Mira Bogdanović rođena je, kako ona voli kazati, „u partizanima“, točnije u Glini, 1945. Diplomirala je i magistrirala sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala je u Nizozemskoj. Bila je predavač sociologije na Academie De Horst u Nizozemskoj i vanjski suradnik Međunarodnog instituta za socijalnu historiju u Amsterdamu. Bavi se političkom sociologijom, socijalnom povijesti balkanskog prostora i poviješću ideologije. Njena posljednja knjiga Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović objavljena je prošle godine kod izdavača Mostart.


Darko Vujica, Prometej.ba: Prije nešto više od godinu dana izašla je tvoja knjiga Elitistički pasijans u kojemu tematiziraš historijski revizionizam Latinke Perović. Kojim povodom je nastala knjiga, šta te je to zasmetalo kod Latinke, koje su to po tebi najproblematičnije teze koje ona zastupa i koja su proturječja na koja si naišla kritizirajući njenu Dominantnu i neželjenu elitu?

Mira Bogdanović: Intenzivno već dugo pratim produkciju srbijanskih kolega na terenu kojim se krećemo. Tako i svaku publikaciju Latinke Perović, koju i osobno poznajem od početka osamdesetih godina. Tada sam u Nizozemskoj spremala doktorsku disertaciju o radničkom pokretu u Srbiji, s naglaskom na period 1903-1914, od osnivanja Srpske socijaldemokratske stranke, do njezinog praktičnog gašenja 1914. U Nizozemskoj je bavljenje socijalnom historijom akademska disciplina, mimo partijskih instituta, koji i tamo postoje ali se bave razradom političkog programa, direktivama i smjernicama. Akademska stvar je nešto drugo, a kod nas je bila isto, (pseudo)znanstvena ideološka legitimacija vladajućeg poretka. Usput rečeno, čim je poredak slomljen, instituti za historiju radničkog pokreta nestali su, i nisam čula da se netko od znanstvenika koji su tamo gradili karijere i pisali doktorate na te teme, zbog toga javno pobunio. Niti su se odrekli stečenih počasti.

Išla sam dakle u Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije. Tamo je radila Latinka Perović nakon poraza Nikezićeve i njezine frakcije u Savezu komunista Srbije. Dok se Nikezić povukao u domaći, srećom kreativni život, Latinka Perović je boravila neko vrijeme na političkom smrzavanju i odmrzavanju koje je potom skončalo bavljenjem naizgled neutralnom temom, počecima širenja socijalističkih ideja u Srbiji 19. stoljeća. Pošto sam se učitavala u širi vremensko-prostorni kontekst, izvorišta, evoluciju i utjecaje europskih (proto)socijalističkih ideja konkretno na Srbiju, zainteresirao me je njezin rad. Uočila sam paralele između sličnog razvoja u europskom kontekstu. Naša suradnja, ako naša druženja uopće zaslužuju takav naziv, svodila su se na razgovore, pri čemu sam ja uglavnom slušala, i razmjenu knjiga: ja sam dobivala ukoričene rukopise rezultata njezinih napora, jer je tada za nju vrijedila nezvanična zabrana publikacije (nije mi jasno zašto: sve je to bilo posve na liniji Partije!), a njoj sam donosila razne inozemne knjige na engleskom, njemačkom i talijanskom. Sjećam se i jedne knjige o Jeanu Jaurèsu, ne sjećam se više da li je bila na francuskom. Sjetila sam se: bila je na njemačkom. Tada sam vjerovala, a i sad vjerujem, da se ništa ne može razumjeti bez komunikacije s europskim kontekstom. Nakon skidanja nezvanične zabrane publikacija Latinke Perović, nastavila sam da je posjećujem, a u zamjenu za knjige koje sam joj darovala, dobivala sam njezine knjige s posvetom.

