koje se stječe u mojoj gimnaziji nije dalo prioriteta nekim stvarima koje smatram za život potrebnima. Ovo nisu nikakvi originalni argumenti, čak nisu specifični za školu ili državu, diljem svijeta se ističe nužnost promjene prioriteta u formalno stečenom znanju.

Znanje nije jedini obrazovni element. Prioriteti nisu kakvi bi trebali biti, no opet se potiče. A što je s vještinama i sposobnostima? Vratit ću se primjeru govorništva. Zamislite jednu srednju školu koja je dala pozornosti toj vještini. Poraditi na tome da svi učenici savladaju barem osnovne elemente govorništva i budu spremni s određenom sigurnošću predstaviti svoje teme. Isticali bi se na svakom koraku. Zašto? Zato što to gotovo nitko ne radi. Škole koje toliko pozornosti daju usmenom odgovoru ironično ne pridaju nikakvu pažnju načinu izlaganja gradiva. Nikad mi nijedan profesor nije dao savjet pri odgovaranju. Naučeni smo odgovarati u stilu loše i monotone recitacije, bez gestikulacija, bez sigurnosti pred slušateljima. A tko nas najpozornije sluša dok odgovaramo? Ljudi koji su predavači.

„Teško je biti profesor“, kažu. Ne bih ulazio u vaganje profesija, svaka ima svoje prednosti i mane, a i ovisi o osobi koliko će joj odgovarati. Svaki profesor je priča za sebe. Trenutno žalim što nisam nekim profesorima saopćio koliko cijenim njihov rad. Ima tu vrhunskih stručnjaka i predavača koji su u mojim očima bili i ostali uzori. Kao što probleme treba isticati i raditi na njima, treba pohvaliti rad onih koji to zaslužuju. Vjerojatno bi im još više stalo do truda kada je njihov rad cijenjen. Nisu ni oni savršeni. Postojanje problema automatski ne pripisuje osobi status lošeg profesora, nego može postati bolji nego što trenutno je. Uvijek može bolje, koliko god dobri bili. Unatoč individualnosti osoba, frekvencija zastupljenosti određenih mana kod obrazovnih djelatnika zavrijedila je tim manama status „fenomena“. Prođimo par tih „fenomena“:


„Nećete vi nama govoriti što raditi s našim satom!“

Da, učenici svojevoljno ne mogu odrediti način funkcioniranja sata. Nismo mi eksperti spremni uraditi kurikularnu reformu. Ali tko se tu obrazuje? Radi koga postoji obrazovanje koje provodite? Tko vam može dati valjanu povratnu informaciju jer je najbolje upoznat s vašim radom? Savjetnik sigurno ne vidi pravu sliku profesorovog rada. Pojedincima je to jedina prigoda pri kojoj su spremni promijeniti izvođenje nastave. A metode treba mijenjati. Karijera profesora treba teći uz postupno usavršavanje. Teško je raditi s ovom generacijom učenika? Ako vidite kako vaš trenutačni pristup ne funkcionira, zašto ga ne promijeniti? Cjelokupni sustav otežava rad i vama, kao i nama, ali pokušaji nisu uzalud. Profesor u razredu može procijeniti stvari poput shvaćanja gradiva i slobode koju učenici imaju na satu. Vi niste krivci kada preuzmete razred i sat ne funkcionira kako bi trebao. Postajete sukrivci tek kada to prihvatite bez utjecanja na trenutno stanje. Tehnologija nije donijela sve probleme koje imate s učenicima; naš odnos prema nastavi najviše određuje školovanje koje smo do tog trenutka prošli. Godinama nije tražena aktivnost na satu, komunikativnost i suradnja. Ako smo bili tisuće sati u školi gdje su nas mogli naučiti takve stvari, krivica se ne bi trebala tražiti u sporednim stvarima. Moglo nas je formalno obrazovanje naučiti potrebnim vještinama.

