Michael Hauser (Trutnov – Češka, 1972) češki je filozof, prevoditelj i osnivač organizacije Socijalistički krug kojim je predsjedavao do 2014. godine. Studirao je filozofiju na Karlovom Univerzitetu u Pragu gdje je i doktorirao. Njegova područja interesovanja su kritička teorija, zapadni marksizam i post-marksizam. Radi na Institutu za filozofiju pri Umjetničkoj akademiji Češke Republike i na Pedagoškom fakultetu na Karlovom Univerzitetu. Autor je nekoliko knjiga od kojih valja izdvojiti Adorno: Modernity and Negativity (2005), Ways out of Postmodernism. A Philosophical Reflection of the Era of Transition (2012), Capitalism as a Zombie. Why Do We Live in the World of Spectres (2012). Također, prevodio je na češki knjige Ericha Fromma, Theodora Adorna i Slavoja Žižeka.


Darko Vujica, Prometej.ba: Kako je izgledao Vaš lični (intelektualni) razvoj u pogledu ideja, vrijednosti i ciljeva za koje se danas zalažete?

Michael Hauser: Moj put je bio svojevrsna lekcija historijskog materijalizma. Živio sam kroz novembar 1989. godine, kada se srušio socijalistički sistem i to je bio čudesni historijski trenutak koji mi je pružio osjećaj revolucije. Doživio sam brzu transformaciju kasnog potrošačkog socijalističkog društva u društvo koje je otvorilo politički i društveni prostor za dolazak novih mogućnosti. Da budem iskren s Vama, ovo je bilo čudo transformacije koje sam doživio u to vrijeme. Ja bih to nazvao pojavom oduševljenog kolektiva. To je bilo iskustvo društvenog bića koje zajednički diše i djeluje sa svim svojim različitim oblicima, bojama i glasovima. To je bilo kolektivno iskustvo koje je transformiralo koordinate tadašnjeg političkog sistema i kreiralo novi sadržaj koji nije bio čitljiv iz prethodnih društvenih i ideoloških određenja. Naravno, ovaj kolektivitet je bio preslab da stvori institucije koje bi razvile svoj emancipacijski potencijal. Sada napokon znam da je novembar 1989. izrodio postkomunističku močvaru, mafijaški kapitalizam, depresivnu liberalnu demokraciju, nejednakost i eksploataciju. Ipak, moje misli i osjećaji su oblikovani prolaskom kroz ovaj kratkotrajni period koji je ukazao na dvije stvari. Prvo, revolucija nije samo imaginacija već ono što se stvarno dešava, čak i ako to ne vjerujemo. Drugo, novembar 1989. je možda bila slaba i kratka revolucija, ali je ukazao na to šta bi velika historijska revolucija mogla biti kada je u pitanju proživljeni kolektivni i „mistični“ element. Ovo iskustvo je stvorilo dublji sloj moje misli, koje je njegovano ovom historijskom stvari. Dakle, ja shvaćam historijski materijalizam kao poeziju koja bi izrazila moje formativne osjećaje.


Zašto je se po Vašem mišljenju danas vrijedno boriti za ideju socijalizma?