Ukratko, sve sam prilježno pratila. Kad se pojavila Dominantna i neželjena elita, otišla sam juna 2015. iz Zagreba u Beograd da kupim tu knjigu. Na ljetovanju u ličkoj šumi sam je čitala. Prvi puta za prvi dojam, koji je ostao nekako zbunjen. Nikako nisam uspijevala pohvatiti konce. Ta knjiga, koju se reklamira i doživljava krunom autoričina opusa, djelovala mi je sklepano i nedorađeno, usuprot žestokim pohvalama sa vrlo autoritativnih strana, od najviđenijih osoba na balkanskom prostoru. Mislim sad da je ta knjiga vjerna verbalizacija ideološke konfuzije u glavi autorice. Pamet u glavu, djeco draga: nikad ne slušajte autoritete bez prethodne iskustvene provjere. Čak ni nakon toga, ako ne misilite da je autoritet, po temeljitoj provjeri, u pravu. Ništa nije vječito i stalno je podvrgnuto kritici.

Čini mi se da je antiratni stav Latinke Perović, aureola koju je stekla, a koja se oslanja na nju i kao žrtvu komunističke čistke, bonus u općoj antikomunističkoj histeriji raznih naboja, pomutila pristup toj knjizi sa stajališta struke. Izgleda mi, sudeći po pohvalama, da ih je malo koji su knjigu zbilja i pročitali. Ja jesam, nekoliko puta. Da razbistim maglu. A struka se zapravo oglušila. Praktički se sve pohvale dolazile iz ideološki bliskih krugova. Obranaški. Moja je knjiga mnogima zasmetala.


Kome je sve ta knjiga zasmetala i zašto? Tko ti se to zamjerio?

Pitaš što mi je zasmetalo? Ili mi se zamjerilo? Da li je to novi naziv za kritiku? Mislim da sam ja zasmetala i zamjerila se mnogima. Dirnula sam u ikonu. Ali ja sam ateist. Baš u tom smislu ja njima zamjeram i smetaju meni tobožnji progresivci koji stvaraju idole i kultove. Ne samo da Latinka Perović u spomenutoj knjizi stvara idole i kultove, već se i od nje stvara idol i kult. Ali je i Latinka Perović tvorevina od krvi i mesa: ona je istodobno i žrtva i profiter velike društvene kataklizme.

Kad se pojavila moja knjiga, sa raznih strana je na Zlatka Pakovića, pisca predgovora, otvorena vatra. Indirektno na mene. Međutim, nitko se od protivnika nije prihvatio analize i kritike mojih teza i argumenata. Nisam bila svjesna da je prašinu u Beogradu već bio uzvitlao moj kratak tekst u srpskom izdanju Le monde diplomatiquea, koji je bio najava knjige. Iz, kako to volim reći, Latinkinog Centralnog komiteta Druge Srbije, upućen je zahtjev mom nakladniku da se knjiga ne objavi! Potom smo imali dosta natezanja oko nalaženja lokala za promociju knjige kad se ipak pojavila. Sa raznih strana do mene dopiru glasići da sam u pravu sa svojom kritikom, ali je osnovni stav čaršije bojkot i umorstvo šutnjom. Izgleda da je to sudbina i moje prethodne dvije knjige. Šibu sam ipak doživjela na društvenim mrežama: tamo je pokušan atentat na moj karakter. Meni je Latinka Perović navodno pomogla u izradi disertacije, a ja sam joj navodno pisala i ulizička pisma! Ni jedno ni drugo nije istina, a objeda je mogla doći samo od Latinke Perović glavom i bradom. U odgovoru na jedan napad na mene iz pera Dubravke Stojanović, tražila sam da Latinka pokaže ta pisma da ih i ja vidim. Još čekam, već mjesecima. Osim toga, Latinka Perović me je preko svojih veza nastojala oblatiti i u Zagrebu.


Ukoliko je ima, koja bi po tebi bila ideološka funkcija kulta Latinke Perović?

