Melanie Klein; izvor: commons.wikimedia.org

Pitanje koje je svreprisutno, izgleda, od prvih ljudskih zajednica, bez pretenzija da ih istorijski lociramo u ovom tekstu, pa do savremene civilizacije; pitanje koje se neminovno i uporno nameće svakom ljudskom biću te konačno - pitanje koje uzmiče pred nepodnošljivom težinom (bez)smisla istog. I nije da ne postoje odgovori. Nalazimo ih u školskim udžbenicima istorija, nalazimo ih u političkim partijama, ruševinama fašističkih ideologija, nažalost, i u obnovljenim (de)konstrukcijama takvih ideologija. Tražeći odgovor na ovo pitanje nikada ne bismo našli koherentan i homogen odgovor; jedna istorija sa dvije različite ratne strane daje suprotne odgovore na pitanja: Ko je počeo rat? Zašto je počeo rat? Ko ga je spriječio? Ko je bio „milosrdni anđeo“ u ratnim razaranjima? Da, istorija često izgleda „malo uvrnuto, tako reći nerealno, neproporcionalno“, kako bi to rekla Virdžinija Vulf. Međutim, dopustite da na momenat zaboravimo sve postojeće međuljudske granice i razlike (nacionalne, etničke, partijske, religijske, ideološke), makar i fantazijski, te zamislimo još uvijek živog čovjeka ispred nas i postavimo pitanje: Zašto čovjek ubija drugog čovjeka? Zašto rat? Možda bismo mogli potražiti dio odgovora u psihoanalizi, nauci koja se bavi psihološkim životom čovjeka i njegovom prirodom smatrajući da je to mjesto u kome se nadilaze gore pomenute granice. Mada, budimo i tu oprezni, fukoovski rečeno.

Postavljanje pitanja u vezi problema rata i traženje odgovora upravo postoji u psihoanalitičkim uporištima. Naime, 1932. Međunarodni institut za intelektualnu saradnju, agencija u okviru Društva naroda, angažovao je tada već poznatog fizičara Alberta Ajnštajna da pokrene intelektualnu prepisku o problemu ratovanja sa još jednim predstavnikom tadašnje intelektualne misli. Profesor Ajnštajn je izabarao Sigmunda Frojda, bečkog psihoanalitičara. Nažalost, ta prepiska počiva na samo dva pisma koja su uputili jedan drugom, Ajnštajn i Frojd, gdje su svakako temeljno postavili i razradili probleme rata i ljudske agresivnosti. Njihova prepiska je ponovo aktuelna danas te se često pojavljuje u online medijima i društvenim mrežama. Razumljivo, jer svijet i dalje čeka i nada se bar jednom globalnom danu mira, razumijevanja i međuljudske saosjećajnosti; svijet uplašen i ranjiv između iluzorne demokratije i savremenih ratova, terorizma i progona. Originalan tekst prepiske Ajnštajn-Frojd možete pogledati na linku http://kulturkokoska.rs/wp-content/uploads/2014/03/Zasto-rat.pdf. Međutim, ono što je manje poznato jeste činjenica da je baš u to vrijeme Melani Klajn, britanska psihoanalitičarka, razrađivala svoju psihoanalitičku teoriju u kojoj se specifično okrenula pročuvanju nagonskog života čovjeka, posebno razvojem i oblikovanjem ljudske agresivnosti i destrukcije. Zašto Albert Ajnštajn nije izabrao Klajnovu kao sagovornicu u prepisci koja se doticala problema rata i prirode ljudske destruktivnosti? Strahujem da smo već postavili mnoga pitanja za čijim tragovima bismo trebali krenuti ka odgovorima, ako oni uopšte postoje. Put nas vodi do jednog, u fantaziji izmišljenog, pisma Melani Klajn u kome se ova psihoanalitičarka obraća profesoru Ajnštajnu i profesoru Frojdu, nadovezujući se na njihova razmišljanja i zaključke te nudeći vlastita gledišta do kojih je ova autorka došla u svom kliničkom radu sa djecom ali i odraslim pacijentima.


Fantazirano pismo Melani Klajn [1]

London, septembra 1933.

