Kao prvi dio intrigantnog niza pustolovina, naredna nam pripovijest predstavlja duhovnog praoca legendarnog junaka Helgija, odvažnog ratnika i protagonistu mnogobrojnih bitki i dvoboja. I Hiorvardov sin, što je njegov kasniji homonim, proživljava uzbudljive ljubavi s lijepim valkirama i zauzet je osvetom bez konca i kraja protiv neprijatelja svoje obitelji.

Smatralo ga se najsretnijim čovjekom na svijetu jer je imao tri žene, žive slike ženske ljupkosti i opipljiva utjelovljenja ženskog savršenstva. S divljenjem prema njihovoj ljepoti tijesno je bila povezana i misao o trojici sinova koje su mu one dale, trojici vrsnih ratnika i dostojnih nasljednika njegove krune. Iako je Hiorvard, jedan od prvih kraljeva Norveške, znao da mu mnogi zavide zbog ove velike sreće, ipak nitko nije mogao narušiti njegovu radost. Svi su znali imena njegovih žena i sinova: Hedinova majka Alfhild, Sareid s kojom je imao Humlunga i na koncu lijepa Himlingova majka Sinriod.

Jednoga je dana kralj čuo za nježnu ljepotu Sigrlin, kćerke švedskog kralja Svafnira. Mnogi su mu veličali djevojčine nježne crte lica i urođenu skladnost njezinog tijela i kretnji. Budući da je uvijek bio željan novih emotivnih doživljaja, kralj se veoma brzo zaljubio u djevojku ili, bolje rečeno, u njezin opis. Ne gubeći dragocjene trenutke, Hiorvard je poslao hrabroga Atilu, svoga glasnika od povjerenja, u zemlje Šveđana sa zadatkom da zaprosi princezinu ruku. Kraljevski je poslanik aktivirao sve ritualne mehanizme, donijevši bogate darove djevojčinom ocu, veličajući osobine i pothvate svoga gospodara i govoreći o neprocjenjivom blagu što se čuva u norveškim riznicama.

U onim je vremenima odgoj mladih princeza povjeravan skrbniku kojega bi kralj izabrao, nekoj vrsti usvojenog oca koji je veoma često odlučivao o budućnosti djevojaka. Sigrlinin je skrbnik bio Franmar, moćni velikaš na Svafnirovom dvoru koji je, uživajući kraljevo puno povjerenje, odbio Atilinu bračnu ponudu. Veoma dobro poznajući volju svoga kralja, mladi je glasnik ostao godinu dana na švedskom dvoru, ali uzaludno. Međutim, kroz taj dugotrajni period on je upoznao i zaljubio se u Franmarovu prelijepu kćer Alof. Na koncu se ipak, iako s boli u srcu, morao vratiti svomu gospodaru kako bi ga obavijestio o neuspjehu misije.

Kao što se moglo i pretpostaviti, norveški kralj nije popustio u svojoj želji, nego je, okupivši svoje ratnike, odlučio osobno se uputiti u švedsko kraljevstvo kako bi silom ostvario svoje nakane. Stigavši na granice Svafnirovog kraljevstva, Hiorvard i njegova pratnja utaborili su se na jednoj visoravni odakle su uskoro opazili oblake prašine i crvenkaste bljeskove zapaljenih kuća. Bili su to nepobitni znaci uništenja koje je pratilo velike bitke. Potjeravši konje, kralj i njegovi vojnici brzo su se zaputili prema gradu kako bi ponudili pomoć Sigrlininoj obitelji. Sa strahom i boli u srcu, Atila se kretao među ruševinama, tražeći Alofin dom u nadi da će u njemu pronaći i ljubljenu djevojku svoga kralja. Pronašavši Franmarovu palaču, opazio je da ju štiti ogromni orao, grabežljivica s golemim krilima koja je, nasreću, spavala dubokim snom. Kako bi oslobodio ulaz, mladi je ratnik snažno zabio svoje koplje u grudi ove ptice te ušao unutra. Kao što je bio i predvidio, tamo je pronašao dvije djevojke koje su mu, još uvijek potresene, ispripovijedale što se dogodilo.

