Vrhunaravni cilj čovjekovog postojanja, prema kojem je usmjerena cjelokupna životna snaga, jeste dosezanje sreće. U povijesti mišljenja i mudrosti, još su antički filozofi, poput Epikura i epikurejaca, ustanovili i naučavali da je krunska svrha čovjekove egzistencije, koja nadilazi sve druge, dosezanje sreće, a izbjegavanje patnje i bola. Uslijed toga, prema Epikuru, i filozofija mora postaviti, kao svoj osnovni zadatak, pronalaženje puta ka zadovoljenju iskonske potrebe za srećom. Svaka čovjekova djelatnost u svome korijenu anticipira sreću kao konačni cilj. Prema tome, egzistencijalno pitanje nad pitanjima jeste, koji put vodi ka sreći? Jedni su pokušavali pobožnošću, drugi kontemplacijom, treći hedonizmom, četvrti nirvanom, peti ko zna čime. Da li je sve ostalo samo na nivou filozofskog koncepta, ili su zaista svojom mudrošću uspjeli dokućiti sreću, nije poznato. Bilo kako bilo, većina velikih sistema mišljenja razvijala su svoje shvatanje sreće polazeći od pretpostavke da sreća transcendira puka zadovoljstva, da ona nadilazi prolaznu i potrošnu prirodu materijalnosti, što sreću nužno izmješta iz svijeta fizičkog bivstvovanja i vezuje je za metafizičko-ontološke korijene postojanja i nivoe stvarnosti. Prema takvim shvatanjima, izvor, esencija ili bitak, kao egzistencijalna konstanta, predstavlja mjesto susreta sa srećom, mjesto gdje je sreća, kao stanje apsolutne harmonije, jedino ostvariva.

Stav koji u ovom eseju nastojim iskazati jeste da sreća nije stanje, nego težnja, da sreća nije java, nego san, da ona ne pripada niti fizičkoj, niti metafizičkoj stvarnosti, već realitetu čovjekove imaginacije, u suštini, sreća je imaginirani predmet čovjekove žudnje za stanjem s one strane ljudskim bićima elementarnog iskustva patnje i tragičkog ustrojstva pojavnosti. U tom smislu, sreća se javlja kao nešto izvanjsko, ono što se sluti, čemu se nada, za čim se žudi, što je neopipljivo i neodredivo. Može li se onda o sreći pisati znanstveno i objektivno? Ako može, tada bismo je morali definirati, a ne može se definirati ono što je isuviše kompleksno, što ne pripada mjerljivom iskustvu i što je posve intimne naravi. Zato se pitam, kako pisati o sreći a ne biti krajnje subjektivan i ne iznositi samo pretpostavke?

Bez obzira da li je sreća kao stanje moguća, ona i dalje nije svojstvena kulturi. Ako kulturu razumijevamo iz psihoanalitičke perspektive, u njenom temelju nalazi se zabrana koja proizvodi nelagodu. U zadati prostor kulture, ljudsko biće ulazi upoznavajući se sa zakonom čije je poštivanje imperativ egzistiranja u zajednici. Uslov bića u kulturi jeste obuzdati vitalne potrebe, potisnuti ih ili regulirati na zakonski prihvatljiv način. Tjeskoba se javlja iz konflikta, s jedne strane, prirodom uslovljenih nagona i, s druge strane, zabranom uspostavljenom društvenim i moralnim normama. Tragom ove pretpostavke devijantni i provokativni mislilac S. Frojd iznosi premisu čovjekove nužne nelagode u kulturi. Suzbijanje nagona koji su imanentni čovjeku, vitalisti posmatraju sa prezirom. Ako priroda nalaže potrebu, onda se ona mora ispoljiti. Nezadovoljavanje potrebe proizvodi stanje nesreće, a kultura je ona koja nameće potrebi da se priguši i u njenom suspendiranju okrene protiv čovjekove sreće. Iz tog razloga prisutno je mišljenje da kultura ne dozvoljava sreći da se obistini, jer je kultura kao sistem zakona i zabrana u suprotnosti sa prirodnim nagonima čovjeka.