Pitaš me koja je ideološka funkcija kulta Latinke Perović. Već sam spomenula njezin nesumnjiv ugled protivnice ratova za jugoslavensko naslijeđe koji je za svaku pohvalu. Ali, nije ona bila jedina. Skromno i skrušeno javljam da sam i sama bila u tom malobrojnom taboru. Sa istim rizicima, čime se sad moram pohvaliti jer sam povučena za jezik. Međutim, oko Latinke Perović se skupila čitava mreža klijenata koji su joj zahvalni za ranije učinjene ili sadašnje usluge. Mislim da je ovdje u prvom redu riječ o zahvalnosti, nema tu puno ideologije. Na primjer, famozni Peščanik, glasilo Druge Srbije, podsjeća me na burdelj: tamo svatko svrati i ostavi svoje. Jedino ja nisam mogla ostaviti reakciju na napad na mene objavljen na tom sajtu. To mi jako prija jer više govori o njima nego o meni. Zato nije čudno da se moja knjiga ne napada argumentima, već se napadam ja zbog navodne nezahvalnosti Latinki Perović. Izdaje? Ne znam samo zašto? Latinka Perović vidi patrijarhalnu zadrugu kao konstantu političkog života Srbije već dva stoljeća, a nema ništa protiv matrijarhalne zadruge čiji je ona stožer. Ja tamo ne spadam. Volim slobodu, geslo socijalizma i liberalizma.

Također su mi glasići, ničim izazvani, čestitali na hrabrosti! Pokorno javljam da sam prilično neustrašiva. Ali, što je suprotnost hrabrosti? Kukavičluk ili strah? Oboje? Preporučam za čitanje studiju kolegice Radine Vučetić Monopol na istinu, u kojoj ona prati stanje sa slobodama izričaja u Jugoslaviji, dakle, čist liberalistički problem. S mnogim argumentima Vučetić, temeljem partijskih dokumenata u arhivskoj građi, pokazuje da je u vrijeme vladavine srpskih "liberala" bilo najviše zabrana. Čak i više nego u staljinističkoj fazi prije raskida sa SSSR. Jako je dojmljivo da je Latinka Perović, kao operativni bič službeno nepostojeće cenzure, osobno odlazila na teren da spriječi ubacivanje klipova u kotače progresa. Žrtve su bili ljevičari i slobodari, koji su ozbiljno shvaćali poruku socijalizma, dok je vladajuća vrhuška takvu kritiku i stav gušila. A istodobno se tolerantno odnosila prema srpskom nacionalizmu. Ispada da su komunisti (a tako ja shvaćam pravi komunizam) krčili put slobode, a "liberali" ga blokirali. No, to su tempi passati. Potpuno razumijem strah stvaralačkih krugova u tim prošlim vremenima, ali se divim kritičkim i kreativnim istupima koji su ipak doprli do zainteresirane publike. Cenzura je ponekad kasala. Ali mi nije jasno da neki danas strepe od Latinke Perović.

Knjiga Dominantna i neželjena elita zbirka je dijelova ranijih parcijalnih radova, uglavnom nekrologa preminulim apostolima koje ona (eksplicitno ili implicitno) prisvaja i svrstava u liberale, već kako ona liberalizam razumije, ili uvoda u knjige posvećene lumenima liberalizma, objavljenim u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Beogradu. Tamo su se pojavile brojne publikacije za koje je Latinka Perović napisala uvod. Tamo je ona u uređivačkom kolegiju raznih (svojih) izdanja. Pošto je knjiga nastala od nekakvih restlova, u njoj nedostaje uvjerljiva koherentna vizija, koju nedostatno kompenzira naknadno napisan prigodni kratak uvod iz pera autorice. A taj uvod sažima sadašnju ideološku poziciju Latinke Perović, uvjerenje da samo kapitalizam garantira istinsku modernizaciju i demokraciju. Tako ona vidi europski liberalizam, koji neuvjerljivo nastoji povezati sa stajalištima srpskih "liberala", spomenutoj frakciji u SKS, koja je Titovom intervencijom razvlaštena. Taj uvod također potpuno briše vlastitu biografiju i autoricu prezentira kao objektivnog tumača prošlosti.