Profesori koji ste spremni raditi na sebi i učenicima, nemojte biti obeshrabreni zbog neuspjeha. To nisu vještine koje ćete jednim pokušajem moći promijeniti. Vi kao pojedinac imate male šanse napraviti ogromnu promjenu u kratkom vremenu. Ipak, ako ste spoznali neke nedostatke, trebala bi biti vaša dužnost utjecati na njih. Formalno obrazovanje je jedan od najznačajnijih faktora u oblikovanju društva. Shvatite svoj posao kao neophodno sredstvo za postizanje bolje budućnosti. Nemojte se pretvoriti u osobu koja samo kritizira učenike, kada ste vi u poziciji za rad na njihovim nedostatcima.


Iskrivljene vrijednosti

Lik buntovnika poznata je pojava u književnosti. Jaka individua u preispitivanju običaja i vrijednosnog sustava suprotstavljena otporu konzervativne sredine. Prikazane su problematike raznih društava kroz povijest, pogotovo nepravde koje je svijet nanosio onima na nižim položajima društvene ljestvice. Pisci tih djela su veličani i smatrani neizostavnim dijelom opće kulture. Važno je znati biografiju, fabulu i protumačiti djelo. A primjena tih knjiga na sadašnjost? Kako biste se vi odnosili prema jednom buntovniku u vašoj školi? Lako nam je osuđivati tadašnje vrijednosti koje ti likovi pokušavaju oboriti. Ali što je s našim vlastitim vremenom? Koje stvari prihvaćamo jer smo naučeni njihovoj ispravnosti? Imamo li emocionalnu konekciju prema određenim mišljenjima, idejama, konceptima? Koči li nas to pri razumnom razmišljanju? Stavljamo li na diskutabilne teme oznaku neupitnih? Nove generacije uvijek propituju vrijednosti prethodnika. Trebamo li ih saslušati i pokušati razumjeti? Pogotovo u okvirima odgojno-obrazovne institucije. Ne morate se složiti s njima. Samo im ne okrećite leđa kada misle drugačije od vas. Stvorite okruženje u kojem su nove misli dočekane s pitanjima sa željom za razumijevanjem. Ne možete kontrolirati što vaši učenici misle. To vam nikad neće uspjeti. Upravo to trebaju i oni naučiti. Kako će se ophoditi prema drugačijoj osobi kada izađu iz vaše škole? Kakvo god mišljenje bilo, uvijek smo bogatiji za jednu perspektivu kada čujemo novo. Ne ograničavajte svoje učenike u razumijevanju svijeta oko njih. Što to govori o vama kada ne želite dopustiti razmišljanje koje se kosi s vašim?


Pravila i prava

Ovaj dio bih posvetio pravilima po kojima škola funkcionira, kao i odnosu prema njima. Sve navedene članove možete pronaći na stranici Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK pod nazivom „Zakon o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju“, koji vrijedi za moju bivšu srednju školu.

Član 9.

„…Pri upisu učenika u srednju školu učenici i njihovi roditelji izabiru vjeronauku u školi, a oni koji to ne žele mogu biti izuzeti od pohađanja vjeronauke poštujući načelo slobode savjesti i izbora vjeronauke, u skladu s Članom 4. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Škola se brine da učenici koji ne pohađaju sate vjeronauke ni na koji način ne budu dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge učenike, nego će tim učenicima osigurati nastavu iz predmeta etika…“

Izbor između etike i vjeronauka nisam donio. Vjeronauk nam je bio pretpostavljen. Listove za opredjeljenje dobili smo tek nakon par tjedana, tokom kojih smo imali vjeronauk. Sjećam se kako su neki već krenuli zaokružiti etiku, no razrednica nam je rekla kako moramo vjeronauk. Tko je tu birao za mene? Htio sam se opredijeliti na izučavanje značajnih vrijednosnih sustava kroz povijest, umjesto fokusiranja na jedan. Moj razred nije dobio pravo na izbor. Ne znam tko je krivac za to. Sada krivim sebe što se nisam izborio za to pravo. Možda je zbog činjenice iste etničke skupine svih učenika razreda pretpostavljena suglasnost oko vjere. Vjera nije jednaka etničkoj skupini. Ja sam Ante i nisam katolik, agnostik sam.

Član 20.

„…U školama se ne mogu koristiti materijali i komunikacije koji bi se opravdano mogli smatrati uvredljivim za jezik, kulturu, religiju i nacionalnu pripadnost učenika…“

Član 21.

