Katarina Peović Vuković rođena je u Zagrebu, magistrirala je i doktorirala na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Docentica je na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Znanstveni interesi su joj (novi) mediji, politička ekonomija, psihoanaliza i marksizam. Prošle godine u izdanju Durieuxa izašla je njena knjiga Marx u digitalnom dobu: Dijalektički materijalizam na vratima tehnologije. Članica je Radničke fronte.


Darko Vujica, Prometej.ba: Kompradorske elite nastale raspadom Jugoslavije potpuno su zanemarile bilo kakvu socijalnu i ekonomsku dimenziju te narodu permanentno serviraju priče o nacionalnom ponosu, nacionalnoj ugroženosti i sličnome, dok istovremeno vrlo dobro žive od podgrijavanja nacionalne netrpeljivosti. S tim motivom Vas želim pitati, u kakvoj su vezi nacionalizam i neoliberalna (kapitalistička) ideologija? Jesu li oni neodvojivi jedno od drugog, pogotovo na našem području?

Katarina Peović Vuković: Naravno, no možemo u komičnom tonu odgovoriti, kako to i ne bi bile kompradorske elite kada bi obraćale pažnju na socijalnu i ekonomsku pravednost. Mislim da je odnos nacionalizma danas nešto kompleksniji nego što je bio devedesetih. Nacionalizam se ne reproducira na odnosu nacionalne identifikacije prema "onim drugima", susjedima s kojima smo bili u zajednici. Mi danas pratimo jedan proces "evropeizacije" naših naroda koja se zbiva kao val od Slovenije, Hrvatske, BiH, do Srbije – u kojem se kao konstanta pojavljuje suočavanje s prošlošću, svakakvi oblici facilitatorstva koje preuzima EU i domaći stručnjaci, a koje su prije svega provučene kroz filtar kolonijalizma i autokolonijalizma u kojem se sve europsko čini civilizirano, a sve hrvatsko, bosansko-hercegovačko ili srpsko – čistim balkanizmom uz sve što s tim označiteljem dolazi – korumpirano, lijeno, nespremno da prigrli znanstveno-tehnološki napredak i tako dalje. Danas se nacionalizmu suprotstavlja jedna naizgled uglađena vizija nadnacionalnog identiteta. Taj nadnacionalni identitet, predstavlja oblik samodiscipliniranja. I iako je samodiscipliniranje nacionalista potrebno, ono što se pojavljuje kao alternativa ostavit će još veću pustoš. Neoliberalizam ide ruku pod ruku s autokolonijalizom i predstavlja novi stupanj devastacija nasljeđa socijalne države.

U novom se narativu tog nekog navodnog potrebnog suočavanja s prošlošću stvari postavljaju tako da se prije svega treba boriti protiv nacionalizma, a onda ćemo tek steći uvjete da se pozabavimo drugim strukturalnim problemima u kapitalizmu. No imamo proces u kojem se ili nacionalizmi pojačavaju, ili se samo nadopunjuju neoliberalizmom koji ukida svako nasljeđe socijalizma – prije svega nasljeđe socijalne države – javno dostupno zdravstvo, obrazovanje, široko distribuirana socijalna prava koja su bila nasljeđe socijalizma. Netko tko se rodio 1920. nije mogao ni sanjati da će u svojim 30-tim godinama dobiti besplatni stan, da će se država brinuti o obrazovanju njegove djece i da će imati besplatno zdravstvo. No danas se nacionalizam i neoliberalizam udružuju kako bi nas smjestili na simboličku, a da ne kažemo političko-ekonomsku periferiju Evrope. To se pak autokolonijalno mišljenje uvodi upravo putem zatiranja svega što je nasljeđe jugoslavenskog socijalizma.

