Riječ mušterija ima jedno obično, ne pretjerano zanimljivo značenje: onaj koji se služi uslugama trgovaca ili obrtnika; kupac. Prema drugom značenju, to je svaki onaj koji naivno kupuje nešto bezvrijedno ili ne shvaća nečije prevare. Odjednom je imenica postala živopisna, zabavna, svakako podrugljiva, ali i potpuno savršena za opis mene i mnogih drugih. Ne izdvajam sebe da bih si pripisao lažni značaj, nego se podrugujem prvo samome sebi, a tek onda, u manjoj mjeri, sažalno i suosjećajno, drugima.

U nastavku slijedi opis ponuđača nekih prijeko potrebnih usluga u glavnom gradu naše domovine.


Ponuđač br. 1: Ponuđač električne energije

Tržište električne energije navodno je otvoreno. Za očekivati je da je i cijena energije pala. Je li se to zaista dogodilo? Koliko je meni poznato, nije. Cijena jednog kilovatsata (kWh) električne energije u našoj državi je, apsolutno gledano, među najnižima u Europi. Danci, Nijemci i Belgijanci kilovatsat plaćaju tri puta više, Luksemburžani dva puta više, a Srbijanci tek nešto manje od nas. Nije loše? Ali ne bi bilo loše ni usporediti koliki dio prosječne plaće je potreban za plaćanje prosječnog računa za električnu energiju. U mom slučaju, to je oko 6% (ne znam kako, ali struju trošim nemilice, gori sam od lemilice, je'n-dva, 'op sa sa), kod poznanika između 4% i 5%. A gdje su jadni zapadnjaci koji se naplaćaše skupe struje? Pa Nijemci su na 2%, Belgijanci na 1.5%, a Luksemburžani na račun za električnu energiju izdvajaju nešto više od 5‰ (radi dramaturškog dojma, evo ponovno, ali ovaj put riječima: pet promila) neto plaće. (Eurostat 2015) Mi u Bosni i Hercegovini promile koristimo samo za provjeru psihofizičkog stanja vozača.

Bez obzira na cijenu i ponekad sumnjive iznose utrošene energije, prosječna individua kakvom se smatram, pogleda račun, opsuje katkad suho a katkad sočnije i odvoji postotke za plaćanje računa koje svakako neće iskoristiti niti za kupovinu automobila, a kamoli da razmišlja o rješavanju stambenog pitanja. Živi se od mjeseca do mjeseca sve dok lupanje Amhrán na bhFiann u grudima ne postane prejako i krene se na vlastiti Rocky Road to Dublin.

Tako se to ponavlja u redovnim intervalima sve do dana kad se vratiš s godišnjeg odmora i saznaš da si za sedam dana koliko si unutar posljednjeg obračunskog perioda koristio električnu energiju iz mreže iscrpio preko 163 kWh po višoj tarifi i nešto preko 100 kWh po nižoj tarifi. To daje prosječnu snagu od 366 W za cijeli taj period. Pogled na račun otkriva izrazitu preciznost Majstora Očitanja. Za razliku od standardnih očitanja koja se zaokružuju na cijeli broj kWh, u ovom slučaju očitanje ide na šest decimalnih mjesta (vrijednost s računa iznosi VT: 5215,266677) što znači da je netko morao očitati i milivatsate (mWh). E pa svaka čast, ne znam kako je to uspio kad većina električnih brojila, s razlogom, ima samo jedno decimalno mjesto, a da ne govorim kojom bi se brzinom mijenjala brojka na posljednjoj decimali brojila koje bi imalo takvu preciznost. Oduzimajući od vrijednosti na brojilu, sedam dana nakon navodnog očitanja brojila, vrijednosti na računu, dobije se razlika od 75 kWh po višoj tarifi i 23 kWh po nižoj tarifi. Ne bi to možda bilo čudno da razlika nije negativna, što znači da trebam potrošiti još gotovo 100 kWh da bih došao do količine energije koju sam navodno već potrošio.

I tako dolazimo do Heisenbergovog načela neodređenosti koje se može iskazati formulom:

Odjednom mi je postalo jasno: iznimna preciznost u očitanju utrošene energije narušila je preciznost u određivanju vremena, stoga je račun stigao prerano. Drugo, manje fizikalno objašnjenje je da je račun nastao proizvoljno, a da nitko nije ni primirisao mjernom mjestu.

Prvo objašnjenje mi je draže jer je potpuno, dok drugo objašnjenje uvodi novu nelogičnost. Ako nitko nije očitao mjerila (recimo da se radilo o kolektivnom godišnjem odmoru), zašto onda svaki korisnik treba platiti 4.80 KM + PDV po stavci "mjerno mjesto" za koju se navodi da se odnosi na troškove za održavanje i očitanje mjernog mjesta? Vrijedi li ta usluga održavanja i očitanja mjernog mjesta uistinu 5.62 KM svakog mjeseca za svakog korisnika/potrošača? Na godišnjoj razini zasigurno, na polugodišnjoj možda, ali bojim se da je to na mjesečnoj razini preskupo. Taj iznos je veći od 10% računa za ogromnu većinu kućanstava. O obnovljivim izvorima energije ne bih, puno lijepih stvari može se pročitati ovdje.