„…U školi se ne smije vršiti diskriminacija učenika zbog njihovih vjerskih, rasnih, nacionalnih, spolnih, kulturoloških i drugih posebnosti, kao niti zbog činjenice što se koriste službenim jezikom iz stava 1. ovog člana.“

Nabrojane značajke ne definiraju jednu osobu. Život u državi s kulturološkim bogatstvom poput BiH bi trebao biti dovoljan za tu spoznaju. Moje mjesto nije etnički homogeno, kao ni srednja škola. Ipak sam išao u homogen razred. Tu sam svjedočio propagiranju i neprofesionalnom ponašanju. Vjerojatno je vrijedio misaoni proces: “Ako nema onih protiv kojih govorimo, neće nikome ni smetati“. Neću reći kako sam slušao očiti govor mržnje, jer nisam. Kroz savjete istaknuta je nužna pažnja pri interakcijom s osobama druge etničke pripadnosti, ističući nepovjerenje kao dobru stvar. Ja bih to interpretirao kao poziv na slijeđenje primjera savjetodavaca: pred njima budite lijepi i pristojni, ali prijateljske odnose strogo rezervirajte za pripadnike vaše skupine. Imate pravo na vlastito mišljenje. Budite šovinisti u privatno vrijeme, ali poticanje takvog razmišljanja u školi je neprihvatljivo i nezakonito. Ako ne možemo preći preko obilježja koje ljudi svojevoljno ne biraju, kako ćemo se pomiriti s ostalim nesuglasicama? Okružite se vi istomišljenicima i ističite vašu superiornost nad ostalima, sve dok se i s njima ne sukobite zbog neizbježnih razlika koje postoje između svake dvije osobe. Takav ishod slijedi onome tko nije naučio prihvatiti i poštovati drugačijeg.

Odgojno-obrazovni djelatnik treba biti sposoban pravilno rješavati konflikte u školi. To je primarni posao pedagoga, ali nužno i za ostale. Kako bi tu trebalo postupiti? Mirno. Treba saslušati uključene osobe i promotriti njihove perspektive. Presuda po propisanom slijedi tek kada se stekne dobar uvid u situaciju. Postoje zakoni i pravilnici koji definiraju rad škole kao ustanove, kao i rad njezinih djelatnika i učenika. Propisane su i sankcije u slučaju prekršaja. Ne znam kako škola rješava konflikte među učenicima, nisam prisustvovao takvoj situaciji. Kako se rješavaju problemi učenika s djelatnicima škole? Djelatnik ima priliku za isticanje svoje odgojne funkcije, pogotovo u slučaju neprimjerene reakcije učenika, gdje će prvo zahtijevati smanjivanje strasti i potom mirno razjasniti i riješiti problem. Ukoliko postoji potencijalna potreba za sankcijama, uz pomoć školske uprave trebalo bi odrediti kaznu u odnosu na propisana pravila. Objektivni legalitet još nije zaživio, nego se vrši selektivno provođenje odredbi. Odgovornost za svoje postupke trebaju snositi svi. Učenici su u dokazivanju svojih tvrdnji u teškom položaju. U razgovoru s nekim djelatnicima škole nisam mogao doći do riječi, što su postigli nadvikivanjem. Komunikacija je užasno zapostavljena. U društvu i školi zastupljeni su slični primjeri lošeg komuniciranja. Poveznica između društva i škole se pronalazi i u spomenutom legalitetu. Oni moćniji na ljestvici se čine nedodirljivi, jer nema dovoljno spremnih za poduzimanje protumjera. Savjetovani smo prostituirati svoju glavu i dati misli u službu najvećeg izvora pogodnosti. „Ne zamjeraj se profesoru“, kažu mnogi, jasno im je kakve posljedice to može nositi. Generacije učenika susreću isti problemi s istim osobama. Posao edukatora snosi društvenu odgovornost. Dajte nam odgoj i obrazovanje koji će raditi na stvaranju bolje budućnosti, a ne afirmiranju loših pojava današnjice.

Član 4b.

