__________



Potreba svijeta za istinskom transcendencijom


Prometej Je li ovome svijetu više potreban Bog, ima li civilizacija svoju budućnost ako se ne samo sekularizira (što je potrebno) nego i odbaci svaka ideja o transcendentnom?
    

Naš zapadni svijet – pretpostavljam da mislite na njega – čini se da uistinu sve manje računa s Bogom. Ono poznato etsi Deus non daretur [kao da Boga nema] nije više samo metodološki princip znanstvenog istraživanja, nego sve više i realni princip ukupnog života naše civilizacije s tendencijom da „konjunktivno“ kao da jednostavno otpadne, a ostane samo „indikativno“ Boga nema. Ili, drugim riječima, ostane samo Nietzscheova prazna ploča s koje smo mi sami „spužvom izbrisali čitav horizont“, preuzimajući tako svu odgovornost za smrt Boga. I dok se herojsko-tragični nihilist Nietzsche sa zebnjom pitao što će biti s nama nakon te smrti, kamo se kreće Zemlja nakon što smo je „odvezali od njezina Sunca“, kamo se mi krećemo i kako ćemo se utješiti „mi, ubojice nad ubojicama“, dotle je za njegova „posljednjeg čovjeka“ – „utjelovljenje banalnog nihilizma“ (R. Spaemann) kojega se pribojavao i još ga više prezirao –  to pitanje danas izgubilo svoje sudbonosno značenje. No taj subjektivni zaborav onoga što nas se objektivno bezuvjetno tiče (P. Tillich) samo još dodatno pojačava svu dramatičnost sadašnjeg stanja naše civilizacije. „Iza nas leže“, veli suvremeni njemački književnik M. Walser u intervjuu početkom 2012. godine, „2000 godina koje su obilježene otvorenim pitanjem o Bogu. Potpuno smirenje u današnjem ateizmu, dakle i intelektualaca, smatram upravo uništenjem naše duhovne povijesti.“

 

Ako je naša civilizacija, poput svake druge dosadašnje, utemeljena na određenoj ideji o transcendentnom, onda je teško vidjeti kako može preživjeti kao baš ta određena civilizacija koja je izrasla iz sasvim specifičnih transcendentnih korijena – ako te korijene prezre i odbaci. Ona bi se u tom slučaju morala razviti u neku dosad posve nepoznatu civilizaciju, naime civilizaciju bez ikakvoga transcendentnog temelja, smisla ili onoga Nietzscheova horizonta. Čini se međutim da bi u tom slučaju umjesto o razvoju daleko primjerenije bilo govoriti o degeneraciji, ako je, kako kaže Spaemann, „prisutnost božanskoga u društvu srž svake autentične kulture“.


Što se tiče Vaše usputne primjedbe da je svijet potrebno sekularizirati, možda je uz nju potrebno malo pojašnjenje. Pod sekularizacijom se općenito podrazumijeva novovjeki proces emancipacije važnih životnih područja od crkvenog ili religijskog autoriteta, kao što su država i politika, ekonomski odnosi, znanstvena istraživanja, kulturno stvaralaštvo i sl. Tu „autonomiju zemaljskih stvari“ II. vat. sabor je – za razliku od ranijega negativnog stava Crkve – priznao i pozdravio kao nešto što „nije samo zahtjev ljudi našeg vremena nego to odgovara i volji Stvoritelja“. Taj dobrodošli proces treba razlikovati od sekularizma u smislu radikalnoga protuvjerskog svjetonazora koji isključuje svaku istinsku transcendenciju i apsolutizira ono imanentno. Tu se dakle radi o ideologiji nespojivoj s bilo kakvom „idejom o transcendentnom“ i u tom smislu ne smatram je dobrodošlom. Smatram također da bi protjerivanje iz naše civilizacije svega sakralnog i kultnog kao i svakog svetkovanja u smislu „klanjanja veličanstvenosti bitka“ (H. U. v. Balthasar) tu civilizaciju obesmislilo u njezinom najbitnijem značenju.

 


Vjera i život


Prometej Ono što bi se svaki vjernik trebao zapitati jest: čine li moja vjera i religija svijet boljim? Dakle, čini li po Vašem mišljenju kršćanstvo svijet boljim i, ako bi odgovor bio negativan, bi li to obesmislilo njegovo postojanje?
    