Bistreći maglu, vraćala sam se ranijim radovima Latinke Perović i ustanovila da se kritika treba fokusirati na stručni i političko-ideološki aspekt njezina opusa. Radi se o analitičkoj razlici, jer je kod Latinke Perović nemoguće razdvojiti te dvije dimenzije: ona je uvijek funkcionar, ili bolje rečeno operativac, ideološko-političke misije. A ta misija je u oba slučaja konformistička i oportunistička. Jednom je branila i povijesno fundirala ideju socijalizma s ortodoksne marksističko-lenjinističke pozicije, a danas brani i pruža mu povijesno i manjkavo teorijsko utemeljenje (neo)liberalizam. Ključna je riječ u ovom naporu egalitarizam nasuprot elitizmu. Ona sad brani nejednakost kao motor progresa, prezire svjetinu i veliča elitu, koju, bez orijentacije u teorijskom korpusu, proglašava agensom modernizacije. Ona eksplicitno kaže da se može vladati samo odozgo, a ne odozdo. Ona je bila i ostala pristašom autoritarne koncepcije politike.


U knjizi, vidim, spominješ njezin tzv. „parolaški liberalizam“. Zamolio bih te da malo detaljnije govoriš o tome i približiš to našim čitateljima.

Što je parolaški liberalizam? To su ljudska prava, pravna država, "sistem vrednosti", kapitalizam kao garancija demokracije. itd... U lektiri Latinke Perović nedostaje bilo koja referenca i na korpus filozofije i političke teorije liberalizma. Nema. Liberalizam je prošao i prolazi kroz razne mijene i faze. A ovdje nema mjesta za širu elaboraciju. U svakom slučaju, bez liberalizma ne bi bilo ni socijalizma. Zato se ja, na čuđenje svojih prijatelja na ljevici, osobno smatram i liberalom, jer sam za jednakost, ne samo pred zakonom, već i u nekakvoj opipljivijoj formi. To je nudio, ali avaj nedostatno ostvario realni socijalizam. Ideja socijalizma inkorporira i nadilazi liberalizam, ali se nije mogla obistiniti zbog općeg sloma. Izgleda mi da je skučeni liberalistički univerzum Latinke Perović adekvatno tematiziran u udvoričkom spisu Olge Pintar Manojlović, koja povodom njezinog 75. rođendana, u knjizi poklonika Latinke Perović, naravno opet u izdanju Helsinškog odbora u Srbiji, istražuje liberalizam. Izvori su Olge Pintar Manojlović rječničke i leksikonske natuknice o liberalizmu. Ima i opširne literature, ali se ni autorica niti slavljenica time nisu bavile. Što tim natuknicama autorica zamjera, a inače su posve korektne, je da u njima nema srpskog (prigodničarski: Latinkinog) komunističkog liberalizma. To se predstavlja kao veliki nedostatak i teorijska insuficijencija rječnika i leksikona. A meni se čini, ne bez razloga, da se radi o čisto provincijalnoj vizuri. Naslov Liberalno-demokratska partije Čede Jovanovića, političkog utočišta Latinke Perović, svjedoči još jednom o manjku orijentacije Latinke Perović u zamršajima i posrtajima srpskog liberalizma. Tako se na primjer antiklerikalna orijentacija liberalizma, isticanje razuma kao temelja modernog doba, razdvajanje crkve i države, pri čemu vjera postaje, kako i treba, privatna stvar, posve zaboravlja. Zoran Đinđić je sklopio savez s valjda najnazadnijom crkvom koje još ima, Srpskom pravoslavnom crkvom, da bi demagoški dobio njezinu podršku! Odajem čast komunistima koji su u mojem shvaćanju u tom pogledu bili jedini istinski liberali jer su odvojili državu i crkvu. Hvala Bogu, neka On bude tamo gdje mu je mjesto, u srcima ljudi koji u to vjeruju. Dvije tisuće godina kršćanstva nisu od vjernika, uglavnom silom, napravili ovčice, ili baš jesu, kao pokorne sluge režimu koji se obično sliže sa crkvom. Mnogi moji prijatelji, ateisti, su veći kršćani nego oni koji kleče, klanjaju, njuškaju tamjan i udišu Svetog Duha. A Čedu Jovanovića, kao tadašnjeg jurišnika srpskog nacionalizma, krsti u zreloj dobi Amfilohije Radović, koji je također opojao na pogrebu Zorana Đinđića i poslao ga u pakao. Liberalna Srbija je bila zgrožena, ali se nitko nije upitao tko je tamo namjestio Amfilohija. Ili je on, poput Svjatoga Duha, svuda prisutan?