„Opći ciljevi obrazovanja proizilaze iz općeprihvatljivih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosti sistema odgoja i obrazovanja zasnovanih na posebnostima nacionalnoga, historijskog, kulturnog i vjerskog naslijeđa konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini, i koji omogućavaju:

a) poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda i pripremu svake osobe za život u društvu koje poštuje načela demokratije i vladavine zakona;

b) osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i mogućnosti izbora na svim nivoima obrazovanja, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i kulturno porijeklo i status, porodični status, vjeroispovijest, duševnotjelesne i druge vlastite osobine;

c) uključivanje u proces evropskih integracija;

d) promociju ekonomskog razvoja i podsticaj za cjeloživotno učenje;

e) postizanje standarda znanja koji se mogu komparirati na međunarodnom, odnosno evropskom nivou, koji osiguravaju uključivanje i nastavak školovanja u evropskom obrazovnom sistemu;

f) razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, vlastitoj kulturnoj samosvijesti, jeziku i naslijeđu i njegujući međusobno razumijevanje.“

Ne govorim o slici svijeta koju samo ja želim vidjeti, moji stavovi su uvelike suglasni s općim ciljevima obrazovanja. Na papiru barem.


Još ste djeca, što vi znate…

Nakon što sve ispričate, koliko kod kvalitetno bilo, postoji logička pogreška diskreditacije na osnovu godina. Bit će takvih i na moj tekst. Gdje je ta arbitrarna dobna granica za uvažavanje riječi neke osobe? Neslaganje mišljenja se ne mora momentalno pretvoriti u debatu. Ako se već želite upustiti u rušenje nečijih argumenata, onda se fokusirajte na argumente. Osobne uvrede ne dovode do vaše automatske pobjede. Izrazite vaše gledanje i potkrijepite činjenicama, ako ih ima. Godine vašeg sugovornika nisu bitne.


Vannastavne aktivnosti

Do mog prvog iskustva s neformalnim obrazovanjem nije došlo zbog želje za znanjem. Dobio sam priliku putovati i družiti se s vršnjacima. I odmah sam se zaljubio. Ne u obrazovanje, nego u putovanje. Dolazila je prilika za prilikom, drugi se nisu htjeli upustiti u takva iskustva. Putovao sam, zabavljao se, i upoznavao nove ljude. Morao sam ići na radionice u sklopu tih događaja. Nije bilo slušanja predavača dugim vremenskim periodima. Na radionicama se potiče sudjelovanje, često kroz praktične zadatke i izražavanje mišljenja. Predavači bi postavljali puno pitanja i kroz njih navodili na odgovore. U početku mi nije bilo ugodno pričati pred grupom ljudi. Čak sam instinktivno gledao u pod pri razgovoru. Bio sam stidan. Nikad nisam pomislio poduzeti nešto povodom toga. Možda i ne bih bez odlaska na svoj prvi seminar. Ubrzo sam postao zadužen za koordiniranje grupe mladih ljudi. Bili smo u sklopu nevladine organizacije koja ima svoje ogranke u raznim gradovima, dajući im naziv lokalni tim. Dok sami pojam NVO u nekim osobama budi osjećaje mučnine, ja osobno nisam vidio frekventno prozivano plaćeništvo i indoktrinaciju.

Radi se o Asocijaciji Srednjoškolaca u BiH (ASuBiH). Organizacija koja na svojoj službenoj stranici kaže: „…nevladina, nestranačka i nepolitička organizacija čiji je osnovni cilj poboljšanje statusa srednjoškolaca u zemlji i okupljanje svih mladih koji pohađaju srednju školu na prostoru BiH“. Istaknut ću primjere rada: borba protiv segregacije u školama (slobodnaevropa) inicijativa za apliciranje na više fakulteta u jednom roku (radiokameleon ) što je ove godine ostvareno u Sarajevskom kantonu prema članu 81. zakona o visokom obrazovanju KS; kao i istraživanje o kvaliteti praktične nastave (http://www.asubih.ba/istrazivanje-o-kvaliteti-prakticne-nastave-u-bih/). Nabrojani projekti su rađeni na nivou čitave organizacije.