Oni uzroke naše "zaostalosti" a putem tih autokolonijalnih praksi suočavanja s prošlošću smještaju u polje "mentaliteta", i to socijalističkog mentaliteta, osuđujući naše narode dvostruko – zbog kolaboracionizma s nacizmom i fašizmom, ali i zbog socijalizma kao zaostalog i uzroka današnje korumpiranosti. Optužba socijalizma, i nekog socijalističkog mentaliteta, paradoks je sam po sebi jer je upravo socijalizam ove narode iz 19. stoljeća, ruralnih polufeudalizama, uveo u 20. stojeće prije svega industrijalizacijom, ali i kulturom, urbanizmom, arhitekturom, razvojem svih danas postojećih znanosti i znanstvenih disciplina kao i progresivnom umjetnošću.

Zbilja bi trebalo malo dijalektičkog materijalizma da se postojeće stanje ovih zemalja na periferiji Evrope smjesti u njihove političko-ekonomske okvire koji bi stvari s polja mentaliteta pomaknuli negdje prema dolje – do grube baze i temeljnih pitanja materijalnih uvjeta proizvodnje i reprodukcije života u kapitalizmu. Naši su narodi dvostruko diskriminirani – s jedne strane imamo procese koji su posljedica dijalektike između privatnog kapitala i radništva, a s druge perifernu poziciju na rubu Evrope. U oba slučaja riječ je o predaji države privatnom sektoru i grubom gaženju nasljeđa egalitarizma i socijalne jednakosti koje još uvijek skromno preživljavaju u habitusu naroda, ali koje će biološkom smrću jedne generacije ili političkim nasiljem – prije ili kasnije izumrijeti.

Druga pak razina je ona propagiranih i djelomično provođenih mjera štednje koje se na periferiji uzima kao rješenje ekonomskih problema – gdje se zanemaruje ekonomski odnos periferije i centra – siromaštva ne samo u lokalnim okvirima već i u okvirima Evrope. Ne samo da su uvjeti proizvodnje u kapitalizmu odgovorni za proizvodnju nejednakosti – već se ta proizvodnja nejednakosti posebno reflektira na periferiju kapitalizma. Ekonomisti su već pisali o nelojalnim uvjetima rasta Njemačke konkurentnosti u posljednjem desetljeću, koja nije imala veze s mudrim ulaganjima, tehnologijom, ili učinkovitošću kako se to često voli prikazivati, o Hartzovim reformama, ovisnosti Njemačke o izvozu, držanju niske cijene radne snage itd. Navodno rastrošne zemlje evropske periferije jednostavno ne kreću s istih početnih pozicija, pa unutar zadanih okvira i strukturiranih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi svoj zaostatak.


Prošle godine objavljena je Vaša knjiga Marx u digitalnom dobu u kojoj tematizirate odnos ljevice i tehnologije. U knjizi pišete kako se ljevica nalazi u problemu obzirom da tehnologiju svrstava u otpad kapitalističke hegemonije. Na tome tragu bih Vas pitao, u čemu se ogleda važnost tehnologije za ljevicu?

U knjizi Marx u digitalnom dobu pokušala sam uputiti na neke pogreške koje čini ljevica danas a koje su vezane uz tehnologiju. Ne slažem se s ocjenama dijela ljevice koja poistovjećuje Mrežu s mjestom koje je komunikativni kapitalizam jednostavno kooptirao. Činjenica jest da profitni mediji kao što su Facebook i Twitter uistinu, čak i u revolucionarnim okružjima, funkcioniraju kao javna sfera, sa svim problemima koje političko djelovanje koje se ograničava na javnu sferu donosi. Ipak, ljevica je s druge strane u nečemu u pravu. Sve dok se subjekti na Mreži slažu i ostavljaju materijalnu bazu netaknutu – strukturu mreža koje se temelje na otuđenju sredstava za proizvodnju – njihovo djelovanje ne može biti revolucionarno. Na mrežama uistinu sva pitanja mogu biti postavljena, osim temeljnog pitanja – vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Konsenzus se u javnom prostoru stvara na temelju činjenice da su pojmovi radnik i sredstva za proizvodnju uklonjeni iz javnog govora, da se sukob više diskurzivno ne oblikuje, iako de facto postoje jasno konfrontirane strane – radnici i kapitalisti. Zbog toga kritika političke ekonomije nestaje kao model otpora (iako je znanstvena produkcija obilna), a osnovno se pitanje aproprijacije sredstava za proizvodnju – platformi društvenih mreža ne može postaviti.