Naime, bijesan zbog stalnih odbijanja da mu dadnu njezinu ruku, jedan od Sigrlininih prosaca imenom Hrodmar napao je njihovo kraljevstvo, pljačkajući i posvuda sijući strah i uništenje. Zatim su mu u suzama rekle za užasnu smrt koja je zadesila švedskoga kralja te za Franmarovu hrabrost koji se pomoću magije runa pretvorio u orla, braneći ih od napada Hrodmarovih ratnika. Osjetivši snažnu grižnju savjesti, tek je tada mladi Atila shvatio prisutnost one grabežljivice koju je ubio kao i njezin pravi identitet. U međuvremenu, na svomu konju opremljenom za slavlje, stigao je Hiorvard koji je, obrisavši joj suze, zagrlio lijepu Sigrlin i obećao joj vječnu ljubav. Zatim su se, ostavljajući iza sebe onaj prizor smrti, Norvežani vratili u svoje zemlje, radosni zbog prisutnosti nove i mlade kraljice.

Vrijeme je prolazilo i četvrta je Hiorvardova žena donijela na svijet prelijepo djetešce kao krunu njezine ljubavi s norveškim kraljem. Dječak je rastao snažan i vješt u ratničkim umijećima, ali njegovo lice, bez nekog vidljivog razloga, nije poznavalo osmijeha i bilo je obavijeno beskonačnom tugom. Mladi šutljivac još nije imao imena koje mu je tek trebala dati božanska volja u obliku jednog čudesnog događaja. Jedanput dok je, kao što je običavao činiti, šutljiv sjedio na nekom brdu zadubljen u svoje misli, mladi je princ ugledao devet valkira kako jašu. Iz ove se povorke polubožanskih i nezemaljski lijepih djevojaka izdvojila jedna, koja je možda bila najljepša među njima, te se približila usamljenom princu. Slijedeći tajanstvene naloge sudbine, valkira ga je nazvala Helgijem te mu je na svom kriptičnom jeziku govorila o njegovom budućem životu ratnika. Posebno ga je upozorila na to da će se njegovi snovi o slavi ispuniti samo pod uvjetom da osveti smrt djeda s majčine strane. Stavivši ga pod svoju zaštitu, odinska mu je djevica zatim rekla za izvanredno oružje što se nalazilo u Sigarsholmu, za četrdesetišest mačeva od teškoga zlata od kojih je samo jedan bio nepobjediv i nosio je naslov “propast štitova”, kao što su to običavali govoriti stari nordijski pjesnici.

Pripovijedajući s obiljem pojedinosti, valkira mu je opisala ovaj mač. Njegov je držak bio pričvršćen za prsten u čijoj se sredini, iskovana u tvrdom metalu, nalazila hrabrost, dok je na vršku njegove oštrice bila smještena panika namijenjena za sijanje straha među neprijateljima. Na jednoj strani oštrice mača bila je urezana slika krvlju umrljane zmije, dok je na drugoj strani bila prikazana sklupčana otrovnica. Prije nego se oprostila s njime, valkira mu je otkrila svoje ime. Zvala se Svava i bila je kći kralja Ejlimija. Dok ju je promatrao kako nestaje na obzorju, Helgi je osjetio da nikada neće moći voljeti nijednu drugu ženu, jer ga je začarala Svavina blistava pojava.

Spreman za pothvat koji će promijeniti njegov život, Helgi se uputio starom kralju Hiorvardu te mu, podsjetivši ga na njegov kukavički uzmak od prije toliko godina, rekao za svoje osvetničke nakane prema ubojici njegovoga djeda. Odmah mu je bila povjerena vojska sastavljena od vrsnih ratnika, među kojima je prednjačio hrabri Atila. Međutim, pridržavajući se Svavinih uputa, Helgi se prije polaska uputio u Sigarsholm gdje je pronašao svoj čarobni mač. Za kratko vrijeme, Helgijeva slava i odjek njegovih pothvata stigli su i u najudaljenije zemlje. Svi su znali za to kako je ubio Hrodmara i uništio njegovu vojsku. Osim toga, od mnoštva njegovih junačkih djela posebno je značajno ubojstvo giganta Hatija, kolosa koji je gospodario na jednoj planini. Potom je, koristeći se runama smrti, Helgi uspio zadržati gigantovu kćer Hrimgerd sve do zore kada ju je okamenilo izlazeće Sunce. Hiorvard je bio ponosan na svoga sina koji je postao čuveniji i od njega samoga.

