Jučer je u španjolskoj sjeveroistočnoj pokrajini Kataloniji održan referendum o katalonskoj nezavisnosti. Na referendum je izašlo nešto više od dva milijuna glasača – što čini manje od 50 posto ukupnog glasačkog tijela u Kataloniji. Referendum, kao što se moglo vidjeti, nije prošao bez nasilja. Španjolska policija nemilosrdno je pendrečila glasače koji su izašli na jučerašnji referendum – nisu pošteđeni ni mladi ni stari, ni žene ni muškarci.

Španjolska policija tako je uspjela zatvoriti 336 birališta od ukupno njih 2000 širom Katalonije. Također, zaplijenjeni su milijuni glasačkih listića. Prema evidenciji katalonskog ministarstva zdravstva, preko 700 ljudi je tražilo liječničku pomoć. Predsjednik Katalonije, Carles Puigdemont nakon referenduma kazao je kako će rezultati glasovanja biti poslani parlamentu te da proces osamostaljivanja Katalonije nije moguće zaustaviti. S druge strane, premijer Španjolske, Mariano Rajoy kazao je kako referenduma nije ni bilo – da većina Katalonaca nije izašla na referendum i da je time poštovala zakon.


Argumenti i propaganda

Španjolska je zemlja burne povijesti. Prije nešto više od četrdeset godina, Francisco Franco čeličnom rukom je vladao Španjolskom. Za vrijeme Francove vlasti, Španjolska je bila strogo unitarna država koja je gušila svaki oblik političke opozicije. Španjolski jezik bio je jedini službeni, dok je upotreba katalonskog i baskijskog jezika na javnim mjestima bila zabranjena. 1975. godine, nakon Francove smrti, Španjolska je uvela višestranačje. Ipak, recidivi (ali ne samo recidivi) nacionalističkog resentimana još uvijek su prisutni u Španjolskoj. Mnogi tvrde kako veliki broj ljudi u Španjolskoj i dalje (potajno) obožava frankizam te da je velika većina članova Falange u procesu demokratizacije Španjolske utočište našla u desničarskoj Narodnoj stranci čiji je predsjednik Mariano Rajoy. Na tome tragu, upravo je reakcija Mariana Rajoya (slanje policije u Kataloniju na dan referenduma) savršena prilika za (ponovno) pobuđivanje nacionalističkog resantimana.

Prije koji dan, policajci iz raznih dijelova Španjolske koji su krenuli prema Kataloniji kako bi spriječili katalonski referendum ispraćeni su od strane jednog dijela ljudi u Španjolskoj kao da idu u rat.Jučer,na Glavnom trgu u Madridu skupilo se više stotina ljudi kako bi pokazali svoje protivljenje katalonskom referendumu. Na stadionu Santiago Bernabeu, na utakmici Real Madrida i Espanyola također su se mogle vidjeti desetine hiljada španjolskih zastava kao znak španjolskog jedinstva. Također, skupina desničarskih aktivista (i španjolskih nacionalista) jučer je u Barceloni, u znak protesta protiv katalonskog referenduma marširala gradom sa podignutom desnicom.

Katalonski predsjednik, Carles Puigdemont kazao je kako je Španjolska zbog policijske intervencije mnogo više izgubila nego što je već bila izgubila, dok je Katalonija dobila mnogo više od same pobjede. Dok je posljednji dio rečenice, u najmanju ruku, dvojben (budući da međunarodnog priznanja katalonske države nakon referenduma neće biti), u prvom dijelu, Puigdemont ima pravo.Slično kao i na Balkanu, jedan nacionalizam potpiruje drugi. Potezi koje Rajoy vuče idu direktno na štetu španjolskih „nacionalnih interesa“. Naime, prema predreferendumskim ispitivanjima javnog mnijenja u Kataloniji, većina Katalonaca je zapravo bila za ostanak u zajednici sa Španjolskom, no nakon intervencije centralne vlade u Madridu, jedino što se može očekivati u narednom periodu jeste možebitni prelazak neodlučnih glasača na stranu katalonske nezavisnosti.

Na kraju, izgleda da problem – na način na koji je trenutno postavljen – neće biti riješen u dogledno vrijeme. Pobornici katalonske nezavisnosti kažu kako centralna vlada u Madridu pelješi Kataloniju na način da se 20% godišnjeg BDP-a Katalonije slijeva u državnu kasu u Madridu i ne vraća natrag u Kataloniju. S druge strane, vlasti u Madridu kao kontraargument navode kako Španjolci mnogo kupuju od Katalonije koja na taj način ostvaruje trgovinski višak, ali i to da je Katalonija ujedno i najzaduženija pokrajina u Španjolskoj te da mnogo ovisi o španjolskoj ekonomiji. Ljevica u Španjolskoj upozorava da ukoliko se problem postavi na taj način, očigledno je da ga neće biti moguće riješiti. I s jedne i s druge strane već dugo vremena dolaze isti argumenti uz jeftinu nacionalističku propagandu, dok istovremeno, nacionalisti niti sa jedne niti sa druge strane o eksploataciji, kako katalonskih, tako i španjolskih radnika nisu kazali ni riječi. Premda je očigledno da su katalonski radnici na jednak način eksploatirani kao i radnici u ostatku Španjolske.


Šta i kamo dalje?

Nakon što je referendum završen, javnosti se obratio španjolski premijer Mariano Rajoy koji je govorio kao da se ništa nije ni dogodilo. Rajoy je kazao kako referenduma nije ni bilo, da je većina građana poštovala zakon i nije izašla na protuzakonit referendum te da su za nasilje krivi oni koji su promovirali kršenje zakona (čitaj: pristalice referenduma).

Europska unija je ostala poprilično nijema povodom katalonskog referenduma. Europska komisija se očitovala po pitanju referenduma, ali dosta mlako. Njen čelnik, Jean-Claude Juncker kazao je kako je pitanje referenduma u Kataloniji unutarnje pitanje Španjolske koje mora biti riješeno u skladu sa španjolskim ustavom. Iz Europske komisije također su poručili da nasilje nikada ne može biti instrument u politici, ali i da vjeruju kako Mariano Rajoy ovim procesom upravlja s punim poštivanjem španjolskog ustava i temeljnih prava građana koja su u njemu sadržana.

Na kraju, iako je Carles Puigdemont prije referenduma kazao kako će Katalonija u slučaju da glasači kažu „Da“ 48 sati nakon referenduma proglasiti nezavisnost, čini se da do nje neće doći. Katalonija u ovom momentu nema međunarodnu podršku kako bi postala nezavisna država.

Prije referenduma, činilo se kako će biti otvoren dijalog između katalonske vlasti i centralne vlasti u Madridu kroz koji bi Katalonija mogla dobiti još veću autonomiju (iako i sada ima velik stupanj autonomnosti). Ipak, nakon jučerašnjih scena, čini se da će se na naredne korake – i sa jedne i sa druge strane – čekati neko vrijeme. I Rajoy i Puigdemont (kojemu, uzgred rečeno, po španjolskom zakonu prijeti hapšenje) su na zacementiranim pozicijama i svoju retoriku ne žele promijeniti.

Darko Vujica, Prometej.ba