Obično, lijeve ideje i ideja socijalizma trebaju biti samo ideje među drugim idejama. Imamo lijeve ideje zajedno s liberalnim i konzervativnim idejama kao dijelovima pluralističkog univerzuma modernog političkog života. Tu postoji natjecanje među političkim idejama, programima itd. No, činjenica je da je ovaj pristup lijevim idejama duboko liberalan. Lijeve ideje se pojavljuju na sceni koju je učvrstio liberalni pluralizam, koji se može relativno lako analizirati kao paradigmu koja apsorbira glavno načelo kapitalističkog društva, a to je robna razmjena. Ako prihvatimo ovakav pluralizam koji je formalni pluralizam, mi stavljamo lijeve ideje i ideju socijalizma u liberalni okvir, što rezultira ograničavanjem i potkopavanjem tih ideja. Ključni problem za suvremenu ljevicu leži u spajanju lijevih ideja s liberalnom pluralističkom paradigmom. To pokazuje da je liberalizam stvorio hegemoniju i podredio autentične lijeve ideje. Ova je hegemonija međutim pukla i oslabila, a u vezi s trajnim vanrednim stanjima, u vezi s kroničnom ekonomskom depresijom, ratom protiv terorizma i propadanjem liberalne demokracije i njezinog diskursa. Mi smo u razdoblju raspada liberalne paradigme. Pojavljuju se pukotine u liberalnoj paradigmi. Svjedoci smo radikalnog otvaranja područja ideološke borbe koju karakterizira činjenica da liberalizam gubi svoju hegemonijsku poziciju, a suvremeno ideološko polje mješavina je liberalnih, konzervativnih i socijalističkih poruka. Ova ideološka hibridizacija može se promatrati kao simptom tranzicijskog perioda. Ta nam situacija omogućava promjenu statusa lijevih ideja. Do sada su one bile zasjenjene liberalizmom koji je ograničio njihov daljnji razvoj. Danas ulazimo u tranzicijsko razdoblje u kojem možemo ponovo potvrditi lijeve ideje bez liberalizma kao referentne točke. Tu mislim na tezu Alain Badioua da je glavna prepreka lijevom revolucionarnom pokretu pojam „demokracija“ koja izražava „parlamentarni-kapitalizam“ koji slabi svaki lijevi socijalni projekt koji nastoji izaći iz koordinata liberalizma i kapitalizma. To ne znači potpuno odbacivanje liberalizma, već je to samo promjena ideoloških pozicija. Lijeva ideja trebala bi biti hegemonistična i liberalizam bi mogao biti samo suplementaran.

Lijeve ideje i ideja socijalizma su ojačane neodvojivim proturječjima i slijepim uličicama u kojima je kapitalizam zaglavio. Radikalna društvena promjena nije jedna od mnogobrojnih ideja koje se nalaze oko nas, već ideja koja se pojavljuje kao odgovor na antinomije kapitalizma – iznova i iznova. Stvar nije u tome da se ovaj ili onaj model post-kapitalizma detaljno razrađuje, što je never-ending business, već da se stvori duboka identifikacija s idejom socijalizma ili komunizma. Mislim nešto slično Badiouu koji govori o vjernosti događaju. Ali ja stavljam akcent na vjernost događaju koji će tek doći, dok se Badiou fokusira na događaje koji su se zbili u povijesti. Moj je problem kako pripremiti nastup ovog događaja. Što to znači za svakodnevnu lijevu politiku?

Pretpostavljam da su ideje jednakosti i slobode sa svim njihovim posljedicama, kao što su prava manjina, smislene samo protiv ove pozadine. Balibarov princip égaliberté, tj. jednakosti i slobode kao ovisnih jedno o drugome – je neophodno kombinirati sa idejom socijalizma koji nam omogućava da se prevladaju kapitalistički limiti égalibertéa.
Lijeve ideje kao što je égaliberté trebaju biti hranjene idejom socijalizma ako im želimo dati pravi politički smisao. To znači da smatramo da je ideja socijalizma ostvariva a čak i neizbježna.


Kakav je Vaš stav u vezi sa Europskom unijom? Mogu li se, po Vašem sudu, problemi koje adresira ljevica kanalizirati kroz Europsku uniju ili ste možda bliži poziciji tzv. Lexita?

Europska unija je uspjela stvoriti posebnu iluziju da je zelena, slobodna i jednaka zajednica punopravnih ljudskih bića. Neki zagovornici studentskog revolucionarnog pokreta 1968., kao što su Joschka Fischer ili Daniel Cohn-Bendit, postali su revni zagovornici Europske unije.
To su ljudi koji su pružili lijevu legitimitaciju Europske unije. S druge strane, Europska unija, preciznije Trojka je djelovala kao instrument financijskog kapitala kada je nemilosrdno ugušila grčki otpor 2015. godine koji je u nekim aspektima sličio ustanku u Parizu i Praškom proljeću 1968. Tako su bivši zagovornici revolucionarnog pokreta 1968. pomogli slamanje grčkog otpora koji nas je podsjetio na revolucionarnu 1968. godinu. Ovu činjenicu smatram dokazom o de-legitimaciji Europske unije iz lijevog ugla promišljanja iste.
Slom grčkog otpora je označio kraj velike priče o Europskoj uniji. Ono što ostaje je duh Europske unije u Derridinom smislu riječi. To nije ništa više nego opovrgnuti duh koji živi bez legitimnosti. Ako gledamo postignuća Europske unije, možemo reći da je Europska unija žustra i nemilosrdna kada se radi o interesima financijskog kapitala, dok je blaga i neodlučna u pogledu nestanka demokracije na primjerima Poljske i Mađarske. Ovo je tupa poruka. Čini se da je Europska unija organizacija financijskog kapitala ako je suditi prema djelima.