Dragi profesore Frojd,

Dragi profesore Ajnštajn,

Sa ushićenjem sam čekala javno obznanivanje vaše prepiske, o kojoj se tako zdušno polemisalo u evropskim intelektualnim krugovima od Beča pa do ove strane Lamanša, u kojoj ste svako sa svoje tačke gledišta pokušali iznijeti i istinoljubivo postaviti probleme rata tražeći moguća rješenja takve grozote koja je svijet nedavno pokosila, a koja prijeti iznova Evropi, ali i cijelom čovječanstvu. Neću kriti zadovoljstvo koje sam osjetila kada sam saznala da je prof. Ajnštajn odabrao takvog savremenog mislioca, sa razlogom sam sentimentalna, poput Sigmunda Frojda, ali i zadovoljstvo zbog obraćanja za pomoć cijeloj psihoanalitičkoj misli, koja iz dana u dan, zapažam, pridobija sve veći broj interesanata. Svakako, iz vida ne gubim ni humanističke motive prepiske, ''pacifističke'' kako je to izložio prof. Frojd, koji nose dašak nade u vremenima kada ljudska destrukcija kroz ratna dešavanja komada svaku nit života, njegove vrijednosti i dostojanstva. Koliko god nauka treba da zauzme ''masku nadmene nepristrasnosti'', složiću se sa ovim riječima prof. Frojda, njena osnova uvijek treba da počiva na etičkim načelima, jer baš kao i umjetnost, naučna misao uvijek i svuda treba služiti čovječanstvu, njegovom razvoju i dobrobiti. Složićete se, u što sam duboko uvjerena, da nas istorija poučava o ne tako rijetkim zloupotrebama naučnih dostignuća koja su prvobitno trebala služiti čovječanstvu, ali koja su bezobzirno, usuđujem se reći i zlurado, korištena protiv istog tog čovječanstva, njegovih pojedinaca i čitavih kultura.

Vjerujem da vas ovo moje samopozvano obraćanje zatiče, ali moja potreba za ovim pismom počiva na moje dvije goruće želje. Prvo, zapažam vlastitu reakciju negodovanja, rekla bih čak i revolta, u situaciji koja nosi spoznaju da sve ratove, kako one iz daleke prošlosti tako i skorije, predvode muškarci - od vojskovođa do velikih armija muškaraca, ali i spoznaja da se isključivo muškarci pozivaju na rješavanja tih ratova. Ne bi me usrećila činjenica kada bi i žene ravnopravno učestvovale u vođenju ratova, jer sve dok se trudimo da spriječimo takvu opasnost, svako pripremanje na rat bilo mobilizacijom muških i ženskih vojnika ili širenjem industrije oružja suočava nas sa kolektivnim iluzijama bilo kakvog mira i blagostanja. Ovim pismom dajem svoj glas kao žena i psihoanalitičarka, odnosno, ovim pismom želim ponuditi svoja teoretska zapažanja do kojih sam došla dugogodišnjim psihoanalitičkim radom. Nadam se da ovakva opaska nadilazi mogućnost uvrede kod vas - pa sama psihoanaliza nam kazuje koliko je žena doprinjelo razvoju ove naučne misli, žena koje su ravnopravno prihvaćene u psihoanalitičke krugove. Da li je isto stanje u Vašoj nauci, profesore Ajnštajn?