Ako pođemo od specifičnoga kršćanskog shvaćanja ukupne zbilje, transcendencije, svijeta, čovjeka i njihova uzajamnog odnosa, te pogledamo što je u ova dva tisućljeća proizašlo iz  duha toga svjetonazora, mislim kako se možemo složiti s time da je kršćanstvo doista učinilo svijet boljim i stvorilo jednu veličanstvenu, po mnogočemu univerzalno-ljudsku kulturu. Da je na tome povijesnom putu bilo oscilacija i zastranjenja, sve do izdaje najizvornijega kršćanskog duha, i to uime istoga tog duha, to se nijednog trenutka ne smije ni smetnuti s uma ni zanijekati. Isto tako treba podsjetiti da je ta kultura itekako crpila i iz drugih izvora. Jedno bih ovdje ipak posebno naglasio kao nešto specifično za našu kulturu. Upravo se u njezinim okvirima na temelju čovjekove otvorenosti i upućenosti prema istinskoj transcendenciji – onome uistinu apsolutnom i bezuvjetnom – iskristalizirao pojam čovjekove slobode i odgovornosti te bezuvjetnog karaktera moralne obligacije kao i ideja dostojanstva ljudske osobe. To sve moguće je utemeljiti i održati samo ako se izbjegne opasnost da se bilo što imanentno, relativno i uvjetno – bila to moć, nacija, profit, užitak ili nešto drugo – proglasi apsolutnim i bezuvjetnim i tako zapravo ukine transcendencija. Marx je kazao da „kritika religije završava učenjem da je čovjek najviše biće za čovjeka“, ali to da čovjek istom time postaje zapravo najugroženije biće – to su na vlastitoj koži iskusili milijuni ljudi uništenog života i pogaženog dostojanstva u nečovječnim totalitarnim režimima marksističke i svake druge provenijencije. Čovjek je za čovjeka, paradoksalno, biće nedodirljiva dostojanstva samo ako mu najviše biće nije čovjek, nego transcendentni Bog koji mu jedini to dostojanstvo utemeljuje i jamči.

 

Međutim to je samo jedan aspekt ove zaista široke teme. Za nas je puno važnije pitanje kako se religiozno uvjerenje reflektira u konkretnom životu i djelovanju vjernikā ovdje i sada. Čine li oni svijet boljim i čine li to bolje od drugih? Svjedoci smo povratka religije osobito u našim postjugoslavenskim i postkomunističkim društvima. Religije su na široka vrata ušle u javnost i zadobile iznimno snažan utjecaj na sve aspekte života. Je li međutim nakon toga povratka svijet doista postao boljim, prije svega u tom smislu da su uznapredovale pravednost i solidarnost? Ili, uzmimo drugi primjer: je li ponašanje deklariranih vjernika u prošlom ratu bilo čovječnije od ponašanja onih koji su se drukčije deklarirali?... Pitanja bi se mogla redati unedogled, ali će se svaki put pokazati kako puka deklarativna religioznost – a takva se i nameće na svakom koraku – nije neki poseban dobitak za bolji život svijeta. Jedno je ekspanzija moći i utjecaja religijskih elita, a nešto sasvim drugo religiozno inspirirana izgradnja čovječnijeg života i boljeg svijeta.

 


Monoteističke religije i nasilje u ime Boga


Prometej Svjedoci smo da se u religijskim krugovima prakticira često isključiv govor o transcendentom, kao da govornik posjeduje svu istinu o Bogu i da je ta istina koju naviješta potrebna i dovoljna za spasenje. Možemo li dio mnogovrsnih sukoba u svijetu tumačiti i kao proizvod sukoba monoteizama oko monopola na istinu? Koliko je taj sukob s teološkog aspekta smislen ili besmislen?
    
Ponajprije, i druge religije, osim monoteističkih, mogu generirati različite forme nasilja, a neke od tih formi – npr. prinošenje ljudskih žrtava bogovima – potisnuo je upravo monoteizam. No zadržimo se na problemu nasilja koje proizlazi iz monoteističkih religija. Njegova se specifičnost prema poznatom egiptologu i znanstvenom istraživaču religija i kultura J. Assmannu sastoji u tome da je ono nasilje uime Boga koje proizlazi iz razlikovanja istinitog i lažnog na temelju „emfatičnog pojma istine koji uključuje kategoriju nepomirljivosti“. Ono se  prakticira ponajprije prema krivovjercima unutar vlastitih redova, a onda i prema nevjernicima vani. Međutim iz takvog pojma istine nasilje ne proizlazi logičkom nužnosti, ono je po sebi potencijalno nasilje.

 

Čini se zapravo da pravi problemi nastaju kada se ono transcendentno, dakle ono po svojoj biti onostrano i nedohvatljivo, zarobi u određeni religijski sistem i na taj način vjera pretvori u ideologiju koja služi volji za moć i parcijalnim interesima religijske elite umjesto da služi oslobađanju i spasenju ljudi. Sigurno je da se dio sukoba u svijetu može tumačiti kao „sukob monoteizama oko monopola na istinu“, kako kažete, ali – precizirao bih – samo dio, i to monoteizama koji su poprimili formu i sadržaj totalitarnih ideologija. Prema tome rekao bih da su glavni generatori sukoba, ipak, totalitarne ideologije koje mogu imati izgled kako religijskih tako i nereligijskih svjetonazora.