Napisala sam u svojoj knjizi da je liberalizam Latinke Perović zakašnjeli demodirani liberalizam na prijelazu 20. u 19. stoljeće. I tad je tamo u Europi već uglavnom bio zakasnio. Ona afirmativno nekritički koristi radove Olge Popović-Obradović, također objavljene u njezinoj redakciji u seriji Helsinškog odbora. I Olga Popović-Obradović posve nekritički prikazuje Živojina Perića, protivnika Francuske revolucije i izvorišta ideje o narodnoj suverenosti. I liberalizma. Obje autorice implicite slave žestokog antikomunista i visokog funkcionara Nedićeve kvislinške vlasti, Živojina Perića, kao korifeja srbijanskog liberalizma. Taj je Perić (s razlogom pobjegao iz Beograda nakon oslobođenja 1944.,) bio protivnik demokracije i narodne suverenosti, bio je elitist (mada je i on radikalno mijenjao svoja politička stajališta), protivnik općeg prava glasa. Također je iz povijesnog naftalina izvučen drugi liberal, Milan Piroćanac, protivnik općeg prava glasa i zagovornik staleškog ustroja društva, gdje bi fukara imala svoje mjesto na dnu, gdje i spada da ostane. Umro je prije razvoja u punoj formi. Ovakve liberale Latinka Perović danas promovira kao čukundjedove Nikezićevog i njezinog komunističkog liberalizma. Zato mi je jako šaljivo-tugaljiva činjenica da se Marko Nikezić, kao skojevac, krio od Nedićeva režima, čije je antikomunističko, antisemitsko, itd. zakonodavstvo formulirao Živojin Perić kao visoki funkcionar tadašnjeg "pravosudnog" sustava. Latinka Perović ih je pomirila među koricama svoje debele plave knjige. Nikezić se na tu temu ne može požaliti jer je mrtav. Ne može više pobjeći od Živojina Perića.

Jedna od centralnih točaka moje kritike Latinke Perović je njezin povijesni revizionizam: nije samo Perić u pitanju, za čijom revalorizacijom ona vapi, već je u pitanju i njezin odnos prema rehabilitaciji Draže Mihailovića. Ona misli da je Draža tragična ličnost, pa ona nema problema s njegovom rehablitacijom. Ali bi rehabilitacija Milana Nedića, za nju, prešla crvenu crtu. A Živojin? Indirektno ipak i Milan Nedić. Podnaslov moje knjige je Povijesni revizionizam Latinke Perović. Kako vidimo na primjeru Draže Mihailovića i Živojina Perića, Latinka Perović dijelom spada među obične ostrašćene revizioniste koji popravljaju povijest i ispravljaju komunističke pravosudne "nepravde". Međutim, Latinkin revizionizam objektivno gledajući ide puno dalje u prošlost, pa se samo na prvi pogled razlikuje od četničkih jurišnika. Oni su zagrabili samo vrh. Naime, Latinka Perović u svojoj konstrukciji prošlosti ide do dna i smatra da su komunisti došli na vlast još 1888., kad je konačnu političku afirmaciju postigla Narodna radikalna stranka Nikole Pašića, koja vuče korijen od Svetozara Markovića, ide preko Tita, Dobrice Ćosića do Slobodana Miloševića. Preskačem poneke zbog štednje prostora. Ta je koncepcija žestoko antizapadnjačka, antikapitalistička, antimodernizacijska, proruska, egalitarna, koja je inaugurirala zadrugu kao opći princip organizacije društva. Nakon toga su se stvari mijenjale da bi ostale iste! Dakle, ravna linija vječnog komunizma u sprezi s nacionalizmom. U svojoj sam knjizi nastojala argumentirano osporiti ovakvu interpretaciju i ukazati na niz teorijskih problema i falsifikata koji leže u osnovi ove pripovijesti. Osnovna jaka ideološka poruka je delegitimizacija socijalističke baštine, realnog i svakog drugog socijalizma, ukratko, društva socijalne pravde. Zato Latinka Perović vrlo ambivalentno gleda na socijalistički period i uglavnom mu osporava modernizacijski učinak jer je ukinuo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, bogatstvo i (liberalnu) elitu. Zavladala je nacionalističko-komunistička svjetina. Nije zato čudno da ona "narod" gleda kao vodu, na kojoj pliva ulje, tj. elita, dakle srpski liberali. Jedna kap u moru, ili Moravi? Kod nje je sve svedeno na Srbiju, a komparativna perspektiva, koja bi izbrusila oštrice i podrovala neodržive konstrukcije, posve izostaje. Nikezića, implicitno i sebe, nastoji stilizirati u istinske zapadnjake, liberale, i kad su bili komunisti! Drugi podnaslov moje knjige je: O nemislicama, nedomislicama, dvomislicama i besmislicama. Pogodite zašto?