Zapravo i ono može biti "postavljeno" – dakle o tome se može raspravljati – no sve do trenutka dok se rasprava ne "spusti" do materijalne baze, sve dok zaključci te rasprave nisu aplicirani na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Zašto je tome tako? Pa zato što bi to proizvelo potrebu za nacionalizacijom ili aproprijacijom mreža kao prostora javne sfere, koji bi trebali biti u rukama ljudi. Nešto su na tome tragu predlagali neki poput Nicka Srniceka, no ideja o nacionalizaciji platformi je još u sferi utopije.

Ono što se više ne može ignorirati jest činjenica da su platforme sredstva za proizvodnju, a da ljudi koje se koriste tim platformama nešto na njima rade i da taj rad proizvodi profit. Ti su subjekti novi radnici ili "prozjumeri" (engl. prosumer) kako su ih neki nazvali jer istovremeno i proizvode profit i konzumiraju artefakte koje proizvode. Subjekti koji se koriste ovim komercijalnim platformama, iako imaju široku slobodu komuniciranja, predstavljaju proizvođače i konzumente, odnosno "publiku-robu". Prvi izraz, prozjumer, upozorava kako će korisnik (a izraz "korisnik" također je simptomatična preinaka ljudi koji komuniciraju) YouTube servisa istovremeno i proizvoditi program i konzumirati ga, dok drugi izraz publika-roba, upućuje na nešto još temeljnije a to je činjenica da je subjekt sam postao robom. Prozjumeri ne samo da čine eksploatiranu klasu vještih radnika koji stvaraju sadržaj za korporacije Google, News Corp., Yahoo i dr., već i sami predstavljaju robu. Korisnici ovih servisa svojim podacima plaćaju prividno dostupne i otvorene sadržaje. Nije riječ o demokratizaciji komunikacije, već o komodifikaciji kreativnosti, "kreacije" i "proizvodnje" identiteta.

Ukratko, iako dolazi do pojave novih "distributivnih" tehnologija sebstva, liberalizacije proizvodnje i kreacije identiteta, hegemonijska moć ne posustaje. Dapače, upravo liberalizacija proizvodnje identiteta na internetskim servisima, samo-kreacije, pluralnosti, multikulturalnosti i emergentnih politika identiteta utječe na rast nejednakosti. To je društvo subjekata koji se, kako je to ustvrdio Guy Standing, više ne doživljavaju kao klasa, no koji istovremeno proizvode višak vrijednosti.


Ovih dana u Hrvatskoj aktualna je priča potencirana od strane Nenada Bakića koji govori da je hrvatsko školstvo loše zbog viška nastavnika koje treba otpustiti te uvesti tzv. STEM revoluciju. Šta se krije iza toga?

U posljednje vrijeme svjedočimo poplavi komentatora i kako se sami nazivaju "opinion makera" neoliberalne orijentacije, kao i njihovom prodoru u hrvatski politički i medijski prostor. Aktualni politički vrh u Hrvatskoj omogućio im je penetraciju u škole, medije i javne institucije, a sve se provodi kroz legitimaciju putem navodne smjene generacija i promocije znanosti i tehnologije kao neutralnih pokretača razvoja. Jedan od najnižih oblika manipulacije je obrazovanje koje je poslužilo kao ljepilo do sada nezamislive koalicije HNS-a i HDZ-a, ali i šire – konzervativne desnice i tržišnog talibanstva.

