"Odjednom sam bio u grupi koja kaže: Imamo istinu. Bog sjedi na nebu i vidi nas, dao nam je mnogo više nego bilo kome drugome. Dao je samo nama istinu. Bog je ponosan na nas. Mi ćemo vladati svijetom. Mi imamo istinu [...]. To je osjećaj moći, osjećaj pripadnosti eliti. To je neprocjenjiv osjećaj za jednog tridesetogodišnjaka." (Mansour, 2015.)

*

Citirane riječi psihologa Mansoura ilustriraju jak aspekt uticaja preko kojeg se radikalizacija mladih dešava i jedan od odgovora zašto se mladi ljudi uključuju u nasilnički orijentirane islamističke grupe. Pregled istraživanja o pozadini, motivima i procesima pokazuje: uvijek se radi o međusobnoj interakciji niza faktora, a procesi nisu linearni. Čak i ako se identifikuje mnogo ”riziko faktora”, nužno ne mora značiti da će doći do radikalizacije u smislu nasilnog ekstremizma.

Svjetski političko-ideološki spektar se sve rapidnije pomjera udesno. Uz to, svijet su počeli da obilježavaju novi talasi nasilnog ekstremizma, radikalizma i terorizma, koji su zahvaljujući razvojem informacijskih tehnologija pod konstantnim reflektorima javnosti. Tako su od početka druge decenije 21. vijeka do kraja 2016. godine zabilježeni napadi u Nemačkoj (Frankfurt, Dizeldorf, Bon, Oberursel, Berlin), Turskoj (Istanbul, Ankara, Dijarbakir, Gaziantep), Francuskoj (Pariz, Nica, Lion), Belgiji (Brisel), Norveškoj (Oslo), Rusiji (Moskva, Volgograd), Španiji, Meksiku, Iraku, Kini, Egiptu, Libiji, Pakistanu, Jemenu, Afganistanu, Nigeriji, Somaliji, Sjedinjenim Američkim Državama itd. Terorizam je u porastu. Prema Globalnoj bazi podataka o terorizmu Univerziteta u Merilendu, grupe povezane sa Al Kaidom i Islamskom državom počinile su skoro 200 napada godišnje između 2007. i 2010. godine. Taj broj je porastao za više od 200 procenata, na oko 600 napada samo u 2013. godini. S druge strane, mobilizacija džihadističkih stranih boraca koja je nastala kao rezultat konflikata u Siriji i Iraku je bila enormna. Prema podacima Ujedinjenih Nacija, 40 000 stranih boraca iz 100 država je učestvovalo u ratu. Nema sumnje da će posljedice takve mobilizacije biti duboke i dugotrajne.


Pregled istraživanja

Počevši od terorističkih napada od 11. septembra 2001, broj istraživanja koja pokušavaju dati odgovore na pitanje zašto se ljudi, a posebno mladi, uključuju u nasilne ekstremističke grupe, sami učestvuju u nasilju ili ga pak podržavaju, rapidno se množio. Pri tome se javni i naučni interes uglavnom fokusirao na izučavanje fenomena u Zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi i Bliskom Istoku, dok je situacija na Balkanu dobila znatno manje pažnje.

Vrlo je bitno napraviti razliku između pojmova koji se koriste za obilježavanje spomenutih pojava u društvu. Radikalizam, (nasilni) ekstremizam i terorizam jesu srodni ali ne i identični pojmovi. Terorizam je isključivo politički oblik nasilja, dok ekstremizam može biti vezan i za druge društvene sfere, kao što su sport, kultura, umjetnost i religija. U diskursu borbe protiv terorizma, radikalizam je široko korišten pojam, ali je vrlo siromašno definiran. Radikalizam bi više označavao proces kroz koji ljudi usvajaju ili podržavaju ideje koje su radikalno drugačije ili ekstremno odstupaju od ustaljenih društvenih normi. Kako radikalizam, tako i ekstremizam podrazumjeva usvajanje ili posjedovanje ekstremnih stavova, jednoličnih ideologija i pogled na svijet kroz stroga pravila date ideologije, ali osnovna razlika je da ekstremizam uvijek ima negativno značenje, radikalizam može imati i pozitivno značenje. Treba svakako napraviti razliku između radikalnih pokreta koji imaju za cilj potčinjavanje ili uništenje određene grupe (npr. rasizam), te pokreta koji imaju za cilj davanje jednakih prava određenoj grupi (npr. feminizam). U ovom članku se koristim pojmom radikalizacije za označavanje procesa približavanja političko-ideološkim strujama, koji na individualnom planu podrazumijevaju stvaranje, odnosno preuzimanje polariziranih stavova ili pak nasilnih oblika ponašanja, a odvijaju se u diskursu Islama. Koristeći se konvencionalnim definicijama, radikalizacija s jedne strane znači identificiranje sa stavovima koji stoje u potpunoj suprotnosti sa važećim društvenim poretkom (ideološka radikalizacija), a s druge strane rastuću spremnost da se ti stavovi odbrane ili populariziraju koristeći se u krajnjem slučaju i nasiljem (ponašajna radikalizacija).

