Za Fromma je, pak, bitno istaknuti da put svojih ideja dalje nastavlja razvijajući vlastitu psihološku teoriju. Ona se ostvaruje kroz evidentnu žestinu napadanja nezdravog društva, otkrivanja čovjekove neslobode i ukazivanja na njegove neurološke bijegove, a u kasnijoj fazi kroz uporno osvješćivanje pogubne svevlasti stroja u vidu mehaniziranog čovjeka u ništa manje automatiziranom svijetu. Možda je još bitnije naglasiti da upravo poradi toga u Psihoanalizi i religiji daje: I) implicitno - uvid u potrebu ljudske emancipacije od profiterskog kapitalizma i potrošačkog mentaliteta, II) eksplicitno - uspostavu zdravog humanog čovjeka, kao i prirodu ljudske religioznosti sa stajališta psihoanalize, čija je slika već polovicom prošlog stoljeća a pogotovo u današnjem društvu umnogome izobličena.


Štoviše, Fromm govori, i to u prvom redu, o fenomenu mnogobrojnih religioznih udruženja - poput sekularnih sustava, autoritarizma, budizma, taoizma ili konfucijanizma - koja, psihološki gledajući, zaslužuju taj naziv ako uzmemo u obzir da se religiju (u širem smislu) definira kao čovjekovo priznanje neke više, nevidljive sile koja ima vlast nad njegovom sudbinom i pravo da zahtijeva njegovu pokornost, poštovanje i obožavanje. Međutim je bitnije suvremenu religioznu heterogenost interpretirati kao evidentnu činjenicu da je još daleko dan kad će se čovjek s pravom smjeti nazvati Homo sapiensom. Jer, dok s jedne strane nikad kao danas nije bio bliže ispunjenju svojih najskrovitijih nada i to prvenstveno  znanstveno-tehnološkim razvojem (stvorivši novi svijet sa svojim posebnim zakonima), s druge strane malo što može reći gledajući sebe. Hoću reći, ne može reći puno dobroga niti onoga što potvrđuje progresivnost.


Fromm na to ukazuje kada kaže: „Nije se približio ostvarenju onog drugog sna čovječanstva, sna o savršenstvu čovjeka. Čovjeka koji voli bližnjega svoga, djeluje pravedno, govori istinu i ostvaruje ono što potencijano jest - sliku Boga. Odgovor je tako bolno jasan da već samo postavljanje tog vrednujućeg pitanja izaziva nelagodnost. Ljudi idu u crkvu i slušaju propovijedi u kojima se govori o načelima ljubavi i milosrđa, a ti isti ljudi bi sebe smatrali budalama ili nečim još gorim ako bi se ustručavali prodati neku nepotrebnu robu koja očevidno nadilazi mogućnosti kupca.“ Duštvo dakle - nekad više, nekad manje očito - živi u duhovnom kaosu i moralnom neredu, dok se, s druge strane, priklanja vjerovanju da je kao takvo sretno te uči svoju djecu da smo napredniji od bilo koje generacije prije nas u svakom pa i u religioznom pogledu. No, to je izgleda samo prividno a nazadak se pokazuje u svakom pogledu.


Za ovu je prigodu i kontekst, vjerujem, bitno navesti jednu pomalo sarkastičnu prispodobu koja je i više nego nalazeća u današnjem okruženju, a odnosi se na doslovno shvaćanje dogmatizma kao nečega što je čovjeku kao vrsti inherentno. Prispodoba glasi otprilike ovako: Jednom zec legne pod mango-drvo i zaspe. Iznenada ga prene glasni štropot. On pomisli da je došao smak svijeta i dade se u bijeg. Opaziše ga drugi zečevi kako juri, pa upitaše: „Zašto tako brzo trčiš?“ Zec odvrati: „Došao je smak svijeta.“ Kad su to drugi zečevi čuli, pridružiše mu se u bijegu. Kad jeleni spaziše kako trče, upitaše ih: „Zašto tako brzo trčite?“ A zečevi odgovoriše: „Bježimo jer je došao smak svijeta.“ Na to im se i jeleni pridružiše u bijegu. Tako se jedna vrsta za drugom priključivahu životinjama koje su već trčale, sve dok se čitavo životinjsko carstvo nije našlo u paničnom bijegu, koji bi završio njihovom propašću. Kad je Buddha, koji je u to vrijeme živio u obličju mudraca - jednom od brojnih oblika svog postojanja - vidio životinje kako panično bježe, upita posljednju grupu koja se pridružila bijegu zašto trče. „Zato jer je došao smak svijeta“, odgovoriše mu. „To ne može biti istina“, reče Buddha. „Nije došao kraj svijeta. Da vidimo zašto oni tako misle.“ Ispitivao je jednu vrstu za drugom slijedeći trag glasine sve do jelena i napokon do zečeva. Kad mu zečevi rekoše da je došao smak svijeta, upita Buddha koji određeni zec je to prvi rekao. Pokazaše mu jednoga i Buddha mu se obrati: „Gdje si bio i što si radio kad ti je pala na pamet misao da je došao smak svijeta?“ „Ležao sam pod mango-drvetom i spavao“, odgovori zec. „Vjerovatno si čuo plod manga kad je pao“, reče mu Buddha, „buka te probudila, ti si se preplašio i pomislio da je došao smak svijeta. Pođimo natrag do drveta gdje si ležao i pogledajmo nije li se tako dogodilo.“ I oboje odoše do drveta. Zaista nađoše mango, koji je pao tamo gdje je ležao zec. Tako je Buddha spasio životinjski svijet od uništenja.


Religion


I ne samo to. Ova pripovijetka predstavlja problem suvremene dihotomije - što ne znači da ona kao takva nije postojala i u vremenima prije - između toga da smo slobodni a ipak determinirani, puni znanja a ipak velike neznalice, odvojeni a ipak ujedinjeni. Fromm, međutim, ovu pripovijetku interpretira i kao jedan od najranijih primjera analitičkog istraživanja izvora straha i glasina koji bi prema tome mogle poslužiti kao motiv religiji kao skloništu pred opasnosti, kao i zato što tako snažno izražava duh budizma. Ona pokazuje brigu punu ljubavi za sva bića životinjskoga svijeta i istovremeno pronicljivo, racionalno shvaćanje i povjerenje u čovjekove snage. Možda je opstojnost religije na labavim nogama i zbog toga što čovjek u tolikoj mjeri koristi svoj um za racionalizaciju svojih iracionalnih strasti i za opravdavanje – često nepromišljenih –  postupaka svoje grupe, pa se s pravom javlja sveopći strah. Taj sveopći strah postaje suvremena realnost, a religija opstaje ponajviše zbog principa casus sui generis, koji čovjeku jedino preostaje u sveopćem strahu.


| Nikolina Barišić, Prozor, prema Frommovom djelu |

Prometej.ba, 24.05.2013.