U obrazovanju je od trenutka te neprincipijelne koalicije bilo lako previdjeti da će dugo najavljivana reforma dobiti jasan oblik ulaska poduzetništva u hrvatsko školstvo, što će značiti sve no najmanje poboljšanje programa i znanja. Sada se inzistira na tome da se pod prividom zastupanja tzv. STEM revolucije i navodnog transportiranja Hrvatske iz 19. u 21. stoljeće, zapravo legitimira upliv privatnog kapitala u škole, kao i "oštri rezovi" u obrazovanju. No to je borba za moć kako bi se preusmjerilo sredstva iz javnog u privatni sektor. Ta se borba već odvila na nekim drugim razinama javnog sektora kao što su državna poduzeća gdje se agencijsko zapošljavanje pojavljuje paralelno s drugim nepovoljnim ugovorima za državu, a koji pogađaju uglavnom radnike i najsiromašnije. Sada je na redu obrazovanje. Ista se stvar zbiva i u Srbiji u kojoj Ana Brnabić gotovo u slovo ponavlja riječi hrvatske ministrice obrazovanja, ili obrnuto, s obzirom da je i tako riječ o diskursu koji one same tek preuzimaju. Rezovi u javnom sektoru se legitimiraju potrebom osuvremenjavanja, kao da je ljudski faktor po sebi već nesuvremen i jalov.

Najniži ešalon neoliberala, pak, za koje me pitate, ima i jednu crtu sektaškog autizma, koji izranja iz njihovih stavova, tona obraćanja, pristupa stvarima. Njihovo sektašenje proizlazi iz podsvjesno ipak jasnog autorefleksivnog uvida u to da zastupaju nehumane ideje. Oni su tu da obave "prljavi posao" i to im je jasno. Cinično nam poručuju da je vrijeme da kapital devastira radna prava, jer se "treba prilagoditi".

No taj se svjetonazor ne pojavljuje tek tako, jedan sociolog koji se proslavio idejom da bi profesori trebali iznajmljivati svoje katedre i prodavati diplome, rekao je također jednu važnu stvar – da uistinu ne treba govoriti o neoliberalnom pokretu ili politici već o svjetonazoru. Zašto baš svjetonazor a ne politika? Pa zato što se u političko-ekonomskim okvirima može govoriti samo iz pozicije racionaliteta koji potpuno izostaje u neoliberalnim propovijedima o primjerice prednostima agencijskog zapošljavanja pred stalnim radnim mjestom. Taj se stav ne može braniti ničim ako ne proizvedemo neki predmoderni svjetonazor na razini sujevjerja ili magije. Tako se socijalni darvinizam kojeg zastupaju ovi neoliberali, a koji najčešće hodaju samim rubom prihvatljivog javnog izraza, počinje zastupati kao političko-ekonomski racionalitet samo posredno kao posljedica devalvacije zdravog razuma.

Uistinu je važno da se ukaže na potpuno neracionalne temelje neoliberalnog legitimiteta, jer je to posljednja predrasuda na kojoj počiva podrška dijela javnosti ovoj radikalnoj skupini. Tu glavnu ulogu igra ono što hrvatska potpredsjednica vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić nazvala sukobom generacija, konotirajući tobožnje "napredno" mišljenje koje se javlja među mladim političarima i ekonomistima, a koji su navodno obrazovaniji od starih. To je predrasuda koju gotovo da ne treba opovrgavati. Dovoljan je površan uvid u napisani tekst ili izgovorenu riječ te "elitne skupine" da se nasmijemo od srca. Sve je puno paradoksa, nepismenjaštva i nazadnjaštva, miješanja pojmova i slabog poznavanja jezika.