 

Što se tiče samoga kršćanskog polaganja prava na apsolutnu istinu, postoji svakako realna opasnost – o čemu dovoljno svjedoči dosadašnja povijest – da iz te pretenzije proizađe nasilje specifično za monoteističke religije. Postoji dakle rizik ili opasnost da dođe do takvog nasilja, ali to nipošto nije nužno. Treba stoga dobro paziti da se izvorni kršćanski credo kako nema drugog imena u kojemu se ljudi mogu spasiti osim Isusova ne shvati kao „ideološka nadgradnja“ volje za moć i nadmoć, nego kao iskustvo da se u njemu očitovalo Božje bezgranično prihvaćanje svih ljudi. Ako je to prihvaćanje doista bezgranično, onda ono nadilazi sve granice pa i one koje sami kršćani uspostavljaju svojim ispovijedanjem vjere u takva Isusa. Na taj način otpada bilo kakva mogućnost teološkog opravdavanja nasilja uime Boga.

 

Istinu kršćanske vjere treba shvatiti kao oslobađajuću snagu – „...istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32) – i od zarobljenosti religijskim mehanizmima moći i nasilja. Valja uvijek iznova samokritički – pa zašto ne reći, i ponizno? – posvješćivati da „kršćanstvo sebe zahvaljuje jednoj poruci koju ono samo nije proizvelo i koja je naspram njega jednako kritična u smislu kritike religije kao i naspram drugih religija“ (G. Gäde). I treba usto stalno držati na umu da sami kršćani temeljnu istinu svoje vjere uvijek nužno iskrivljuju zbog konačnosti same ljudske naravi iz koje nužno proizlazi nemogućnost adekvatnog shvaćanja beskonačnog i transcendentnog Boga, kao što se također nikad ne mogu osloboditi ni iskušenja različitih izopačenja u funkciji volje za moć i samopotvrđivanje. S takvoga jednog samokritičkog teološkog stajališta svako je ulaženje u sukob za prevlast vlastite istine nad drugim istinama ne samo besmisleno, nego i duboko antikršćansko.

 

Na koncu ne smije se zaboraviti da je, nasuprot današnjem sve češćem paušalnom optuživanju religije kao glavnog izvora nasilja, ona zapravo „jedino sredstvo koje je dano čovjeku da obuzdava nasilje – socijalno i političko – i da se od njega brani. Tu veliku i prijeko potrebnu zadaću religija može ispuniti samo ako se sa svoje strane odrekne svake vrste nasilja te svoju civilizirajuću, humanizirajuću funkciju vrši vlastitim (a ne političkim) sredstvima.“ (J. Assmann)

 


Značenje povratka religije na našim prostorima


Prometej U vezi s ovim što ste dosad rekli, mislite li da je snažni povratak religije na našim prostorima posljedica iskrenog traganja slobodnoga čovjekovog duha za transcendentnim ili je religija samo zaglavni kamen nacionalnog identiteta, koji se danas zastupa u isključivoj formi? Ili se ta dva razloga kombiniraju međusobno i s nekim drugima?
    
Uzrok toga povratka na prvom je mjestu nova nacionalna i politička konstelacija nakon raspada Jugoslavije i propasti komunizma. Religija se nakon duljeg perioda potiskivanja od strane ateističkog režima vratila, i čak je u nekom smislu – kao dominantni ideološki rezervoar novih nacionalnih politika – zauzela upražnjeno mjesto komunističke ideologije i postala, kako kažete, „zaglavni kamen nacionalnog identiteta“. Svaka iz svojih interesa ušla je u prostor one druge: religija u političku arenu, politika u sakralni prostor. Taj je čimbenik u tolikoj mjeri dominantan da su neki drugi mogući razlozi revitalizacije religije posve minorni. Možda to ponajviše vrijedi upravo za čovjekovu potrebu za transcendentnim kao mogući razlog povratka religije. Mislim kako taj moment teško da igra ikakvu ulogu, pogotovo što je odnos prema istinskoj transcendenciji i u samim religijama često vrlo dvojben. Same su religije naime u trajnoj opasnosti – u našoj sadašnjoj situaciji i pogotovo – da ono transcendentno olako pobrkaju s vlastitim imanentnim interesima i tek smo onda u pravim problemima. Onda onome kome je stalo do onoga što se čovjeka bezuvjetno tiče predstoji mukotrpan napor da se unutar same religije – ponajčešće uz otpor religijskog establišmenta i konvencionalne religioznosti – izbori dobro mjesto za transcendentno.


Prometej Na jesenašnjim predizbornim skupovima moglo se vidjeti koliko religijom manipuliraju  političari, osobito oni iz „stožerne stranke“. Na predizbornom skupu u Prozoru, na primjer, Dragan Čović je za govornicom fotografiran s križem u ruci. Mislite li da je katoličanstvo na našim prostorima postalo nacionalnom religijom? Ako je tako, tko je najodgovorniji za tu zloupotrebu?
    