Mnogo studija se fokusiralo na ideološku radikalizaciju, što implicira da radikalna vjerovanja dovode ili su neminovan preduslov za terorizam. Međutim, praksa kaže da to nije tačno. Mnogi ljudi koji imaju radikalne ideje ne angažiraju se u terorizam. S druge strane, mnogi tetoristi nisu duboko ideološki nastrojeni. Clark McCauley i Sophia Moskalenko (2017) u svom pregledu istraživanja argumentuju da je nedavna kritika koncepta radikalizacije dovela do razvoja dvo-piramidnog modela radikalizacije, koji radikalizaciju dijeli na radikalizaciju mišljenja s jedne i radikalizaciju ponašanja s druge strane. Osnova za ovakav model je činjenica da „99% onih sa radikalnim idejama nikad ne djeluje“. S druge strane, „mnogi koji se pridružuju radikalnim akcijama nemaju radikalnih ideja." Dalje pretpostavljaju da će programi za borbu protiv nasilnog ekstremizma koji ne naprave razliku između ova dva koncepta neminovno umnožiti terorističku prijetnju.

Hogan u svojoj knjizi „Psihologija terorizma“ (2005), također pravi razliku između radikalnih ideja i nasilnih akcija. On naglašava tri ideje koje su bitne u progresiji do terorističkih aktivnosti. Prije svega, napredovanje prema terorizmu obično se odvija postepeno, od uključivanja u legalni aktivizam preko malih djela podrške terorizmu (kurir, izviđač) do pucanja i postavljanja bombi. Drugo, "osećaj nezadovoljstva ili razočaranja sa trenutnom ličnosti ili aktivnostima individue "(str. 103) čini osobu više otvorenom da potpadne pod uticaj ekstremističkih grupa. Treća ideja je da podrška zajednice koja daje status militantima može pomoći u motiviranju za nasilje. Ove tri ideje govore nešto o putanji ka terorizmu, ali možda su ipak previše opće da bismo razumjeli kompletan proces. Neće svaki pojedinac koji doživljava težak period u životu u zajednici koja daje podršku militantima posrnuti za terorizmom.

Različiti mehanizmi uključenosti u terorizam operiraju na različite načine za različite ljude u različito vrijeme i u različitim kontekstima (Borum, 2011). Radikaliziranje u nasilni ekstremizam usvajanjem ekstremističkih ideja koji opravdavaju nasilje je samo jedan mogući način na koji se pojedinci uključuju u terorističke grupe. Stoga, radikalizam može, a i ne mora da se pretvori u (nasilni) ekstremizam, koji može a i ne mora da se pretvori u terorizam.

Kao što se može primijetiti, ne postoje empirijski jasni dokazi koji bi upućivali na konkretne aktivnosti neophodne za zaustavljanje prijetnje terorizma. Možda biste mislili da će više studija dovesti do efikasnije politike antiterorizma i na taj način smanjiti pojavnost. Nažalost izgleda da se to ipak ne dešava. Nameće se pitanje: Zašto?

Odgovor izgleda leži u činjenici da nismo uradili dovoljno „pravih“ istraživanja. Prema pregledu literature o terorizmu iz 2008. godine u časopisu Psicothema, samo 3% članaka iz recenziranih izvora bilo je bazirano na empirijskoj analizi, a evaluacije strategija borbe protiv terorizma su gotovo nepostojeće.


Problemi u istraživanju terorizma, ekstremizma i radikalizacije

Postoji malo oblasti, gdje se toliko piše na bazi toliko malo istraživanja" [1]

Multidisciplinarna priroda istraživanja terorizma može otežati određivanje "studija terorizma" kao posebnog polja ili podpolja akademskog interesa. Svakako najveća mana ogromnog broja knjiga i članaka na ovu temu je njihova kolektivna nemogućnost da pruže konačne odgovore na fundamentalna pitanja. Andrew Silke u svojoj često citiranoj analizi iz 2001. godine tvrdi da uprkos tridesetogodišnjem naporu, proučavanje terorizma i pojavnosti vezane za terorizam nije doseglo akademsku zrelost i kao rezultat toga i dalje se bori da objasni terorizam ili da obezbjedi otkriće od stvarne prediktivne vrijednosti". Silke nudi nekoliko objašnjenja za ovo blago rečeno zabrinjavajuće stanje.


Istraživačka objektivnost

Zbog svoje nasilne i tajnovite prirode, terorizam je po definiciji težak za istražiti. Objektivnost istraživača se svakako nameće kao pitanje njegove efikasnosti. Čini se da je istraživački interes prevashodno okrenut na borbu protiv terorizma, a malo se posvetilo pažnje prevashodnom razumijevanju istog. Pri tome je istraživačka perspektiva svakako u određenoj mjeri pod uticajem medijskog senzacionalizma, nedostupnih podataka sigurnosnih institucija i vladajuće politike.