Jedan od tih "opinion-makera", kako se nazivaju, je na televiziji recimo "elokventno" govorio o judeo-kršćanskoj sekularnoj državi (!), a o analizama niske stope profita nije imao puno toga za reći, dočim da je riječ o "kikirikiju". No ovo su tek povodi za tihi podsmijeh nedostojni dosega neoliberalnog političko-ekonomskog marša kroz institucije. Jer taj marš utječe i na javno mnijenje, ali i na živote ljudi. Živimo u zemlji u kojoj se u emisiji javne televizije na temu mirovinske reforme moglo čudi da "svim umirovljenicima treba omogućiti da rade". Ili recimo zemlji u kojoj poduzetnik nastavnike angažira da volontiraju na svojim projektima, istovremeno zagovarajući smanjivanje njihova broja jer je nastavnika u nas "možda previše". Ukratko, da bi bilo moguće da sami kupimo uže kojim će nas objesiti, potreban je široki društveni konsenzus – on se pak može stvoriti samo općom anestezijom.


Na ljevici su aktualne rasprave o strategijama za borbu protiv neoliberalne politike. Dok s jedne strane imamo one koji misle da se treba boriti kroz Europsku uniju i njene institucije te ići ka reformaciji iste, drugi govore kako je Europska unija neoliberalna tvorevina koju nije moguće reformirati. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Što se tiče strategije borbe protiv kapitalizma ona se donekle ublažava preskakanjem ljevice s ekonomsko-političkih na svjetonazorska pitanja, no pitanje je može li ta i takva ljevica predstavljati neki obrambeni štit od kapitala. Demokratski socijalizam, koji je po svojoj definiciji oblik nadilaženja problema ljevice 20. stoljeća i nasljednik socijalističkog oblika vlasništva počiva na temeljnoj kritici aporija kapitalizma. Oblik privatnog vlasništva nužno stupa u konflikt s liberalnim nasljeđem egalitarizma i socijalne pravednosti. Ideja da su svi ljudi jednaki i jednako vrijedni nužno je u konfliktu s privatnim vlasništvom.

Dat ću vam jedan primjer. Taj je konflikt danas najočitiji po pitanju intelektualnog vlasništva koje je razvojem tehnologije dospjelo u konflikt s ekonomijom obilja u kontekstu lake distribucije artefakata koji su zaštićeni autorskim pravom i slobodnog dijeljenja. Liberalno nasljeđe koje kaže da svaki čovjek ima pravo sudjelovati u kulturnim, znanstvenim i intelektualnim dosezima svojeg doba nužno zapada u proturječje u dobu u kojem se ta dobra može lako distribuirati, no to se ne čini zbog zaštite autorskih prava. Autorska prava koja svojim nazivom pogrešno sugeriraju da je riječ o pravima koja štite autora, ograničavaju sudjelovanje svih ljudi u intelektualnim dosezima svojeg vremena. To je jasno svakom tko se bavi znanošću na periferiji Evrope.

Što se tiče pitanja borbe kroz Evropsku uniju – da ili ne? Smatram da je ideju Evrope nemoguće danas promatrati kako to čine neki intelektualci poput Jürgena Habermasa, mimo političke ekonomije.


Ove godine obilježava se stogodišnjica Oktobarske revolucije. Zašto nam je, po Vašem sudu Oktobarska revolucija važna danas? Koja to pitanja otvara stogodišnjica Oktobarske revolucije?

Oktobarska revolucija čiju stogodišnjicu danas slavimo otvara niz pitanja, a jedno od njih je osobito važno – to je pitanje organiziranja i funkcije revolucionarnog subjekta. Nasljeđe real-postojećih socijalizama nas upućuje na potrebu mijenjanja strukture i funkcije revolucionarnog subjekta. Direktno-demokratski modeli nužna su dopuna socijalističkih alternativa, oni osiguravaju formiranje subjekta koji bi na egalitarnim i participativnim principima uveli nov način proizvodnje i participacije radnika u proizvodnom procesu. Neki se modeli direktne demokracije i samoupravljanja mogu naći i danas, kako u stranačkom organiziranju tako i u načinima proizvodnje. (Recimo zadrugarski način proizvodnje u kojem se o distribuciji dobiti odlučuje unutar organizacije. Iako je ograničen širim, kapitalističkim okvirom, pa za sada predstavlja tek začetak alternativnih ekonomskih modela i programa.)