Kako si pratila i doživjela skretanje ka nacionalizmu Mihaila Markovića, Ljube Tadića, Svete Stojanovića i drugih?

To je za mene bio ogroman šok. Ja sam studirala sociologiju na Beogradskom univerzitetu u vrijeme najveće slave praxis filozofije. Tamo sam naučila kritički misliti. Nisam mogla vjerovati da će se polovica osmorice (Mihailo Marković, Ljubo Tadić, Svetozar Stojanović i Trivo Inđić) obratiti na srpski nacionalizam, a druga polovica (Zaga Golubović, Dragoljub Mićunović, Miladin Životić i Nebojša Popov) otresti svoje marksističko perje i postati liberali. Nešto sam napisala na tu temu. Posebno je bolno batrganje Zage Golubović u otkriću da je jedina autentična ljevica izvorni liberalizam! A taj izvorni liberalizam u strahu od obespravljenih zakonski je ograničavao njihova prava. Potisak za demokratizaciju je u europskoj perspektivi uvijek išao odozdo, borbom potlačenih za emancipaciju i ravnopravnost. Uglavnom protiv volje i uz otpor Latinkinih elita. O tome sam napisala jedno poglavlje u svojoj knjizi Konstante konvertitstva. Ovi novorođeni liberali, gdje spada, naravno i Latinka Perović, mada je ona kao visoka dužnosnica Saveza komunista Srbije ratovala s praksisovcima, polaze od nekritički recipirane teorije totalitarizma i suprotstavljaju joj od svake fleke očišćen liberalizam. Oni dijele prijezir prema običnom puku. Tako Nebojša Popov u jednoj debati na stranicama svoje Republike nasuprot prosvijetljenoj liberalnoj eliti stavlja adolescentsku rulju, pubertetlije, kako ih on naziva, koji su bili na vlasti dvjesto godina u Srbiji. A Zaga Golubović istom prigodom trajnost jugoslavenskog "totalitarnog" režima psihološki objašnjava na sličan način: bespogovornim infantilnim podvrgavanjem autoritetima, superegu, kako krivo tumači Freudovu teoriju ličnosti, jer je za nju superego Partija, policija i, naravno, roditelji. Oboje spomenutih praxisovaca, zaboravljaju da su godinama moljakali Partiju da ih vrati u svoje redove nakon isključenja povodom njihove uloge u studentskim gibanjima na Beogradskom univerzitetu 1968. To je sam Nebojša Popov dokumentirao u svoj knjizi Contra fatum. Sve je to bilo dok nije postao liberal. I ja sam prvoborac 68, ne u prvim redovima, ali od toga nisam imala ni koristi niti štete.


Mogli bismo se dotaknuti Đilasa i tvoje knjige Konstante konvertitstva. Upravo Đilasa liberalna javnost u Srbiji (ali ne samo u Srbiji) uzima kao paradigmatski primjer žrtve jugoslavenskog socijalističkog sistema koji je kasnije kako ti pišeš izabran za „rodonačelnika liberalne demokracije u Srbiji“.