Postoje dva pristupa Europskoj uniji. Prvo slušamo riječi koje su iznijeli zagovornici Europske unije. To su riječi koje odaju dojam da je Europska unija zelena, poštena i gotovo socijalistička. Drugo, pratimo djela koja provodi Europska unija. I šta vidimo? Europska unija je područje nejednakosti, eksploatacije, poniženja, ekonomske represije u obliku mjera štednje, uvredljivih intervencija i političkog izgaranja. S moje tačke gledišta, djela su presudna.

DIEM25 nastoji reformirati Europsku uniju u smislu demokracije i transparentnosti. Pretpostavlja se da će se institucije vlasti predati organima DIEM25 poput opće ustavne skupštine. Ne mogu ne sumnjati u to. Tvrdim da bi se ta skupština mogla održati samo pod uvjetom ako se bude mogla oduprijeti prevlasti moćnih aparata Europske unije. Ne slažem se s pretpostavkom da je Europska unija utemeljena na Habermasovoj raspravi i konsenzusu. Ako sudimo prema djelima, Europska unija je skupina moći koja služi njihovim pojedinačnim (i) klasnim interesima. Europske institucije uspostavljene su na način da njezina reforma izvana ne može biti izvediva. Opća ustavna skupština, koju bi organizirao DIEM25, vjerojatno će doći u sukob s europskim institucijama jer će instalirati dualnu moć u Europskoj uniji. Ova bi ustavna skupština bila nezavisna od Europskog parlamenta i drugih europskih institucija, a da ne imala službeno legalan status u zakonodavstvu Europske unije. Ta bi se pravna situacija mogla promijeniti jedino ako same europske institucije donesu zakon koji bi omogućio da DIEM25 sazove ustavnu skupštinu što se čini prilično nevjerojatnim.

Dakle, razumijem argument za izlazak iz Europske unije s pozicije ljevice. To je logičan odgovor na zastoj pojedinih europskih institucija koji sprečavaju stvarnu promjenu Europske unije, iako često čujemo i predstavnike Europske unije koji pozivaju na promjenu. Pretpostavljam da će DIEM25 naići na prepreke i da će biti primoran surađivati sa Lexit opcijom, koliko god se to sada činilo neostvarljivo. Vjerujem u buduću suradnju ovih dvaju lijevih pokreta. Nakon sukoba s Europskom unijom, postoji mogućnost da se DIEM25 pretvori u novu Internacionalu koja će poslužiti kao asocijacija za koordiniranu strategiju u pojedinačnim zemljama. S druge strane, bez neke vrste Internacionale, Lexit bio bi teritorijalno ograničen, što bi moglo ojačati nacionalističke tendencije.


Socijalna država se sve više oronjava i postaje sve slabija – čak i u zemljama europskog centra. Šta je sa socijalnom državom? Može li i treba li ona biti obnovljena, ili ljevica možda treba ići dalje od stare socijalne države i tražiti više?

Socijalnu državu vidim kao historijsku formaciju koja je bila prosperitetna u prijašnjem razdoblju kapitalizma opisivanog kao faza produktivnog kapitala kojoj je bila potrebna država i državna intervencija. Tada je postojao povoljan stjecaj okolnosti koji je omogućio socijaldemokratskim strankama da stvore relativno uravnotežen odnos između kapitala i radne snage. Takav stjecaj okolnosti je ipak prilično rijedak historijski fenomen koji nam trenutno nedostaje. Socijaldemokratske stranke ne mogu rekreirati takve historijske uvjete socijalne države te su stoga osuđene na propast u njihovom pokušaju da pomire suvremeni financijski kapital i globalno dezintegriranu radnu snagu. U ovakvoj situaciji, izazov ljevice je usmjeriti svoj pogled preko horizonta socijalne države te ponovno oživiti problem klasne nejednakosti, te čak i klasne borbe, uz težnju ka transformaciji oblika vlasništva koji se tiče društvenih izvora bogatstva.

