Pravna definicija genocida je po prvi put usvojena 1948. godine u vidu konvencije. 9. decembra 1948. godine, Generalna skupština Ujedinjenih Naroda je usvojila rezoluciju broj 260 koja je postala Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a stupila je na snagu 12. januara 1951. godine nakon što je dovoljan broj država ratifikovao konvenciju u skladu sa članom XIII same konvencije.

Član II sadrži definiciju genocida koja glasi:

U smislu ove Konvencije kao genocid se smatra bilo koje od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve:

a) ubistvo članova grupe;

b) uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe;

c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;

d) mjere uperene na sprječavanje rađanja u okviru grupe;

e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.

Ovdje je potrebno pojasniti neke elemente ove UN-ove definicije, kako bi se pravilno i u cijelosti shvatila pravna definicija genocida. Djela, a koja su taksativno pobrojana od slova a do e, su actus reus krivičnog djela, tj. radnje i ponašanja koja predstavljaju fizički, objektivni, spoljašnji element krivičnog djela od kojih je ubijanje članova grupe tipičan i čest način istrebljenja grupa. Ali, ubijanje nije i jedini način istrebljenja grupa, pa tako imamo i druge radnje pod koje bi se mogle podvesti, npr. sterilizacije na masovnoj skali ili protjerivanje grupa u predjele nepodnošljive za život - kao što su pustinje. Namjera potpunog ili djelimičnog uništenja grupe je mens rea krivičnog djela, tj. namjera i svijest da se jedna grupa uništi kao takva - dakle, psihološki, subjektivni, unutarnji, mentalni element krivičnog djela koji se kod genocida naziva i genocidna namjera, element čije dokazivanje s obzirom na obim djela podrazumijeva često veliku teškoću i napore. Stoga, samo ubijanje pripadnika određene grupe nije samo po sebi nužno genocid, ako nije praćeno genocidnom namjerom. Da stvari budu složenije, u eteru se često može čuti zlosutan izraz ''etničko čišćenje'', pojam čija je tvorba slijedila isti tok misli kao i termini ''rasna higijena'' i ''finalno rješenje''. I ovaj termin je ušao u kolektivnu svijest za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije, štaviše, upravo je populariziran za vrijeme njih. U suštini, označava odstranjivanje jedne nepoželjne grupe sa jednog prostora, što se ostvaruje na niz načina: u vidu prijetnji, nasilnog fizičkog protjerivanja, što može, a obično i obuhvata - ubijanje. Ovakve radnje mogu biti u službi genocida, ali ne znači da uvijek to nužno i jesu ako nisu ispunjeni svi ostali elementi genocida, djela koje i jezički i pravno definicijski aludira na uništenje. Da ilustrujem poentu: protjerana lica se mogu vratiti na ognjišta, jer uništena ognjišta se mogu obnoviti, ali mrtvi se ne mogu vratiti u žive. No, da ne bi dali prostora apologetima, minimizatorima i poricateljima utvrđenih genocida, izrazito je važno spomenuti i ovo: činjenica da mnogi ljudi izbjegnu ili prežive genocid i činjenica da se broj žrtava može kvantificirati na brojeve koji nisu uvijek u stotinama hiljada ili milionima, kao i činjenica da je spolna struktura ponekad nakrivljena daleko više na štetu jednog spola (npr. androcid, ubijanje muškaraca) ne znače nužno da je određeno djelo pogrešno kvalificirano kao genocid. U slučaju prvih i drugih prigovora, isti se u suštini svode na rečenice tipa ''nismo vas pobili sve'' ili ''nismo vas pobili dovoljno''. Definicija genocida uopće ne predviđa ikakav vid broja mrtvih kao nekakav kvalifikator za genocid. Zaštićene grupe variraju u veličinama, pa bi hipotetički čak i ubistvo jedne osobe ili nekolicine ljudi, pod uslovima da su ispunjeni ostali elementi definicije, moglo predstavljati genocid. Primjerice, ako su taj pojedinac ili grupa ljudi posljednji izdanci svoje grupe i počinitelj nastoji da ih uništi. Genocidna namjera, po definiciji, ne mora obuhvatiti cjelokupnu grupu. Ona može biti usmjerena i na djelimično uništenje, a u smislu stvarnih rezultata i posljedica genocida. Čak i oni najveći genocidi nisu doveli do potpunog uništenja grupa koje su bile mete tih genocida.