Najslavniji nihilista u povijesti mišljenja, F. Niče, gradio je svoju filozofiju na ideji da je fundamentalna, pokretačka, ali ujedno i najstrašnija, demonska želja u čovjeku njegova volja za moć. Ovu ideju Niče sasvim plastično objašnjava u čuvenom i kontroverznom djelu Volja za moć. Ljudima se, piše Niče, može dopustiti da imaju sve, i zdravlje, hranu, stanište, zabavu i raskoš, ali oni i dalje jesu i ostaju nesrećni i neraspoloženi jer demon podlo vreba i čeka, sve dok se ne udovolji moći kao vrhunaravnom zadovoljstvu. Dosta neutješno, ali nastoji se poručiti da je sreća krajnje zlobno stanje u čovjeku jer proističe jedino iz uvećavanja moći čija su sredstva, u najvećem broju slučajeva, destruktivna po druge. Za Ničea, volja je uvijek volja za moć, i ona u svojoj okrutnosti, za Šopenhauera – najslavnijeg pesimistu u povijesti mišljenja kojeg se smatra Ničeovim učiteljem – predstavlja izvor svake ljudske nesreće i zato je treba suzbiti, neutralizirati želju, obuzdati žeđ, jer svirepa volja je sebična i destruktivna. U toj težnji suzbijanja volje, Niče svojom filozofijom ne prati svoga učitelja – on se zalaže da volju, u skladu sa filozofskim stavom slavljenja života i prirodnosti, moramo pustiti da se ispolji. I tu nema prostora pesimizmu i nesreći ukoliko se životna energija oslobodi svih stega i pusti da se ostvaruje u svojoj životodavnoj punini.

Šopenhauer je izgleda ipak bio senzibilnija duša od Ničea i nije mogao pristati da pusti s lanca rušilačku i pogubnu volju. Ali u njegovoj težnji da se želja što je više moguće otkloni jer predstavlja rušilačku energiju, javlja se teško rješiv filozofski, ako mene pitate, i bioetički problem koji je izvor Šopenhauerovog pesimizma. Ako volja, koja se protivi humanosti, a pritom je najsnažnija potreba čovjekovog bića, nije zadovoljena, onda čovjek trpi strašnu bol. Budističko učenje izvršilo je ogroman uticaj na intelektualnu tradiciju Zapada, a njeni elementi primjetni su i kod pomenutih filozofa Šopenhauera i Ničea. Esencija budističkog učenja jeste bol i cjelokupan nauk Sidarte ili Gautame zvanog Buda, usmjeren je ka pokušaju prevazilaženja bola. Sve je bolno i život je, prema velikom učitelju, patnja i bol. Rođenje je bolno, starenje je bolno, bolest je bolna, nepravda je bolna, rastanak od dragih osoba je bolan, svaka težnja koja se ne zadovolji je bolna. Zato Buda zagovara nirvanu ili utrnuće, negaciju svake volje za životom, svake žudnje za užicima jer svako iznevjeravanje žudnje, a ono je izvjesnije nego udovoljavanje, biva bolno. Stoga, nemoj da želiš jer želja će prije ili kasnije prouzrokovati bol. S druge strane, zadovoljstvo koje se postiže ispunjenjem želje samo je trenutačno, kratko olakšanje od kontinuirane i imanentne patnje koja je u temelju života.

Volja koja je slijepa i koja, za Šopenhaura, uvijek izvire iz nedostatka i nezadovoljstva, jedna je od ključnih pretpostavki razumijevanja ovog svijeta na šopenhauerovski način kao najgoreg od svih mogućih svjetova, a kad bi bio samo još malo gori ne bi uopšte mogao postojati. Život je u njemu stalna patnja, a najveća žrtva patnje je čovjek koji uvijek iznova nastoji otkloniti bol koja se sama iz sebe regeneriše. Iako je i smrt samo potvrda ništavila i životne bijede, ipak ona ostaje kao jedina utjeha, svojevrsna eutanazija, jedino dobro kojim se tješimo pred bijedom života. Pored toga, smrt nudi ključni izvor čovjekove borbe protiv nesreće putem iluzije, imaginiranja, izmišljanja, eskapizma u konstruisani svijet za koji se snažno i realistički vjeruje da je bolji, ili pak savršen. Za vjernike taj se svijet javlja putem opravdavanja patnje koja je kušnja i s kojom se vjernik mora izboriti kako bi zaslužio blaženstvo u savršenstvu budućeg svijeta. Za Šopenhaura i mnoge pesimiste idealiste, a ne nihiliste, to je umjetnost. Umjetnost je bijeg, svojevrsna enklava smisla koja, ako ništa, može poslužiti da se lakše prebrode nedaće koje nam konstantno servira pojavna stvarnost. A kad se izgubi povjerenje i u umjetnost, kad se u svemu uvidi samo puki, bezutješni pokušaj čovjeka da bar nekako preživi, da barem negdje pronađe svoj smisao iako možda iluzoran, onda nastaje smrt, smrt prije smrti, jer živi smo samo onoliko koliko smo u stanju pothranjivati vlastitu imaginaciju. Kad ona nestane, nestali smo i mi, jer je stvarnost odviše nepodnošljiva, i sve što čovjek čini, čini da esencijalnu nepodnošljivost života učini podnošljivijom, a to najčešće čini imaginacijom.