Sekundarni izvori podataka

Iako je broj istraživanja u ovoj oblasti rapidno rastao, empirijske baze podataka su i dalje vrlo šture. To je prije svega posljedica nepostojanja valjanih mehanizama za prepoznavanje mladih u početnim fazama radikalizacije. Istraživači/ce su ovo pokušali da riješe koristeći se uglavnom sa dvije metode. Prva se odnosi na retrospektivno ispitivanje pojedinaca koji su osuđeni/e za nasilni ekstremizam. U tu svrhu se većinom analiziraju sudska dokumentacija, novinski članci ili pak stručni intervjui, odnosno informacije kojima je većinom izvor treće lice, koje ih je prikupljalo u nenaučene svrhe. Druga metoda se odnosi na direktno ispitivanje mladih koji odrastaju u islamistički nastrojenim miljeima, pri čemu je često nedovoljno jasno da li uopšte postoji povezanost tih miljea sa nasilnički orijentiranim islamizmom.


Različite operacionalne definicije pojmova

Dodatni izazov elaboraciji ovih studija predstavlja činjenica da se pojmovi poput Islamizam, džihadizam, selefizam, islamski ekstremizam ili fundamentalizam (Glaser, 2015), iz studije u studiju različito definiraju i koriste, pri čemu je nejasno koliko ove studije zaista ispituju iste fenomene. Rezultati primarno pružaju samo mali uvid u problematiku koja je vrlo kompleksna i višeslojna. Tek grubu orijentaciju u postojeću statistiku pružaju izvještaji javnih sigurnosnih institucija. Prema podacima SIPA-e, Granične policije BiH, Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, Službe za poslove sa strancima, Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i Policije Brčko Distrikta BiH, u Bosni i Hercegovini u 2015. godini izvedena su tri teroristička napada. Državna agencija za istrage i zaštitu je u 2015. godini, podnijela 20 izvještaja protiv 31 poznatog lica i jednog NN lica zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena krivična djela terorizma i krivična djela koja se mogu dovesti u vezu sa terorizmom. SIPA je u okviru borbe protiv terorizma i krivičnih djela u vezi sa terorizmom sprovela pet operativnih akcija, te lišila slobode 19 lica. Sud BiH je u toku 2015. godine donio i dvije presude, jednu protiv četiri lica koja su se teretila za protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama, i drugu zbog krivičnog djela podsticanja na terorističku aktivnost, vrbovanja radi terorističkih aktivnosti i organiziranja terorističke grupe. (Informacija o stanju sigurnosti u Bosni i Hercegovini u 2015. godini.)


Nemogućnost generalizacije

Mogućnost generalizacije rezultata istraživanja koja se bave procesom radikalizacije je vrlo mala. Istraživanja se uglavnom fokusiraju ili na studije slučaja ili pojedinačne grupe koje se vežu za određeni kulturološki i politički kontekst. Vrlo je teško donositi zaključke o prediktorima radikalizacije u studijama koje su rađene u zemljama Zapadne Europe ili Amerike u odnosu na zemlje Zapadnog Balkana. Plastičan primjer toga je činjenica da se ova istraživanja često fokusiraju na doseljenike, potražioce azila i/ili “preobraćenike”, u većini slučajeva baziraju se na problematiku integracije doseljenika u novi kulturološki okvir. Iako ona mogu dati određene odgovore na faktore radikalizacije koji se pojavljuju kod nas, ipak smatram da su ovdje u pozadini izražajniji drugi mehanizmi. Budući da je vrlo mali broj dostupnih studija se posvetio ispitivanju fenomena radikalizacije u nasilni ektremizam u BiH, teško je donijeti ikakve zaključke.

Uprkos šturim podacima i metodološkim ograničenjima, istraživanje mehanizama radikalizacije i dalje treba da predstavi osnov za razvijanje odgovorajućih mjera prevencije i suzbijanja eskalacije. Ali javne politike ne smiju se zasnivati na nepostojanim dokazima ili neudovoljenoj transparentnosti istih. "Terorizam je jedan od najsloženijih društvenih problema našeg vremena", rekao je doktor John G. Horgan, profesor psihologije na Državnom univerzitetu u Džordžiji. "U svakoj akademskoj disciplini postoji puno truda za razumijevanje terorizma, ali mnoga pitanja u vezi sa predviđanjem i sprečavanjem toga ostaju bez odgovora. Nikada nije postojala veća potreba za većim angažmanom."

Autorica: Dalila Bašić, Prometej.ba


[1] Alex P. Schmid and Albert J. Jongman, Political Terrorism: A New Guide to Actors, Authors, Concepts, Data Bases, Theories, and Literature (New Brunswick: Transaction Books, 1988), p. 179.