To je vrlo komplicirana priča. Ukratko, Đilas nema koherentnu ideološku poziciju, luta od žestokog boljševizma, socijalne demokracije, do neartikuliranog liberalizma i kršćanskog humanizma. Valjda mu je zato Amfilohije Radović činodejstvovao na pogrebu u rodnom mu selu Podbišću u Crnoj Gori. Đilas je plitka, površna, impulzivna osoba. Čak se oduševljavao Miloševićevim maspokom, a poznato je njegovo decencijsko duboko prijateljstvo s Matijom Bećkovićem. Đilas održava veze i s Dobricom Ćosićem. U svojem portretu Đilasa u Dominantnoj i neželjenoj eliti Latinka Perović glatko prelazi preko ovih intrigantnih paradoksa. Kod nje je sve crno-bijelo.

Nisu svi ljubitelji Đilasa, mada mogu biti i liberali. Nacionalisti/liberali ga preziru jer je "izmišljao nacije" i komadao potencijalno Veliku Srbiju, kozmopolitski liberali ga mrze jer je bio rigidni komunist, ali je Latinka Perović i ovdje važna za stvaranje kulta. Izgleda da ona bez kultova ne može živjeti. Jedini kult koji ne odobrava je kult Josipa Broza Tita. Dakle, ona će u Đilasu prepoznati liberala i zanemariti sve drugo. Ključno je za doživljaj Đilasa, kod nekih, što je bio žrtva obračuna u partijskom vrhu. Na sličan način je Tito počistio i tzv. srpske liberale, pa je Latinkin angažman oko Đilasa motiviran i političkom solidarnošću i sentimentalnošću. Meni se čini najvažnijim i zapravo tragičnim što je Đilas bio prije žrtva antikomunističkih hladnoratovskih makinacija, igračka i instrument u rukama CIA-e, nego što drugo. Moja je teza u spomenutoj knjizi da je najveći hladnoratovski disident Josip Broz Tito, ako se disidentstvo shvati kako ga zamišlja i koristi Zapad. To je podrivanje sovjetskog imperija i komunizma općenito, ali sve počinje iznutra. Upravo je Tito 1948. učinio nezaboravan zaokret i oslabio monolit. Đilas je bio tek marginalan prenapuhan prašinar za propagandu protiv komunizma samo u sovjetskom bloku i u Trećem svijetu, koji je u antikolonijalnim revolucijama mogao jednu metropolu zamijeniti drugom, Sovjetskim Savezom. Đilas svoju bijednu ulogu može zahvaliti upravo tome što je bio komunist. Srećom je skoro zaboravljen i ne vjerujem da ga čak ni Latinka Perović može uvjerljivo postaviti među teoretičare socijalizma i liberalizma. A tko njoj uopće može vjerovati?


Ovih dana bila je sedamnaesta obljetnica petog oktobra, dana kada je Milošević svrgnut sa vlasti. Kako sa današnjim odmakom gledaš na peti oktobar, a na kraju i sve ono što je se zbilo nakon njega?

Teško pitanje, ne samo za mene. I tu postoji analitički problem: kako struka gleda na to, a distanca je manjkava, te kako razni interesni karteli sudionika shvaćaju i propagiraju tu stvar. Sjećam se da je Vuk Drašković hodočastio po beogradskim balkonima i pričao da će u kapitalizmu svi biti bogati, samo da se sruši komunizam, drugim riječima Milošević. Mogla bih beskonačno razglabati o Miloševiću, a pogotovu (da budem rodno podrugljiva) Miloševićki. Na tom terenu demokracije i kapitalizma se susreću Latinka Perović i Vuk Drašković: budućnost je u našoj prošlosti, za nju u desničarskom konzervativnom liberalizmu, a za njega u povratku srpskoj tradiciji domaćina-pravoslavaca. Zato nije čudno da su se Latinka i Vuk svojedobno okupili na platformi PREOKRET Liberalno-demokratske partije Čede Jovanovića. Dobili su kapitalizam, ali im ne odgovara postojeća forma: to nije kapitalizam. Idealizirana predodžba kapitalizma, a o realno postojećem kapitalizmu ni Latinka Perović, niti Vuk Drašković puno znadu, nije ostvarena nigdje, osim u ideološkoj propagandi kojoj i najblistaviji lokalni umovi nasjedaju.