To bi mogao biti odgovor na demontažu socijalne države koje je prikazano kao „bez alternative“. Točno, historijska socijalna država nije alternativa, ali postoji jedna druga alternativa: demontaža privatnog vlasništva kapitala koji stvara apsurdne nejednakosti te sprječava odgovaranje na izazove kao što su ekonomska i ekološka kriza.


Prije nešto manje od trideset godina, u Češkoj je (real)socijalizam zamijenjen kapitalizmom. Kako Vi vidite Češku danas, skoro trideset godina nakon pada realsocijalizma? Koji su to najveći problemi sa kojima se Češka danas suočava?

Što se tiče stvarnog napretka kod većine populacije, pozicija Češke se promijenila puževim korakom. Ugrubo, realne plaće čine tek trećinu iznosa njemačke te ostalih razvijenih zemalja. Ovim tempom, izjednačit ćemo se s njima u periodu od 200 godina, iako nam je bilo rečeno nakon Baršunaste revolucije da će se to dogoditi za dva desetljeća. Milijun ljudi živi u bijedi, polovica čeških domaćinstava su u dugovima, sudski izvršitelji su tek u skorijem periodu pravno ograničeni, dok je prekarni rad u porastu. Češka se nalazi u poziciji tipične polu-prosperitetne države u Wallersteinovoj terminologiji. Češka privatizacija je primjer takozvanog tuneliranja, pri čemu su milijarde bile prebačene iz države i javnog sektora u privatne džepove. Ta astronomska suma je umaknula ekonomiji. Svjedočili smo ubrzanom stvaranju financijske elite, odnosno „jedan posto“ bogatih. Neoliberalna priča o tržištu i privatnom vlasništvu koje donosi blagoslov društvu je ideološki narativ koji je opravdao tuneliranje i mafijaški kapitalizam. Mafijaški kapitalizam je prodro u većinu političkih stranaka kao što su njihovi financijski skandali jasno pokazali. Političar je jedno od najmanje cijenjenih zanimanja u društvu. Češka neoliberalna privatizacija rezultirala je otuđivanjem političkog sistema od većine stanovništva.


Kakav je položaj ljevice u Češkoj danas? Postoji li samo (trećeputaška) socijaldemokracija ili ima i nekih radikalnijih pokušaja?

Imamo češku socijaldemokratsku stranku sa trećeputaškimkarakteristikama i izmiješanom retorikom u rasponu od pro-EU stavova, multikulturalizma, anti-imigrantskih stavova, nacionalnih te čak militantskih manifestacija. Komunistička stranka Bohemije i Moravske je radikalna u nekim aspektima kao što je kritičmnost prema NATO-u i neoliberalizmu. Istovremeno, ona pokazuje mnogo konzervativnih stavova kao što je podržavanje zabrane konzumiranja lakih droga. To je jedan čudan spoj radikalzima, konzervatizma i pragmatizma. Komunistička stranka je bila izopćena kao „nedemokratska“ iako je redovno osvajala 12-15% u paramentarnim izborima. Unatoč svim anti-komunističkih kampanjama i pokušajima da je se zabrani, Komunistička partija je ostala jedna od vodećih u Češkoj. Ta činjenica pokazuje da anti-komunizam nije uspio igrati važnu ulogu u političkih borbama. To je bio tek tanki gornji sloj u javnom diskursu koji nije prodro u dublje slojeve društvenog osjećaja.


Kakvo je raspoloženje javnog mnijenja u Češkoj po pitanju radikalno lijevih ideja, obzirom na iskustvo realsocijalizma koji je postojao u Vašoj državi?