Drugo važno pitanje s kojim bi se ljevica trebala suočiti a ova obljetnica to aktualizira jest pitanje neuspjeha šire mobilizacije antikapitalističke ideje i antikapitalističkih pokreta. Istovremeno bilježimo pojavu "komunističkog horizonta" kako su ga neki nazvali i blokadu pretvaranja tog interesa u stranačko djelovanje. Nepovjerenje prema političkom djelovanju kanalizira se na načine apolitičkog, platformskog djelovanja koje prividno premješta fokus s politike na aktivizam, ljudska prava i ekologiju. No Oktobarska revolucija bi nas trebala upozoriti koliko je to iluzorno. Lenjin, kojeg je Krleža nazivao svjetionikom i lučonošom, uputio je na važnost odbacivanja lažnih podjela na umjerene i dogmate – podjele koja nema drugu funkciju već da razjedini ljevicu i ublaži njena moguća postignuća. Eklekticizam i manjak principa su prisutni i na ljevici danas, želja da se balansira između mogućnosti i političkih kompromisa. Ako jednu stvar možemo naučiti iz povijesne lekcije Oktobra onda je to upravo imperativ nepristajanja na kompromise. Ono što se nakon gušenja revolucije 1905. činilo nemogućim za samo se 12 godina materijaliziralo, a ono što se u veljači 1917. činilo pukim snom, do oktobra (7.11. po današnjem kalendaru) postaje java.


Šta nam možete reći o krizi Agrokora koja je de facto dovela do toga da je Ivica Todorić bjegunac. Kakve bismo zaključke trebali izvesti iz slučaja Lex Agrokor?

Jedan kolumnist je kod nas primijetio da su jedino oni koje je libertarijanski komentarijat proglasio uhljebima i parazitima sustava upozoravali na sistemske probleme s Agrokorom. Dok su nezavisni filmaši, portali i novine upozoravali na klijentelizam, upropaštavanje malih proizvođača hrane, prekomjerno zaduživanje Agrokora, isti su ti libertarijanci danas uhvaćeni kako prepravljaju svoje prošle zapise na blogovima u kojima pozivaju na ulaganje u dionice Agrokora. Iz toga valja izvesti neke zaključke.

No, priča o Agrokoru je nešto složenija od priče o palom magnatu. Ako je istina ono što je Hrvatska vlada tvrdila u slučaju lex Agrokor – zakona za koji su rekli da treba zaštiti radnike – onda upada u oči činjenica da je ta "zaštita" krenula prekasno i na pogrešan način. Ne postoji način da se zaštiti radnike ako upravljačka struktura ne odražava takvo nastojanje. Drugim riječima, ako nam je važno sačuvati radnike, radna mjesta, domaće male dobavljače, onda bi i upravljačka struktura, kao i politika trebala odražavati te prioritete. U slučaju Agrokor to bi značilo da je država puno ranije trebala sprečavati da kompanija posluje s visokim rizicima kao što je to činio Agrokor u preuzimanju Merkatora kao i da je trebala spriječiti da dioničari sebi isplaćuju visoke dividende. Tvrtke od nacionalne važnosti ne mogu odražavati navodne vrijednosti zaštite radnika ako su u rukama kapitalista i ako se profit sprema u njihove džepove. Radničko samoupravljanje i ukupna državna makro-politika moraju ići u prilog domaćoj proizvodnji i radnicima.

Na tom "slobodnom tržištu" Hrvatska se pak držala samo pravila koja su pogodovala prije svega domaćem i stranom krupnom kapitalu. Kako je postalo jasno da država može, smije i treba intervenirati baš kako se to pokaže u svim situacijama u kojima intervenciju zahtijeva krupni kapital, tada je ovo pravi trenutak da se postavi pitanje – može li država intervenirati u korist najšireg sloja radnika i radnica, nezaposlenih?