Prije svega treba posve jasno reći da je novovjeki nacionalizam u svojoj biti ateizam i amoralizam i usto radikalno usmjeren antikršćanski. On naime na mjesto potisnutog Boga postavlja vlastitu naciju, čiji sveti interesi posvećuju sva sredstva, i osim toga je još i u trajnom i nepomirljivom sukobu s kršćanskim univerzalizmom. Stoga religija i crkva za nacionalizam nemaju nikakve vrijednosti po sebi. One su, kako kaže N. Berdjajev, „isključivo nacionalno-povijesne kategorije“, zbog čega „Rus mora biti pravoslavac ne zato što je pravoslavlje istina, već zato što je pravoslavlje bilo nacionalno-povijesna sila, zato što je ono oblikovalo rusku državu i rusku nacionalnu kulturu“. U istom duhu može se nastaviti da, naravno, i pravi, pogotovo veliki Hrvat mora biti katolik. To je pravi razlog zašto se tzv. stožerna hrvatska stranka ponajviše gura oko oltara po masovnim hodočašćima, na patronima i na glavne godišnje svetkovine i zašto njezin predsjednik na spomenutom predizbornom skupu maše Ramskim križem u jednoj i skulpturom Ramske majke u drugoj ruci.

 

Razumljivo je dakle što se nacionalistička politika zaodijeva u religijsko ruho. Na taj način može najuspješnije manipulirati vjerničkom masom kojoj je i tako njezina crkvena organizacija ponajčešće manje zajednica vjere, a više, kako kaže Berdjajev, nacionalna sila koja je oblikovala državu i nacionalnu kulturu. Odatle, ponavljam, stranački prvaci u prvim redovima ispred oltara i odatle njihova instrumentalizacija vjere u najprizemnije političke svrhe. No zašto Crkva u tome svemu sudjeluje? Za očekivati je da spomenuti predsjednik stranke maše križem, ali zašto se na sličnim predizbornim skupovima ponekad u prvom planu pojavljuje npr. fratar u habitu sa stranačkom značkom na kapuču? Zato što Crkva često ne uspijeva prozreti sve opasnosti nacionalizma po svoje bitno poslanje. Ili još gore, ona sama svoje poslanje olako izjednačava s nacionalističkom politikom. Ona i prečesto podliježe iskušenju da evanđeosku poruku konfundira s nacionalnim projektom, a opće dobro s interesom nacionalističke političke klase. Sve to na koncu za posljedicu ima iskrivljavanje evanđeoske poruke i nanošenje goleme, prije svega duhovne štete vlastitim vjernicima i vlastitom narodu, za čije dobro se ona na riječima nesebično zauzima.

 

ivan bubalo

 

Bosanski franjevci i njihovi kritičari


Prometej Primjetna je činjenica da naša Crkva rijetko ili gotovo nikad ne iznosi zamjerke npr. na „lik i djelo“ spomenutog Dragana Čovića, čovjeka koji je do jučer bio odani komunistički aparatčik, deklarirao se kao „Jugosloven“ i potpisivao ćirilicom, ali su zato pojedini bosanski franjevci nerijetko meta kritika i sumnjičenja iz crkvenih krugova, ponajviše kao oni koji razbijaju nacionalno i crkveno jedinstvo. Kao da se pomalo sumnja u njihovo hrvatstvo i crkvenost? I kao da je u nekim krugovima nekadašnja  komunistička optužba za djelovanje „protiv naroda i države“ preinačena u najnoviju optužbu za djelovanje „protiv naroda i crkve“?
    
Razumljivo je što se u duhu nacionalno-političkog katolicizma s crkvene strane neće dovoditi u pitanje nikoga od onih koji s političke strane sudjeluju o „komponiranju“ te svojevrsne interesne simfonije religije i politike – pa tako onda neće ni Čovića. Kao što je jednako razumljivo i što će oni u Crkvi koji imaju kritički stav prema tome religijsko-političkom konceptu doći pod udar određenih krugova, kako crkvenih tako i izvancrkvenih. Upravo je dirljivo slušati kada baš iz nekih mračnih političkih budžaka i sumnjivoga političkog podzemlja dopiru vapaji crkvenim vlastima da sankcioniraju podložnike koji biva narušavaju ništa manje nego crkveno jedinstvo. Svakome tko išta misli jasno je koliko su iskreni ti izljevi odanosti Crkvi kojima se razmeću pojedinci s takvih opskurnih adresa. A da se pri diskvalifikacijama neistomišljenika primjenjuju prilagođeni komunistički obrasci, zorno pokazuje ideološku srodnost komunističkog i nacionalističkog, kao i svakoga drugog, kolektivizma. U temelju im je isti prezir prema čovjekovoj slobodi i dostojanstvu ljudske osobe.   

 


Prometej Nedavno se opet iznova, po tko zna koji put, povela polemika između Jure Krište i pojedinih profesora s Franjevačke teologije oko svećeničkog udruženja „Dobri pastir“. Krišto to čini u redovitim vremenskim razmacima, a svjedoci smo da se i s najvišeg, ali i s nižih mjesta u ovdašnjoj Crkvi, u različitim prigodama napada to udruženje i one koji su mu pripadali. Nije teško uvidjeti povezanost i sinkroniziranost tih napada te tko stoji iza svega. Možete li objasniti u čemu je problem sa „svećeničkim udruženjem“ i zašto ono i danas toliko smeta pojedinim crkveno-političkim krugovima u Bosni i Hercegovini?
    
Ponajprije čini se potrebnim ukazati na ono što lako uviđa i onaj tko baš i nije posebno upućen u temu „Dobrog pastira“. I takav, kada vidi kakve se optužbe iznose i čime se one tobože potkrepljuju, vrlo lako prepoznaje svu njihovu neutemeljenost i nategnutost kao i, u najmanju ruku, sumnjivu dobronamjernost „tužiteljā“ pod plaštem, naravno, hinjene zabrinutosti za Crkvu i Narod. A zašto se taj slučaj iz 50-ih godina prošlog stoljeća u zadnje vrijeme ponovno aktualizira, može se pretpostaviti s priličnom sigurnošću: udruženje je samo prividni cilj napada, pravi cilj su bosanski franjevci koje se identificira s tom udrugom, i netko je u kontekstu svojih interesa procijenio da je sada pravi trenutak za ofenzivniji nastup. Standardna optužba je uvijek ista: fratri su oduvijek sumnjive crkvenosti i sumnjivog hrvatstva – ne dakle samo danas, nego i u doba komunizma i u tursko doba, i u vrijeme spora s prvim sarajevskim nadbiskupom i kasnije u drugim unutarcrkvenim nesuglasicama –  „neprilagođeni“ svojima, ali zato udvorni papučari svih osvajača i gospodara, od Sultana do Tite.

 

Da taj kriterij crkvenosti i hrvatstva ne govori baš sve o onom kršćanski i ljudski najbitnijem, o tome ne bih ovom prilikom. Ali ako ćemo i o tome, o crkvenosti i hrvatstvu, onda bih samo podsjetio na riječi tadašnjeg provincijala fra J. Markušića upućene sudionicima osnivačke skupštine „Dobrog pastira“: „Reklo bi se da se Crkva [...] besprincipijelno zaokreće. Ne zaokreće se, već upravlja vremenom. Kada dakle u ovom vašem poslu svećeničkog udruženja pokazujete slobodu društvenog kretanja u ovom vremenu, kad se činilo da smo kao svećenici nečim potišteni, glasnici ste vječno životvorne Crkve.“ Njegove, ne samo ove riječi, kao i riječi ostalih tadašnjih franjevačkih provincijala u istoj prigodi – da ne spominjem još neke crkvene uglednike – svjedoče o duhovnoj snazi, razumijevanju povijesnog trenutka, širini vidika i vjeri u Providnost, što ćemo sve danas teško sresti igdje, kod kritičara Udruženja ponajmanje. Fratri, naravno, niti su bili niti jesu bezgrešni, ali uz ovakve kritike i kritičare mogu biti prilično sigurni da nisu previše skrenuli s pravog puta.

 

Kad je već ovdje riječ o „Crkvi i Narodu“, čini mi se umjesnim podsjetiti i na Markušićevu ispovijest vlastitog katoličanstva i hrvatstva u opasnostima velikog vremena, koja ujedno izriče i načelni stav njegove zajednice:

„Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći? Ali najprije – što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost. Ostali smo zato, da i za budućnost skupa sa svojim narodom vazda živimo i hrvatski i katolički, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvarno bratski. A da smo se uklonili nekud, bi li bolje bilo po katoličanstvo i hrvatstvo – to mi pitamo?! Ostali smo, da i mi posvjedočimo za istinu, svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovijedaoci [confessores]. Ostali smo, jer je tako pravo, i jer smo smjeli ostati.“
    

 

Prometej Historičar J. Krišto je svoje optužbe proširio i dalje te je optužio profesore i Franjevačku teologiju u Sarajevu da u njoj stasaju „ideološki borci kakvi su se odgajali u Političkoj školi Saveza komunista Hrvatske u Kumrovcu“? Zaista teške kvalifikacije!?
    
E pa eto, takve su besmislice najbolja ilustracija onoga što je upravo rečeno glede iskonstruiranih optužbi na račun bosanskih franjevaca. Možda samo treba dodati kako sve to Krišto radi kiteći se uvaženom profesijom historičara i tu onda nastaje bitni nesporazum. Jer da je to historiografija, on bi se  prije svega držao Tacitova principa sine ira et studio [bez gnjeva i naklonosti] i prema franjevcima i prema njihovim osporavateljima. On se međutim prema franjevcima odnosi cum ira, a prema osporavateljima, posebno njihovu Rodonačelniku, cum studio, i to u tolikoj mjeri i na takav način da prve demonizira, a druge uzdiže na oltar. Ispada na koncu da je Krišto historiografiju pobrkao sa svojevrsnom  hagiografijom, u tome posebno podržan od nekih crkvenih krugova, pa bi uz njegove tekstove valjalo, po uzoru na emisije reklamnog karaktera na televiziji, staviti upozorenje: uradak pod pokroviteljstvom...      

 


Kome je u interesu „treći entitet“?


Prometej 17. rujna 2012. g. Akademija nauka i umjetnosti tzv. Republike Srpske sastavila je dokument, kasnije objavljen na internetskoj stranici Milorada Dodika, u kojem se traži da srpske stranke pomognu Hrvatima da se na teritoriju Federacije (!) formira treći entitet i da je to u interesu jačanja tzv. Republike Srpske. Kako komentirate tu činjenicu i treba li bolji dokaz tko stoji iza priča o trećem entitetu?


Ne treba nikakav bolji dokaz, premda ih ima na sve strane, sve bolji od boljeg. Ali svejedno, svi zajedno, i da ih je još toliko, neće otvoriti oči zaslijepljenim pobornicima te ideje. Mislim, naravno, na dobronamjerne koji su zavedeni političkim manipulacijama. Tvorcima i glavnim protagonistima međutim ne treba otvarati oči. Oni i sami otpočetka najbolje znaju o čemu se radi. I „HRHB“ i „treći entitet“ i sve njihove varijante i izvedenice, od samih početaka do dana današnjega, objektivno stoje u funkciji velikosrpskog, memorandumskog projekta.

 


„Preskupa politička i ratna pobeda srpskog naroda“


Prometej Mnogi govore kako je tzv. Republika Srpska realnost, kako ju konačno treba prihvatiti kao takvu, jer ne postoji nikakva mogućnost njezina ukidanja. Zašto je to tako i kako se ustvari postaviti prema sličnim tezama i prema entitetu koji je nastao na brojnim zločinima i otimačini? Želi li se pozivima na prihvaćanje realnosti toga entiteta ušutkati one koji kritički upozoravaju na njegovu pravu narav?
    
Kako se postaviti prema takvom entitetu? Ponajprije što je on „kao takav“? Možda nije naodmet u ovoj prilici podsjetiti na poznatu izjavu na tu temu jednoga od idejnih tvoraca tzv. RS. Ona je, veli Dobrica Ćosić, „preskupa ali jedina politička i ratna pobeda srpskog naroda u drugoj polovini 20. veka“. To što on naziva pobjedom, to su drugi, točnije, nazvali ratnim plijenom, a što znači preskupa, što je prava istina cijene te „pobede“, može se reći jedino iz perspektive nedužnih žrtava koje su iskusile svu njezinu strahotu i tako platile najveću moguću cijenu. Ako je to tako, ako je to istina te tvorevine, onda joj se nikada ne može priznati istinski legitimitet, makar bila sto puta politički nametnuta. I, ako se ne može dovesti u pitanje njezina realna opstojnost, može se barem razmisliti o onim poznatim riječima M. Vešovića: „Da sam vjernik, svako jutro bi se ovako molio: Bože, ukini Republiku Srpsku. Ne dozvoli da barbarstvo, zločin i etničko čišćenje budu trajno nagrađeni.“ Ima još toga što se može. Može se npr. ne sklapati političke saveze s tom tvorevinom, može se ne sudjelovati oduševljeno u trijumfalnoj proslavi njezina utemeljenja, i to još kao razvikani jedini „legitimni“ predstavnik hrvatskog naroda – na njegovu vječnu sramotu; može se ne primati njezina odlikovanja, i to još kao pastir rastjeranoga vjerničkog stada; može se...

 

 

Prometej Stječe se dojam da je aktualna hrvatska politika u BiH predvođena HDZ-ima potpuno zaboravila Posavinu i Hrvate u tzv. RS-u, te da radi za interese velikosrpske politike. Koliko ima istine u toj tezi?
    
U toj tezi sve je istina, pa i više od toga. Nije ta politika tek zaboravila, ona je žrtvovala, izdala i onda naredila zaborav toga dijela hrvatskog naroda. A da stvar bude još gora, dobar dio Hrvata – čak i bosanskih i posavskih – to ili ne vidi ili u tome ne vidi ništa loše.

 


Prometej Kako vidite izlaz iz ovoga političkog košmara u kojem trenutno živimo? Očito je da država ne može funkcionirati na ovim osnovama. Treba li nam Dayton 2 ili neka snažnija intervencija međunarodne zajednice?
    