Radikalno lijeve ideje bile su povezane do bivšeg režima u postkomunističkom diskursu. Mnogi ljudi nisu mogli vidjeti razliku među njima. U tom smislu, lijeve ideje trebale su biti u skladu sa službenom komunističkom ideologijom. Sjećam se anketiranja javnog mnijenja iz prosinca 1989. koje je ukazalo na to da se oko 40 posto tadašnje populacije slagalo s nastavkom socijalističkog režima uz određene reforme, 40 posto je tražilo drugačiji oblik socijalizma, odnosno socijaldemokratski sustav u skandinavskom smislu, a samo 3 posto je poželjelo ponovno uspostavljanje kapitalizama. Početkom Baršunaste revolucije otprilike polovica češke populacije smatrala je bivši režim boljim od onog poslije 1. novembra. Problem je, međutim, da ni sami predstavnici bivšeg režima nisu bili u stanju prosto objasniti značenje izraza „socijalizam“. Nedavni parlamentarni izbori koji su se održali u listopadu 2017. pokazali su da ljudi zamišljaju socijalizam kao održavanje reda i sigurnosti s vladom koja dobro upravlja društvom. Na ovim izborima bivši glasači lijevih stranaka odlučili su glasati za stranku „ANO“, odnosno „DA“, izražavajući time uvjerenje da će „biti bolje“. Stranku je utemeljio Andrej Babiš, češki milijarder. Ova stranka je s anti-establishmenti protu-sistemskom retorikom koja je bila prisutna u bivšoj vladi zabilježila laku pobjedu. To je bila posljedica zatvaranja i mumificiranja tradicionalnih stranaka uključujući lijeve stranke. Mjesec dana nakon izbora možemo vidjeti njihov paradoksalni odgovor na teški poraz. Češka Socijaldemokratska stranka i Komunistička stranka Bohemije i Moravske nastavljaju činiti stvarikojima su potkopali svoju vjerodostojnost i prouzročili svoj izborni fijasko. Čini se čak da pojačaju tendencije koje su ih dovele do loših rezultata kada je real-socijalističko krilo u Komunističkoj partiji vjerojatno pojačavalo svoju poziciju. U strankama ljevice nakon ovih izbora manifestira se smrtni nagon.


Kako vidite prostor bivše Jugoslavije? Unatoč velikom siromaštvu i slaboj ekonomiji, na vlasti su svejedno reakcionarne desničarske snage koje nastavljaju sa politikom koja bivše jugoslavenske države zemlje ostavlja crnom rupom Europe.

Iz našeg kuta gledanja, teritorij bivše Jugoslavije čini se fragmentiran s nejasnim državnim granicama i nejasnimvladinim politikama. Pretpostavljam da većina stanovništva nije podržavala češku vanjsku politiku koja je podržavala bombardiranje Jugoslavije od strane NATO-a 1999. godine i žustro potvrdila nezavisnost Kosova. Kao što znate, ova anti-jugoslavenska politika je bila opravdana idejom Vaclava Havela o humanitarnom bombardiranju. Ja to shvaćam kao simptom postkomunističke ideologije i moći što se tiče odnosa s inozemstvom. Povijesno gledalo, Jugoslavija je bila smatrana zemljom s dobrom reputacijom. Osim toga, to je bio primjer alternativnog socijalizma koji se pokazao liberalnijim nego u našoj zemlji. U nekim aspektima su bile uspostavljene bliske veze. Emir Kusturica i drugi filmaši su studirali u Pragu. Mogu vidjeti određene elemente u njihovim filmovima koji odgovaraju idejama čehoslovačkog filmskog novog vala koji je cvjetao 1960-ih. Postkomunistički političari raskinuli su s Jugoslavijom, koja je desetljećima bila jedna od nama bliskijih država, te je prikazali kao utjelovljenje zla koje treba biti eliminirano. To je bio simptom režima koji je promovirao izokretanje odnosa s inozemstvom i generirao otuđenje. Havelov stav prema Jugoslaviji ukazao je na otuđenje kao temelj odnosa s inozemstvom koje je odgovaralo kapitalističkom robnom razmjenom. To otuđenje, međutim, je bilo posvećeno Havelovim razmišljanjem o dubljem pobožnom poretku koji poziva na etiku dobra. Ova politika viših etničkih vrijednosti imala je posljedice za međunarodno pravo i geopolitički sustav koji se počeo raspadati.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba