Ulomak iz djela Kritika bosanskog uma Tarika Haverića (drugo izdanje, str. 274-277). Za potpuno razumijevanje konteksta i teme preporučujemo pročitati Haverićevu knjigu, jedno od najvažnijih djela naše zemlje u ovom desetljeću. Držimo, međutim, da ovaj ulomak - pored inspiracije za čitanje Kritike - sam za sebe može djelomično predočiti debakl koji su nam priredili sljedbenici političkih vizija pisca Islamske deklaracije. Naslov priređenog članka je naš i ne nalazi se u Haverićevoj knjizi.

*

(...) Upozorit ću, za kraj, na dva intelektualna proizvoda u kojima se sabiru sve pobrojane značajke tog pisanja, a koji pripadaju žanru koji najbliže možemo označiti kao „islamsku epsku fantazmagoriju“. Radi se o Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića iz 1970. i Deklaraciji evropskih muslimana Mustafe Cerića iz 2005. Budući da sudbina knjiga, u krajnjemu, zavisi od onoga ko ih čita (pro captu lectoris habent sua fata libelli), dva teksta imala su različit usud. Iako se u Izetbegovićevoj Deklaraciji ne spominju ni Jugoslavija ni Bosna i Hercegovina, ona je u tzv. Sarajevskom procesu 1983. iskorištena kao dokaz da su njen autor i ostali saoptuženi planirali stvaranje islamske države u Bosni i Hercegovini, i tako je paranoja jugoslavenske partijske države učinila da ovaj tekst izbjegne zaboravu koji zaslužuje, i koji prekriva desetine sličnih utopijskih nacrta što su ih muslimani širom svijeta, prestravljeni srazom islamskih društava s modernošću, sastavljali od polovine XIX. stoljeća. Da nije autor bio žrtva političkog procesa i na taj način stekao aureolu koja će mu 1990. pomoći da postane političar, njegovu Islamsku deklaraciju niko ne bi spominjao – onako kako danas niko ne spominje Deklaraciju evropskih muslimana Mustafe Cerića.

Izetbegovićev tekst je vjersko-politički program koji propovijeda obnovu islamskih društava polazeći od raširene zablude da povijesno zaostajanje ovih potonjih nije uzrokovano pridržavanjem islamskih načela socijalne organizacije koja ne odgovaraju modernom dobu već njihovim zabacivanjem od samih muslimana. Po svojoj ambiciji, on je panislamistički i obraća se (ili: govori o) svim muslimanima. Ipak, u izvornom rukopisu, u podnaslovu kojim objašnjava svoj program, autor upotrebljava veliko početno slovo, „Muslimani“: „Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“. U jugoslavenskoj jezičkoj praksi, to je bila oznaka „nacionalnosti“ tj. etnije („Srbi, Hrvati, Muslimani...“), i mogla je navesti na pomisao da je pravi naslovnik Deklaracije narod kojem je Izetbegović pripadao – na što su komunističke vlasti bile naročito osjetljive. Kako god bilo, u kasnijim je izdanjima ta pravopisna ekstravagancija popravljena: Izetbegović se obraća svim muslimanima koliko ih ima, i ta je intervencija još više istakla groteskni nesrazmjer između njegovih planetarnih namjera i sasvim skromnih intelektualnih kapaciteta s kojima se upušta u reformiranje jedne četvrtine čovječanstva. On gomila proizvoljne i empirijski neprovjerljive iskaze o tome šta jest a šta nije islam i šta muslimani treba ili ne treba da čine, uspostavljajući izravnu vezu između teologemâ i povijesnih formacija i ishoda. Iz svake njegove rečenice izbija voluntarizam, i on unapred odbacuje prigovore svih muslimana koji će ocijeniti da njegov projekat okupljanja „svih muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu“ i stvaranja „velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije“ nije ostvariv: „Mi ignoriramo ovaj 'realizam' koji muslimanske narode osuđuje na trajno inferioran položaj i ne ostavlja mjesta nikakvom nastojanju i nikakvoj nadi“. Ni u jednom trenutku Alija Izetbegović ne sumnja ni u svoju dijagnozu stanja islamskih društava ni u svoju terapiju, što dodatno povrđuje tačnost zapažanja da je trajno inferioran položaj islamskih naroda uzrokovan, između ostalog, upravo ovakvim „vizijama“ nebrojenih njihovih reformatora nesposobnih za historijsko mišljenje.

Na voluntarizmu se zasniva i Cerićeva Deklaracija evropskih muslimana, koja namjerava tek da stvori empirijski supstrat, nepostojeće „evropske muslimane“, čiju volju navodno izražava. Sastoji se od uvodnog dijela i triju posebnih obraćanja trima naslovnicima, „Evropskoj Uniji“, „Muslimanima koji žive u Evropi“ i „Muslimanskom svijetu“. U uvodnom dijelu, u kojem se podsjeća na povijesne okolnosti u kojima tekst nastaje, udešena percepcija bosanskog muslimanskog subjekta navodi Cerića da istakne kako je „Evropa zajednički kontinent mnogih vjera“, što je poluistina koja je, s obzirom na svrhu, opasnija od falsifikata: pripadnici tih različitih vjera prestali su da se međusobno istrebljuju tek kada je Evropa krenula putem sekularizacije, tj. kada je Božja riječ isključena kao normativni osnov uređivanja odnosa među Evropljanima. Očekivalo bi se da će „evropski muslimani“ upravo to poručiti „muslimanima u svijetu“ u dijelu Rezolucije koji se na njih odnosi, naprimjer, „ako želite da od svojih društava napravite Evropu, počnite tako što ćete iz ustava svojih zemalja izbaciti odredbe prema kojima svi pozitivni zakoni moraju biti u skladu sa šerijatom“, ili nešto slično... No Cerićevi „evropski muslimani“ čine upravo suprotno, oni ne poručuju ništa muslimanima izvan Evrope već uime svih muslimana poručuju svim nemuslimanima da je „pogrešno optuživati islam za odsustvo demokratije u muslimanskom svijetu“. Isto tako, potvrđujući u skladu s evropskim zasadima svoju predanost načelu tolerancije i svoje uvjerenje da „svako ljudsko biće ima pravo na pet temeljnih vrijednosti: život, vjeru, slobodu, imetak i čast“, oni ne objašnjavaju muslimanima u svijetu – sa svog isturenog položaja – da se tolerancija odnosi i na različite životne stilove i seksualne orijentacije, kao i da pravo na vjeru uključuje i pravo na nevjeru i promjenu religije, te da bi islamske zemlje hitno morale dekriminalizirati ateizam, homoseksualnost, vjerootpadništvo i slične „zločine“! Ništa od toga ne može se naći u ovom svečanom obraćanju „evropskih muslimana“ svojim istovjernicima izvan Evrope, pa je jasno da je bosanski muslimanski subjekt iskoristio i ovu priliku da potvrdi da muslimani ne treba ništa da mijenjaju u svojoj praksi, ali da bi Svijet svakako morao da poradi na „neodgovornom medijskom pokrivanju muslimanskih pitanja u Evropi“ i na „zaštiti evropskih muslimana od islamofobije“.

Osim što je Izetbegovićeva Deklaracija postala poznata a Cerićeva ostala nepoznata, dva autora temeljno se razlikuju po tome što se, za razliku od Cerića, Izetbegović našao u prilici da pokuša ostvariti svoj nacrt. Godine 1990. on je, s još nekoliko ličnosti osuđenih 1983. u tzv. Sarajevskom procesu, osnovao Stranku demokratske akcije koja je osvojila relativnu većinu na prvim slobodnim izborima za skupštinu Bosne i Hercegovine, a on sâm je postao predsjednik Predsjedništva ove jugoslavenske republike. Tako se Izetbegoviću, koji sve do svoje smrti 2003. ostaje najistaknutija bosanskomuslimanska politička ličnost, pružila mogućnost da „islamizaciju muslimana“, projekt zamišljen za cijeli svijet, provede u jednom sićušnom njegovom dijelu, Bosni i Hercegovini, kao „islamizaciju Muslimana“, ubrzo preimenovanih u Bošnjake.

U ostvarenju tog projekta, životnog djela Alije Izetbegovića, angažiran je aktivno i pasivno i dio administrativnog aparata, i državnih institucija osnaženih demokratskom legitimacijom, uz saučesništvo medija i akademske zajednice. U prethodnim poglavljima ukazao sam, u više navrata, na njegove nesumnjive uspjehe: islamski vjerski kodovi osvojili su javni prostor, i Bošnjaci su danas očito religiozniji nego prije 25 godina. No tu vjersku obnovu, kojoj ništa nije stajalo na putu, nije pratio najavljeni porast ukupnog materijalnog i kulturnog blagostanja. Pokazalo se, na osnovu jednog od najskupljih eksperimenata in vivo ikad izvedenih, da je vršenje vlasti nešto složenije nego što je Izetbegović pretpostavljao. U četvrt stoljeća, on i njegovi nasljednici, duhovni i biološki, uspjeli su da relativni napredak sekulariziranih Muslimana u Jugoslaviji pretvore u apsolutni sunovrat reislamiziranih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Tamo gdje su na vlasti, oni koji slijede viziju čovjeka što je pozivao na „stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća“ nisu godinama u stanju da riješe problem pasa-lutalica ili endemičnih krađa poklopaca na uličnim šahtovima, tako da će stvaranje velike islamske federacije od Maroka do Indonezije i od tropske Afrike do centralne Azije malo pričekati!

Ni ovdje, međutim, za ukupnu ocjenu nisu važne činjenice, najveći neprijatelj Bošnjaka kao konstitutivnog naroda, pa će bosanski muslimanski subjekt i dalje ispisivati svoju autofikciju na isti način i s istim predrasudama, posežući za argumentima koji jedva da su se promijenili za sto pedeset godina, ulazeći sve dublje u tunel, s nepokolebljivim uvjerenjem da se odatle svijet najbolje vidi...