Ponuđač br. 2: Ponuđač (ne)pitke vode i odvodnje

Za razliku od prošlog ponuđača, koji dobro naplati uslugu koju izvrši, ovaj ponuđač svoje mušterije vuče za nos još jače. Naime, on naplaćuje bez pružanja usluge. Neki tvrde da voda nije pitka, drugi to ne daju ni reći, a kamoli da žele čuti. Epidemija trovanja želuca koja je nastupila u drugom i trećem mjesecu tekuće godine možda nije, a možda i jest bila uzrokovana (ne)pitkom vodom sa slavine. Stoga skupo plaćaš i piješ vodu iz plastične ambalaže iako živiš u jednom od rijetkih dijelova svijeta gdje pitke vode još uvijek ima u izobilju ili barem tako mislimo. Bila pitka ili ne, drago ti je kad otvoriš slavinu, a voda krene. Znaš da možeš prati ruke, zube, tijelo, čak i odjeću. Možeš i stati kraj školjke i sjesti na nju. Mogućnosti su zaista mnogobrojne. Ali dogodi se i da otvaranje slavine slijedi tanak curak vode ili grozan huk iz praznih cijevi. Onda znaš da jedan od ponuđača smanjuje gubitke. Jer zbog dobrote ponuđača prema svojim mušterijama, oni imaju same gubitke. Ako je ponuđač na gubitku, zasigurno su mušterije na dobitku.

Taj se dobitak očituje kada se mušterija vrati s cjelodnevnog puta, s ushićenjem otvori vrata kupatila da se osvježi i otkrije da vode nema iako je mala kazaljka zidnog sata vodoravna i pokazuje ulijevo. Mušteriji je jasno da ponuđač pokušava smanjiti gubitke i s pomiješanim osjećajima ga se sjeća dok se zalijeva vodom iz kanistera i briše pazuhe vlažnim maramicama.

Pojedini nestanci vode dolaze nenajavljeno ili traju znatno duže nego što je najavljeno, a noćne redukcije vode traju kako kad i kako gdje, no primjetan je trend vremenske dilatacije tog perioda. U referentnom sustavu mušterije taj period traje barem satić duže u odnosu na referentni sustav ponuđača. Valja naglasiti i da se redukcija vode najvećim dijelom poklapa s nižom tarifom ponuđača br. 1 valjda u svrhu smanjenja gubitaka svim stranama.

Zapanjujuće je da su brojni mušterije bez vode bili dobar dio dana pred veliki praznik koji slavi maltene svaki građanin ovog grada. Srećom, ponašali su se kao pristojni mušterije i nisu dizali buku oko toga.

Ako ćeš izaći na večeru i u kino, moraš se požuriti da stigneš oprati zubiće dok ponuđač nije odlučio smanjiti gubitke. Na koncert mušterijo ni ne pomišljaj ići.

Kako li se snalaze oni koji rade dokasno, oni koji imaju dječicu, netko tko ima problema s mjehurom, onaj kome je pozlilo ili ima dijareju? Ponuđač ne diskriminira, za njega je mušterija – mušterija. I vodi se parolom: Tko izgubi dobitak, dobije gubitak.


Ponuđači br. 3 i 4: Ponuđači prijevoza

Ponuđači javnog prijevoza su u nezavidnoj situaciji jer dobar dio korisnika njih pravi svojim mušterijama tako što im ne plaća usluge. No ustaljeni obrazac ponašanja u takvim slučajevima je Baldrickov plan tako lukav da mu možete zakačiti rep i prozvati ga lisicom. Uvijek ima mušterija što plaćaju pa je najjednostavniji način smanjenja gubitaka podizanje cijene usluge, koliko god ta cijena već bila neopravdana. Tko nije plaćao dotad, neće ni dalje, a tko jest, valjda će i nastaviti.

Treba biti iskren pa priznati da se pojavilo i jedno odstupanje od pravila. Uvođenje jeftinih godišnjih karti za jednu ekonomski i na druge načine osjetljivu kategoriju građana je samo po sebi pohvalno. S druge strane, uvjetovanje upisa na fakultet plaćanjem usluge prijevoza ili prisila dokazivanja da se određena usluga u budućnosti neće koristiti nije niti demokratski niti moralno opravdano. Uostalom, zašto stati tu? Studenti će sigurno koristiti vodu, struju, internet i grijanje. Može netko reći da je nezgodno za struju i vodu, jer se ne zna koliko će potrošiti, ali se zato može uzeti prosječna potrošnja i pomnožiti s brojem mjeseci pa neka pri upisu u višu godinu dokažu da su potrošili manje. Zašto bi samo jedan ponuđač imao povlašten status? Zašto se svi ponuđači ne bi unaprijed naplatili od studenata? Naravno da bi gro novca trebao otići na plaće uposlenika i bonuse direktorima koji se dosjete genijalnih ideja za gomilanje velike količine novca u vrlo kratkom roku.

Među privatnim prijevoznicima ima dobrih i groznih, ali kako se ne bi iznosile klevete, treba govoriti samo o iskustvima iz prve ruke. Pa tako, kada nazovete prijevoznika u kojeg ste sigurni, dobijete brzu i profesionalnu vožnju najkraćom putanjom. Kada se pak odlučite ući u automobil koji sretnete usput, postoji vjerojatnost da ćete se voziti bez taksimetra i platiti vožnju dva do tri puta skuplje nego što bi trebalo, pa se nakon dva ili tri takva događaja zakuneš da tu grešku nećeš više ponoviti. Ponovno se na ponuđača može primijeniti Heisenbergovo načelo neodređenosti: vrlo precizno možeš odrediti brzinu kojom se krećeš, no zato neodređenost položaja raste, a samim tim i cijena prijevoza.


Ostali ponuđači

Ponuđača toplinske energije ne bih se doticao jer je o njima dosta napisao daleko veći znalac od mene. Što se tiče radijsko-televizijskih ponuđača, prema njima čak osjećam određenu dozu samilosti. Dokad li samo?

(Matej Lozančić, Prometej.ba)

Pratite Prometej.ba na facebooku: https://www.facebook.com/prometej.ba/