Međutim, onaj čudni nemir, koji je karakterizirao Helgijevu mladost, nikada ga nije posve napustio. Osjećajući da mu nešto nedostaje, otišao je na dvor kralja Ejlimija s ciljem da zaprosi ruku njegove kćeri Svave. Presretan zbog tolike časti, kralj je dao svoj pristanak te su se dvoje mladih, razmijenivši prstenje i nježne izljeve ljubavi, zakleli na vječnu vjernost. Međutim, odmah nakon toga Helgi je zbog svojih ratnih obveza morao otputovati kako bi suzbio napade jedne neprijateljske vojske. U međuvremenu je stigla Julova svetkovina, sveti blagdan zimskog solsticija zbog čega su, kao i svake godine, na norveškom dvoru pripreme bile na vrhuncu. Tom je prigodom trebalo žrtvovati vepra bez ikakve mane nad čijim su okrvavljenim čekinjama mladi izražavali svoje želje, ispijajući pritom “pehar želje”. Međutim, u tom je istom periodu postojala opasnost da se susretnu i demonski stanovnici zemaljske utrobe koji su mogli izazvati različite udese i nesreće.

Vraćajući se iz lova, najstariji od Hiorvardovih sinova imenom Hedin namjerio se upravo uoči Julove svetkovine[1] na jednu staru vješticu koja je jahala vuka, koristeći zmije umjesto uzda. Starica je tom prigodom ponudila princu svoje društvo što je Hedin žestoko odbio, budući da je očito bila utjelovljenje neke zle sile. Tada je vještica bacila na njega prokletstvo, prorekavši da će njegov “pehar želje” nanijeti bolne patnje jednom njegovom srodniku. Sutradan je Hedin, zajedno s drugim mladićima, izrekao svoje želje, ali se, potaknut nekom tajanstvenom silom, iznenadio kada je zamislio sebe u zagrljaju prelijepe Svave. On je dobro poznavao težinu i negativne posljedice ove svoje blasfemne želje zbog čega je, pokušavajući tomu naći lijeka, otputovao prema Helgijevom taboru. S izuzetnom tjeskobom, Hedin se povjerio bratu i ispričao mu za svoj tragični udes, uvjeravajući ga u svoju potpunu dobronamjernost i odanost. Međutim, Helgi je znao čitati arkansku poruku skrivenu u ovom čudnom događaju: on će poginuti u skorom dvoboju koji ga je očekivao, u sukobu s Alfom, sinom njegovog vječitog neprijatelja Hrodmara.

Unatoč ovom prikrivenom upozorenju, Helgi se tri dana nakon toga uputio na određeno mjesto gdje je pao proboden Alfovim mačem kao žrtva nedokučivih zapleta sudbine. Iscrpljen i okrvavljen, Helgi je prikupio svoje posljednje snage i naredio da se pošalju glasnici Svavi i pozovu je da nazoči posljednjim trenucima života njezinog ljubljenog muža. Valkira je brzo poput vjetra stigla i sa strepnjom saslušala posljednje Helgijeve riječi. Ispričavši joj za proroštvo vještice, Helgi je zatražio od nje da se ne protivi sudbini, te da se uda za Hedina. Međutim, dokazujući mu svoju bezgraničnu ljubav, Svava ga ni u smrti nije napustila, nego je, poljubivši njegove usne posljednji put, oduzela sebi život. Vjerovalo se da životi ovo dvoje zaljubljenih nisu završili ovim tragičnim događajima, nego da su ponovno rođeni u tijelima jednog drugog para.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 43. tekst


[1] Ne zna se mnogo o Julovoj svetkovini u nordijskoj tradiciji. Sigurno je da se slavlje odvijalo u predkršćanskoj epohi tijekom zimskog solsticija. Unatoč tomu što se u islandskim sagama nalaze brojna spominjanja ove svetkovine, ipak malobrojne su i djelomične informacije o samoj njezinoj prirodi. Radilo se o razdoblju počinka i plesa, što se na Islandu prakticiralo tijekom čitavoga Srednjeg vijeka sve do pojave reformacije. Poznato je i da se tijekom Julove svetkovine žrtvovala svinja u čast nordijskog boga Freya. Ovaj se običaj zadržao u skandinavskoj kulturi sve do naših dana, što je na poseban način vidljivo za vrijeme božićnih blagdana kada se obavezno konzumira svinjsko meso. Autor Michel Rouche u svom djelu A History of Private Life donosi podatak da su zanatlijske bratovštine iz IX. stoljeća (koje će kasnije postati tzv. gilde) optuživane od strane katoličkog klera zbog njihovih dogovora o uzajamnom pomaganju, formuliranih na godišnjim gozbama koje su se održavale 26. prosinca, dana kad se slavila svetkovina poganskog boga Jula, tijekom koje su bili zazivani demoni i duhovi mrtvih. Čini se da etimologija termina gilde korijen vuče iz izraza giul-day (Julov dan).