Ovaj je zakon pak potpuno demistificirao ulogu države u kapitalizmu, a pogotovu kapitalizmu na periferiji. Iako je oduvijek bilo jasno da se slobodno tržište ne pojavljuje nikada u svojem "čištom" obliku, država je uvijek regulirala, bilo zakonima, bilo monetarnom politikom bilo nekim drugim mjerama, sada je postalo potpuno jasno da država može, a u nekim slučajevima i mora intervenirati. Tu postoje razlike između bogatih zapadnih država i siromašne periferije gdje se periferiji zabranjuje ono što se zapadu dozvoljava – a sve ovisi o polugama moći.


Apologeti neoliberalne ideologije nam govore da nije moguće mijenjati status quo koji legitimira trenutni odnos centra spram periferije te nam govore kako je (jedino) rješenje za zemlje periferije u još više deregulacija, privatizacija, više stranih investicija itd. što bi zemlje periferije samo zacementiralo na trenutnoj polukolonijalnoj poziciji.

Što se tiče političke ekonomije u nas vladaju neki mitovi s kojima bi se trebalo pozabaviti. Prvi je fiskalna konsolidacija ili ono što se popularno naziva "bolnim rezovima". Svi progresivni ekonomisti u nas danas upozoravaju da rastući fiskalni deficiti i javni dug predstavljaju tek posljedice, a ne uzroke krize. Državni deficit i javni dug se pojavljuju zbog koncentracije na potrošačko financiranje, tako da se – čim prestane dotok sredstava (potrošnja) – pojavljuju i problemi. Koncentriranjem na deficit urušava se socijalna država – a prije svega obrazovanje i zdravstvo. Pojednostavljeno, u kapitalističkoj privredi štednja na ljudima u izravnom je konfliktu s temeljem potrošačke privrede. To se u ekonomiji naziva "greškom kompozicije" – a pojednostavljeno znači da ukoliko sva poduzeća smanje plaće radnicima, ukupna potrošnja dramatično pada, a posljedično i zaposlenost.

Drugi je mit onaj o stranim investicijama koje će magično pokrenuti naša domaća gospodarstva, a te se investicije navodno koče, a stranim se investitorima ne osigurava "povoljna klima" za ulaganje. No strani investitori uglavnom ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura, kao što su telekomunikacijski sektor i trgovinski sektor, u koje vole "ulagati" jer nemaju velike rizike kao što su ulaganja u proizvodne kapacitete, zgrade ili infrastrukturu. Zato se prema investicijama treba biti krajnje oprezan ako te investicije uglavnom preuzimaju javna poduzeća i predstavljaju širenje na prirodne resurse, obalne i šumske resurse i slične kupovine prava na rentu.

Treći je mit onaj o evropskim fondovima gdje ne samo da država mora dio sredstava najčešće dati sama (10-50% ) i da je upitno jesu li to sredstva koja mogu proizvesti pozitivne učinke s obzirom da je riječ o osjetno manjem iznosu od investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize (barem u Hrvatskoj), već postoji također strukturalni konflikt između obećanja subvencija i sniženja poreza. Zašto se snižavaju porezi da bi se na drugoj strani apliciralo za dobročinstvo fondova? No, naravno, ovako se s korporacija skidaju nepotrebni nameti, a upumpavaju im se nova sredstva koja osigurava država.

Ukratko, svi ovi mitovi moraju biti napadnuti, a ljudi moraju izaći iz letargije. Konsenzus oko "bolnih rezova" stvara se samo zato jer ljudi imaju osjećaj da ništa ne mogu promijeniti. Svima nam je jasno da je riječ o cinizmu klase koja želi osigurati svoju vladavinu, no važno je da shvatimo da ne postoji drugi način da to spriječimo osim onog koji je oduvijek vrijedio – moramo djelovati sami, svojim naporom, usprkos svim povijesnim opkladama.

Darko Vujica, Prometej.ba

(29.10.2017.)

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.