Sada bih se okrenula iznošenju vlastitih teoretskih postavki u svrhu razumijevanja ljudske prirode, posebno njene destruktivne strane. Prof. Ajnštajn iznosi suštinu problema kada se pita: ''Kako je moguće tako lako oduševiti ljude za rat i dovesti ih u stanje kolektivne psihoze mržnje i razaranja?''. Svakako bih se složila da jedan dio odgovora počiva u moći manjine, vladajuće manjine, koja uspijeva da manipuliše masom putem ratne propagande. Ta ''šačica ljudi'', političara i vojskovođa, svakako u svojoj vlasti posjeduju štampu, vjerske institucije, obrazovni sistem preko kojih uspostavlja i održava odgovarajuću ideologiju, u ovom slučaju nacističku. Međutim, da li možemo samo vladajuću manjinu osuditi za sve ratne stihije koje su pogodile čovječanstvo? Pretpostavljamo odgovor koji nosi negaciju takve tvrdnje. Prof. Frojd je dobro zapazio rekavši da na takve sistematske manipulacije ratnom propagandom od strane vladajuće manjine - u ljudima odgovara čitav niz motiva, motiva destruktivne prirode. Zapazila sam tokom svog dugogodišnjeg rada sa djecom, ali i odraslim pacijentima, da su nagoni smrti koje često nazivamo destruktivni nagoni, prisutni već na samom rođenju odojčeta kao i nagoni života, odnosno psihoanaliza pretpostavlja čovjekovu biološku, nagonsku datost. Nagoni smrti su suprostavljeni nagonima života, rečeno svagdašnjim jezikom - sukob ljubavi i mržnje je urođen i prisutan kod svake individue. Nagon smrti propraćen je razvojem destruktivnih emocija poput mržnje, bijesa, zavisti, pohlepe, agresivnosti dok nagon života iznjedruje emocije ljubavi, zahvalnosti, empatije, dobrote. Vjerovatno se pitate na koji način se ovi nagoni i njihovi afekti odražavaju na psihički život čovjeka, pogotovo odojčeta? To je svakako logičan nastavak izlaganja moje teorije. Nagonski život čovjeka, dualističan po svojoj prirodi, izvire iz čovjekove biološke prirode, međutim, nagoni su na psihičkom planu predstavljeni fantazmima; fantazam bi bio psihološki ekvivalent nagona. U svojoj teoriji pretpostavljam i urođenu težnju kao objektu, odnosno majci, sa kojom odojče razvija veoma dubok odnos već od samog rođenja. Prenatalna istraživanja u psihologiji i medicini idu u susret mojim teorijama kada iznose shvatanja da već fetus uspostavlja odnos sa majkom! Strahujem da zalazim isuviše u teoriju, ali smatram nemogućim prikazati svu kompleksnost čovjekovog psihičkog života bez objašnjenja istog. Ako nas je čemu naučila psihoanaliza to je da ličnost počinje da se razvija već od prvih dana kroz rana iskustva sa roditeljima, iskustva koja će predstavljati trajne tvorevine njegovog psihičkog života, a koje će na nesvjestan ili svjestan način određivati čovjekov život: izbor profesije, odnose sa drugim ljudima, vrijednosti, ideale. No, već sam na korak da dam konkretnije odgovore u vezi sa ovom prepiskom. Rani sukob mržnje i ljubavi u prvim mjesecima života kod odojčeta izaziva snažnu tjeskobu, tako da se ovi nagoni usmjeravaju prema prvoj figuri u životu djeteta - majci, ili nekom drugom staratelju. Putem specifičnog mehanizma cijepanja, dijete doživljava majku kao dobru ili kao lošu. Ovakvo cijepanje služi da se sačuva ljubav od destruktivnih nagona. Svako rano iskustvo nosi situacije zadovoljstva ali i frustracije. Pri situacijama zadovoljstva, kada je odojčetu pružena ljubav, hrana, briga od strane majke u njemu dejstvuju osjećanja ljubavi, zahvalnosti, sigurnosti doživljenih u odnosu na majku te takva iskustva predstavljaju bazu kasnijih ljubavnih odnosa sa drugim figurama, vjeru u dobrotu i svijet. Međutim, u situacijama koje nose frustraciju na psihičku scenu stupa sva destrukcija: dijete mrzi svoju majku, u fantazijama je napada, komada, čak joj i zavidi zbog doživljaja da ona svoju ljubav čuva samo za sebe. Dinamika agresivnosti se produbljuje kada odojče strahuje da će majka pokrenuti osvetnička osjećanja pošto ju je ono prvobitno napalo u vlastitim fantizajama. Ukoliko su iskustva sa majkom zadovoljavajuća, ako majka zna da pruži ljubav i uspije razumjeti veoma tanane nijanse svijeta malog bića, u njemu se uspostavljaju sigurnost i baza za normalan razvoj ličnosti ali i kapacitet za razlikovanje ljubavi i mržnje, odnosno dobrog i lošeg. Međutim, ukoliko u odnosu odojčeta i majke dominiraju loša iskustva, destruktivni nagoni su dominantniji u psihičkom životu, dijete ne uspijeva da se iznese sa njima te razvoj ostaje fiksiran i nosi potencijal za nastanak teških psihoza poput shizofrenije. Ovakve rane anksioznosti ostaju sveprisutne tokom cijelog života u svakoj osobi, naravno, ne nužno patoloških razmjera. U situacijama kada je vlastiti život ugrožen, svi smo iskusili osjećanja progonjenosti, beznađa, bespomoćnosti, upravo ponovo probuđenih najranijih strahova koje sam opisala.