Posljednji element su tzv. zaštićene grupe. U konvenciji su one eksplicitno zaštićene, odnosno, navedene nacionalne, etničke, rasne i vjerske grupe. Kada je konvencija bila u fazi izrade, predstavljen je prijedlog da definicija obuhvati i politička ubijanja - što je u konačnici izostavljeno zbog protivljenja određenih država. Prvenstveno, ali ne i isključivo, najveće protivljenje tada došlo je od strane Sovjetskog Saveza u kojem je tada na vlasti bio Staljin, čije bi masovne političke čistke mogle biti predmet istrage genocida, ukoliko bi UN-ova definicija genocida obuhvatila politička ubijanja. U nacionalnim zakonodavstvima su prisutne i proširene definicije zaštićenih grupa, pa tako Krivični zakonik Kanade u članu 318. koji inkriminira Pozivanje na genocid u stavu 4 kao zaštićene grupe, odnosno prepoznatljive grupe u terminologiji zakonika, predviđa bilo koji dio javnosti koji se razlikuje po boji, rasi, religiji, nacionalnom ili etničkom porijeklu, starosti, spolu, seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu ili izrazu, ili mentalnom ili fizičkom invaliditetu. Sa ovakvom definicijom bi se kao genocid mogao posmatrati i tretman homoseksualnih muškaraca u nacističkoj Njemačkoj.

Član III konvencije kao kažnjiva djela, osim samog genocida, predviđa i sporazum o izvršenju genocida, neposredno i javno potsticanje na izvršenje genocida, pokušaj genocida i saučesništvo u genocidu.

Pored toga, član I konvencije konstatuje da je genocid zločin bez obzira da li je počinjen u vrijeme mira ili u vrijeme rata. Dakle, nije riječ o pojavi koja je isključivo vezana za vrijeme rata (npr. skoriji primjeri tretmana muslimana Rohinja i Ujgura u Mijanmaru, odnosno Narodnoj Republici Kini, sadrže obilježja genocida i o tome se vode akademske rasprave i pozivi za istrage, sankcije i krivične postupke).

Iako je pojam relativno skorijeg porijekla, sam fenomen koji se opisuje je dakako stariji. Pojam genocid je prvi put u štampi upotrijebio poljsko-židovski advokat Rafael Lemkin u knjizi Vlast osovine u okupiranoj Europi koja je napisana 1944. godine. Iako je knjigu napisao za vrijeme Holokausta i genocida Drugog svjetskog rata, Lemkinov interes za genocidima započeo je dosta ranije. U intervjuu iz 1949. godine, dakle nakon usvajanja konvencije, Lemkin je obznanio da se ranije zainteresirao u sami akt genocida tokom historije, jer se on tamo desio mnogo puta, te je kao student pratio pokušaje krivičnog gonjenja lica odgovornih za masakre nad Armencima koji su se desili u Turskoj za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata. Uništenje Armenaca je citirao kao seminalan primjer genocida, te se kao državni tužilac 1930-tih godina zalagao za kriminilizaciju uništavanja takvih grupa - što je u konačnici ishodilo usvajanjem konvencije o genocidu. Ti napori da se prizna historicitet genocida se ogledaju već u preambuli konvencije u kojoj strane ugovornice priznaju ''da je u svim periodima historije genocid izazvao velike štete čovječanstvu''.

Uprkos međunarodno usvojenoj definiciji u vidu konvencije, zasebnim definicijama u domaćim zakonodavstvima koje proširuju broj zaštićenih grupa i sudskoj praksi u određenom broju slučajeva, kako u međunarodnim tako i nacionalnim sudovima, pojam je često predmet osporavanja, poricanja, političkih i akademskih raspravljanja, kontroverzi, historijskog revizionizma itd. – sve ovo uglavnom u cilju izbjegavanja odgovornosti, legitimiziranja ciljeva i rezultata, te održavanja ili širenja mržnje.

Pripremio: Damir Omerbegović, Prometej.ba