U jednom tekstu početkom prošle godine A. Nikolaidis je u vezi s pitanjem: „Šta bi u BiH slučaju bio istinski civilizacijski iskorak?“ napisao kako bi to „očito“ bilo „da globalne, naddržavne i nadnacionalne institucije pravdu pretpostave pragmi, etiku koristi“, pa ukinu tzv. RS, ali „tu granicu zapadna civilizacija neće preći“, jer se, veli, u tom entitetu zapravo brane „hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije“. Nema sumnje da je to tako i da se zato ne treba nadati nekom novom, bitno drukčijem Daytonu. No što činiti unatoč tome i usprkos svemu, jer svako odustajanje i pasivnost indirektno učvršćuju neprihvatljivo stanje? Možda pokušati poduzimati male civilizacijske iskorake. Ne međutim nešto poput propaloga „travanjskog paketa“, što ga neki još uvijek nisu prežalili, premda je, ili možda baš zato, prema mišljenju kompetentnih analitičara bio zapravo civilizacijski korak natrag. Jedan od koraka u pravom smjeru bio bi, čini se, preustroj Bosanske Posavine prema prijedlogu predsjednika Federacije Ž. Budimira, na koji se „legitimni“ predstavnici hrvatskog naroda, naravno, ni ne osvrću. Osim što su, prema svemu što se da zamijetiti, protiv toga. U svakom slučaju, i to je pouzdan znak da je Budimirov prijedlog u hrvatskom i bosansko-hercegovačkom interesu.

 

 

Intelektualci između politike i morala


Prometej U svoju nedavno objavljenu knjigu Minima varia uvrstili ste i jedan tekst u kojemu stoji: „Svjedoci smo i sve češćeg otvorenog prezira prema svakom pozivanju na etički kriterij pri prosuđivanju političke realnosti kao 'praznom moralizmu'“. Može li se u tom ključu razumjeti ponašanje nekih analitičara i intelektualaca nakon zadnjih parlamentarnih izbora? Nakon  što je formirana Vlada Federacije BiH, proizašla iz tih izbora, napisali su mnoštvo tekstova o tome kako je time prekršen Ustav, kako SDP ide u neprincipijelnu koaliciju s „ustašama i mesarima“ i sl. Međutim ti isti ljudi su sada, kada je SDP stupio u koaliciju sa SBB-om, SNSD-om i oba HDZ-a, naglo zašutjeli. U što su se to danas pretvorili intelektualci?

 

Rečenica koju spominjete nastala je baš u vrijeme radikalnog političkog zaokreta, za koji bi možda bolje bilo reći da je pravi salto mortale, tih „analitičara i intelektualaca“ i može se razumjeti također kao refleks zbivanja na javnoj sceni u to vrijeme. Upravo onaj autor koji – zauzimajući se najeksplicitnije za realpolitičku pragmatičnost – predbacuje nekima „prazni moralizam“, ili pak ironizira „nezatomljivu strast predsjednika Mesića da ponavlja isprazne mantre o ‚cjelovitoj Bosni i Hercegovini‘“, sâm na pitanje o mogućnosti očuvanja cjelovitosti Bosne u jednom intervjuu iz 1996. odgovora sljedećim riječima: „Ja sigurno znam samo jedno: čovjek mora učiniti sve što može da tomu očuvanju pridonese. Jednostavno, bez kalkulacija i bez prognoza. Čak – bez vjere i nade. Jer je to jedino dobro, i pametno, i pravedno. Pitanje očuvanja Bosne jest političko, ali kao da je više od toga, gotovo da kažem – eshatološko; pred njime kao da ste na Sudnjemu danu...“ Kako je to dobro rečeno, upravo s etičkog, čak metafizičkog stajališta! Problem je samo, nije li to u svjetlu kasnijeg zaokreta sada također „prazni moralizam“ i „isprazna mantra“.

 

Intelektualci inače rado pretendiraju na poseban autoritet svoga glasa u javnosti i posebnu važnost svoje uloge u društvu, pozivajući se a priori na vlastiti moralni integritet i autonomiju, intelektualnu kompetenciju i kritičko mišljenje, zauzetost za univerzalne vrednote i protivljenje ideologijama partikularnih interesa – kao da se samo po sebi razumije da su im te vrline svojstvene takoreći per definitionem. A kad se pokaže da to i nije baš sve tako samorazumljivo, da npr. njihovo mišljenje nije uvijek ni neovisno ni kritičko ili da im nije mrska bliskost s političkim moćnicima, onda spremno posežu za svojim intelektualnim, zapravo sofističkim vještinama, kako bi svoj intelektualni „proizvod“ s greškom „prodali“ pod firmom nekoga dubljeg uvida i višeg znanja. Sve, reklo bi se, prema poznatom načelu sofističke vještine uvjeravanja u smislu nagovaranja, kako ga je još u V. st. pr. Krista formulirao veliki meštar sofističkog zanata Protagora: „slabiji govor činiti jačim“.