Guernica, 1937; Pablo Picasso

Sada bih napravila paralelu između ranog emocionalnog života bebe i odrasle ličnosti. Ne čini li nam se da u ratnim vremenima, gdje je agresivna propaganda sveprisutna, veliki državnici i vojskovođe siju i pobuđuju upravo opisane paranoidne anksioznosti među ljudima stvarajući strane: „mi“ i „oni“; strane u kojima smo „mi“ dobri, pravedni, istinoljubivi a „oni“ su loši, prljavi, i prijete da ugroze sva naša dobra. Ovde imamo na djelu cijepanje dobrog i lošeg kako u svakom pojedincu, tako i na kolektivnom nivou. Sve loše je otcjepljeno od vlastitog, ličnosti i grupe, i smješteno, projektovano, u drugu grupu ljudi, naciju, koja se doživljava kao loša, prijeteća, manje vrijedna. Što je ratna propaganda sistematičnije agresivna u stvaranju podjele strana u kojima su drugi loši i opasni, paranoidne anksioznosti kod ljudi su dublje i traže rasterećenje. Već sam opisala kako odojče u iskustvima koja su nepovoljna budi osjećanja mržnje i bijesa prema majci te je napada u fantaziji. Slična dinamika djeluje i u situaciji kada se paranoidne anksioznosti rasplamsavaju kroz nacističku ideologiju, ali nažalost napad i uništenje drugog označenog kao prijetećeg, ovaj put izlazi iz okvira fantazamskog i dobija realnu dimenziju. Kao što se u ranim danima majka doživljavala kao loša, progonilačka te se fantazamski napadala kako bi se uklonila prijetnja, tako odrasla ličnost u probuđenoj paranoidnoj anksioznosti zapada u psihozu mržnje i razornosti te napada, uništava i istrebljuje druge ljude, čak i čitavu grupu naroda.

Fenomen podaništva, ništa manje fascinantan, funkcioniše s one strane cijepanje sopstva. Podanik projektuje sve dobre djelove selfa (snagu, pamet, hrabrost) u vođu, bilo političkog ili vojnog, i što je takva projekcija intezivnija osjećaj lične ispražnjenosti i bezličnosti je veći. Naravno, vođa za uzvrat objezbjeđuje identitet, skrojen po vlastitoj ideologiji i skida odgovornost sa većine, jer preuzima ulogu glasa savjesti. Kada je paranoidna anskioznost na vrhuncu te drugi ljudi doživljeni kao loši i prijeteći, za šta je prethodno propaganda odigrala ulogu da se tako označe, te sva odgovornost i sposobnost mišljenja prepuštena vođi koji konstruiše grupni identitet i ideologiju, pred očima imamo scene bezdušnog ubijanja, masakriranja, progonjenja određenih pojedinaca ili grupa naroda. Možda mi već strogo postavljate pitanje: čija je odgovornost rat i sve njegove grozote? Rekla bih, međuigra individualnog ljudskog, fantazamskog i svjesnog, psihičkog života i moć te „vladajuće manjine“ koja želi uspostaviti određenu ideologiju. Ali budimo oprezni, ni ta ideologija ne bi uspjela da u ljudima ne odgovori čitava plejada destruktivnih nagona, nagona prisutnih već od prvog dana čovjekovog rođenja. Duboko vjerujem da jedan narod bira vođu prema vlastitim fantazijama te da je takav vođa odraz kolektivnog nesvjesnog. U svima nama potencijalno leži skriveni (samo)ubica.

Najzad, daleko bitnije pitanje: Kako zaustaviti rat? Jedini logičan odgovor vidim u dubokom zagledavanju i promišljanju o vlastitoj prirodi, pogotovo onom opasnijem, mračnijem, destruktivnijem. Jedino osvjetljavanjem vlastitog mraka moći ćemo da osvjetlimo i mračnu ideologiju koja se tako zavodljivo i perverzno nameće od strane nadmoćnih. Možda psihoanaliza može da ponudi takvo nešto. Možda psihoanaliza može postati svačije pravo na ličnu edukovanost. Do tad, sve dok je budu tako silno napadali i obezvređivali, psihoanaliza će se baš tada pokazati kao tačnom. Sve dok budu ismijavali njene teorije seksualnosti i agresivnosti, a vodili ratove, bojim se da će psihoanaliza da se smije ljudskim otporima, a najvećem od svih: otpor da se pogleda u vlastitu destruktivnost, mržnju, zavist, pohlepu.

Iskreno Vaša,

Melani Klajn


[1] Ovo pismo ne predstavlja originalno djelo Melani Klajn, već počiva na autorevom teoretskom izučavanju radova pomenute psihoanalitičarke kao i njegovim vlastitim doživljajem lika i djela Melani Klajn.

Autor: Ognjen Pjano, Prometej.ba