Direktnu vezu sa fenomenom sreće čini pitanje smisla. U tom kontekstu stavovi su polarizirani. Jedni smatraju da je sreća u krajnjem udovoljavanju svim zahtjevima i porivima, dok drugi, pak, sreću traže u skrušenosti, prevazilaženju ovozemaljskih nagona i spremanju ka vječnom blaženstvu. U tom odricanju teologija nastoji smjestiti sreću ili teži, pod svaku cijenu, opravdati neizbrisivu ovozemaljsku nesreću. Ali nekako bi se moglo i preboliti i opravdati da je patnja prisutna samo kod starih, već ogrjezlih u grijehu, ali, naprotiv, ona određuje i živote djece, nevinih, neiskvarenih, ničim krivih da osjećaju bol. Tema dječije boli opsesija je književnom geniju Dostojevskom. Kakav je to svijet u kojem infantilna i bezgriješna djeca pate zbog zločestih staraca? Kakav je to svijet u kojem spahija pusti hrtove da krvavo rastrgaju seljačkog mališana, nevino i nedužno stvorenje, pred njegovom uplakanom i bespomoćnom majkom, samo zato jer je dječak malo povrijedio nogu jednom od spahinih hrtova. Ivan Karamazov, glavni lik romana Braća Karamazovi, neprestano se služi ovakvim i sličnim primjerima koji pokazuju neodrživost teološkog razumijevanja i opravdavanja patnje kao kušnje i pripreme za bolji svijet u kojem je sreća apsolutna. Religija nije nipošto naivan svjetonazor. Ona je uvidila da je život na ovom svijetu bol i patnja, pogotovo za one koji nemaju nikakvu moć. Da bi ih utješila, ona smješta njihovu maštu u svijet bez bola i patnje, svijet bezgranične sreće.

Kako se i filozofi često znaju poetski izražavati, potvrđuje Hegelova misao da Istorija nije tlo za sreću. Vremena sreće njene su prazne stranice. Ako se samo malo zagledamo u povijest, evidentno je da historija i sreća nemaju ništa zajedničko, da čak isključuju jedno drugo. A bol i historija? E tu se već može govoriti o strasnoj ljubavi. Sreća je iluzija, zamisao, utjeha u sveopštoj patnji. Iluzija o sreći samo je predah, trenutak zbog kojeg uspjevamo podnositi imanentnu bol. Postoje, doduše, trenutci zadovoljstva. Ali zadovoljstvo nije sreća, jer zadovoljstvo je kratkotrajno, a sreća mora biti nešto čvršće, postojanije, nešto što prevazilazi puki nagon. Sreću nipošto ne možemo poistovjetiti s osjećajem fizičke ugode i zadovoljavanja. Sreća je ideal koji sadrži težnju za beskonačnim trajanjem, a da nešto ne bi imalo svoje granice trajanja ono mora biti potpuno i transcendentalno. A takvo nešto ne postoji, ili postoji, ali je čovjekovom umu pristup tome uskraćen. Tako sreća ostaje samo kao težnja, htjenje, nada. Iako vjerovatno negdje, nekad i nekome jeste moguća, sreću će ipak uvijek omesti neki tragičan slučaj, neka suza, bila ona vidljiva ili nevidljiva.

Ahmed Isanović, Prometej.ba