U lokalnom timu imali smo mogućnost sudjelovanja u projektima na nivou organizacije, kao i samostalan rad na problemima srednjoškolaca. Došao sam na poziciju koordiniranja lokalnim timom. Nisam bio dorastao takvoj zadaći. Najteže mi je palo motiviranje i poticanje komunikacije unutar grupe. Trebao sam implementirati ono što sam naučio, umjesto puke memorizacije koja dugoročno ostvari slabe rezultate. U implementaciji se griješilo i učilo. Postupno je došao vidljiv napredak. Taj rad se odražava u meni više nego formalno obrazovanje. Opet nisam ni blizu gotov produkt. Vještine kojima najviše posvećujem pažnje imaju još puno potencijala za rast. Svoju početnu prednost dugujem neformalnom obrazovanju. Probudila se i društvena svijest, bez koje ovaj tekst ne bih pisao. Nisam učen u okviru nikakve ideologije, osim ako ne smatrate aktivno sudjelovanje u demokratskom društvu ideologijom. Radili smo projekte sa školom, uz oduševljenje pojedinih profesora. Nismo bili zakinuti ni za negativne stavove. Multikulturalnost nije ostavila najbolji dojam. Ne pripomaže ni mladost, a tek društvene teme. To je automatski pad u očima mnogih ljudi. Neki su nas gledali kao sektu; pranje mozga koje će ugroziti kulturne vrijednosti sredine. Ironično, stupanj uzajamnog poštovanja, čime podrazumijevam i poštovanje nečije kulture, je u mom iskustvu bio puno viši u neformalnom nego formalnom obrazovanju. Spomenuo sam svoj agnosticizam, pa riješimo zabludu oko bezboštva. A u ASuBiH stoji za Asocijaciju, ne agnosticizam ili ateizam. Opredjeljenje nekog člana nema veze sa službenim stavom organizacije. Moj agnosticizam nema veze s bilo kojom organizacijom, on prethodi mom društvenom angažmanu. Neformalno obrazovanje neće uzeti vašu djecu i pretvoriti ih u radikaliste, komuniste, sotoniste; oni sami odabiru što žele slijediti. Fluktuirali su periodi suradnje i borbe sa školom. Prozor nije grad mladosti. Ograničena mogućnost izbora čini grad monotonim. Ima i sada mladih koji se aktivno bave sličnim stvarima. Prema njihovim iskazima borbe u školi postaju intenzivnije. Ja neću igrati ulogu objektivnog novinara i prenijeti vam priču, jer nisam trenutno u poziciji za to. Prepustit ću njima pričanje njihove priče. Tako bi trebali svi. Pogotovo sadašnji učenici, kao i djelatnici škole. Borite se protiv loših pojava u obrazovnom sistemu. Nemojte slijediti moj primjer djelomičnog prešućivanja, najbolje se boriti u trenutku. Ne dopuštajte nepošten tretman prema vama, a ni prema vašim kolegama. Generacijama imamo iste probleme jer dopuštamo njihovo postojanje. Ne pozivam na bunt svih učenika, vi također morate promisliti situaciju, nećete uvijek biti u pravu. Imate pravilnike i zakone, pa izvolite, nije teško utvrditi što se smije, a što ne. Profesori, vaša kolegijalnost meni nije valjan razlog zaignoriranje loših postupaka. Pridodajte veću važnost vlastitom usavršavanju i napretku obrazovanja. Je li vam važnije to ili kolega koji možda ne može prihvatiti kritike na svoj račun? Takvima svakako nije mjesto u obrazovanju.

Nisam zadovoljan s obrazovanjem koje sam prošao u školi. Nisam izgubio te godine života, no mogle su biti efikasnije iskorištene. Naučimo iz dosadašnjih pogrešaka. Učestalo koristim riječ treba. To uključuje i mene. Ako nadležne institucije ne obavljaju svoj posao, izvršimo pritisak na njih. Društvenim problemima proporcionalno raste lakoća rješavanja s udjelom društva koje se bavi istima. Nisu nam sve krivi ni političari, ni obrazovanje, ni rat; krivicu za trenutno stanje možemo pronaći i u samima sebi. Koračajući istim stopama, svoje običaje i tradiciju ostavit ćete praznim ulicama, kućama, zgradama...

Autor: Ante Kudić, Prometej.ba

7.12.2017.