 

Kada se nakon zadnjih izbora pojavila famozna „Platforma“ na temelju koje je kasnije formirana Vlada Federacije, u krugu „analitičara i intelektualaca“ na koje mislite taj je programski dokument oduševljeno dočekan kao „apsolutni novum u ovdašnjoj vladajućoj politici koji označava velik iskorak za sve stranke koje su potpisale koalicijski dogovor“, čiji principi „načelno omogućuju svakom od konstitutivnih naroda najveći mogući stupanj ostvarenja i zaštite nacionalnih interesa“. SDP-u je pritom posebno upisivano u dobro što „ni na koji način ne želi unitarizirati državu“. Uskoro se međutim počinje pričati sasvim druga priča u kojoj se sve okreće na glavu, da naprosto ne možeš vjerovati vlastitim očima i ušima. Ako je dotad vrijedilo: HDZ ne, Platforma da, sada odjedanput nastupa krajnje čudna „logika“: HDZ ne, Platforma ne, na koncu ipak, hoćeš-nećeš: HDZ da. Njihova „ritualna“ kritika HDZ-a i krajnje maliciozna kritika Platforme objektivno – usto prikriveno i namjerno – otada tjeraju vodu na mlin HDZ-a.


Koliko god su najnovije SDP-ove koalicije u tom intelektualnom krugu, kako kažete, prešućene, našlo se ipak i nekih izričitih opravdavanja novih međustranačkih sporazuma, i to na upravo spomenuti „dijalektički“ način. Naslov jednoga takvog apologetskog teksta dovoljno govori sam za sebe: Najgori kao najbolji. (Samo usput, stari dobri Protagora je, kaže jedan fragment, svoje učenike učio „istu osobu i kuditi i hvaliti“.) Ti najgori su upravo stranački čelnici čije spomenute koalicije počivaju, doduše, na „vučjoj osnovi“, ali se njihovi interesi, „paradoksalno“, podudaraju s interesom BiH „da se koliko-toliko konsolidira državna vlast“ kako bi država po zahtjevu Europe „govorila jednim glasom“. Ako se dakle „nekakav korak naprijed“ može očekivati „tek zahvaljujući najgorima“, treba li onda, pita se autor, „moralizirati, zgražati se, izražavati gađenje, pozivati se na opasnost od ‚rušenja države‘...“ i odbacivanjem tih sporazuma objektivno se ponašati „kočničarski“? Konačno, veli, i samu Europu „ne zanimaju vrijednosti, nego ju zanima samo funkcionalnost“, a ona je u BiH „moguća jedino još kao – animalni pragmatizam“.

 

Nek ostane postrani pitanje kako to da baš ti „najgori“ o kojima je riječ u tome tekstu, nakon zaokreta „negdje s proljeća“ 2011, uvijek na ovaj ili onaj način na koncu ispadnu „najbolji“, dok njihovi protivnici, bez obzira kakvi bili, na koncu ispadnu „najgori“. Postavimo samo pitanje: Jesmo li stvarno osuđeni na prihvaćanje golog makijavelizma, ili čak – valjda kao intelektualci? – pozvani na njegovu ciničnu apologiju? Najgori u vrijednosno-moralnom smislu kao najbolji u političko-funkcionalnom? Prije nego što svatko koga muči to pitanje odgovori sebi ili drugima, dobro bi bilo da ima na umu ono što o tome kaže – s autoritetom jednoga od vodećih disidenata i s ugledom svjetski priznatog državnika – V. Havel na jednom od brojnih mjesta na tu temu: „Bilo kako bilo, jedno je sigurno: moralnost i nemoralnost imaju svoje izravne političke posljedice, a političke odluke, pak, imaju svoje izravne moralne posljedice. Zbog toga mislim da je besmisleno odjeljivati politiku od morala i tvrditi da se radi o dvjema različitim stvarima koje međusobno nemaju nikakve veze. Tvrditi ili čak prakticirati takvo što nije samo – paradoksalno – duboko nemoralno već, ujedno, politički posve pogrešno. Moralnost je naprosto svuda prisutna kao i politika, a politika koja se odvoji od moralnosti naprosto je loša politika.“

 

Post scriptum na temu ovdašnjeg intelektualca: U jednoj televizijskoj raspravi, na prigovor sugovornika da u svojim kolumnama štiti spornog vlasnika medija u kojima piše, jedan je ugledni intelektualac odgovorio poprilici da za te medije piše jer mu vlasnik dobro plaća. Možda je to rečeno pomalo cinično, ali je u svakom slučaju barem iskreno.■


Prometej.ba | veljača 2013.

Razgovarao: Jozo Šarčević