Što ja mislim o 5. oktobru? Nisam kompetentna, relevantni izvori će, ako nisu spaljeni u požaru, ili maknuti nakon zasjedanja DOS-a na vlast, biti objavljeni tek nakon zakonskih rokova o pristupu izvornoj građi, 30 ili 50 godina kasnije. Što mi se čini bitnim je da je taj datum značio i u Srbiji definitivni poraz komunizma, zadnjoj od sviju europskih zemalja realno postojećeg socijalizma.

Ali je režim Slobodana Miloševića bio sve drugo nego socijalizam, ne samo kako ga ja zamišljam. Korumpirana vlast u sprezi s ratnim profiterima, naslonjena na nacionalisičku mobilizaciju izmanipuliranog i neizvjesnošću zastrašenog beslovesnog puka. A sa druge strane, borci protiv totalitarizma i za demokraciju, potpomognuti financijskom infuzijom izvana, bili su također korumpirana elita i instrument zaokruženja totalne vladavine kapitala. Pa kom opanci, kom obojci. Inače, Miloševićevi su se tajkuni bez problema ugradili u Đinđićevu Viziju. Ima ih koji su mu bili kumovi. Opet patrijarhalna zajednica, i to u čovjeku kojega Latinka Perović slavi kao zapadnjačkog vizionara, državnika i filozofa svjetskog glasa. Svatko ima rodijačko-klijentelističku sljedbu kakvu zaslužuje.


Spominješ Đinđića od kojega je također stvoren kult koji se brižno uzgaja već duže vrijeme. Kako gledaš na njegov praktični i teorijski opus?

Volim ikonoklazam. Ne bih se upuštala u teorijski opus Zorana Đinđića i njegovo praktično ozbiljenje. To prepuštam bolje upućenima. Jedan, ili jedini, je istinski liberal, za razliku od Latinke Perović, koja liberalizam slavi bez pokrića, koji znade o čemu je riječ. Predlažem za čitanje Molnarovu važnu knjigu Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita. Knjiga je izazvala polemiku na stranicama časopisa Nebojše Popova Republika, gdje je Vesna Pešić, jedna od glorifikatora lika i djela Zorana Đinđića, potpuno nedorasla Aleksandru Molnaru, branila postojeće mistifikacije. Ali, ništa bez Latinke Perović. U izdanju Helsinškog odbora pojavila se obimna hagiografija posvećena Zoranu Đinđiću, u kojoj je i njezin tekst. U ovom kontekstu je uputno pročešljati kritičke napise po tisku o Đinđiću dok je bio živ i usporediti ih s napisima iz iste kuhinje nakon što je bio ubijen. Sada se u krugovima tzv. Druge Srbije tvrdi da bi sve bilo drugačije da je Đinđić ostao živ. Umjesan komentar na tu priču mi je dao mladi pametni beogradski kolega: svi ti, koji do nebesa hvale Đinđića, nisu čitali Plehanovljevu knjigu o ulozi ličnosti u istoriji. Dakle, Latinka Perović stvara posthumnu karizmu i kult ličnosti Zorana Đinđića. Ona ide tako daleko da mu čak oprašta padanje na koljena pred Srpskom pravoslavnom crkvom! Argumentacija je da je morao tražiti podršku Crkve za modernizaciju jer je bio sam. Udvarajući se Crkvi, Đinđić je uveo vjeronauk u javne škole, što je u potpunoj suprotnosti sa zasadama liberalizma. Osim toga, kako od SPC, ultra antimoderne formacije, očekivati podršku za modernizaciju? To je valjda samo Latinki Perović jasno. Ona čak tvrdi da je nesreća srpskog naroda što nije religiozan.

Ipak, moram nešto reći o drugoj dugačkoj sjeni Zorana Đinđića, koja još uvijek pada i krije drugu tamniju sjenu. Sjetimo se pripovijesti o kozjim ušima u cara Trojana: poznajem mnoge koji su Đinđića poznavali iz prve ruke, tijekom studija i nakon njih. Njihovi doživljaji nisu baš laskavi i u četiri oka podrivaju svetački lik. Koga se boje? Linča Duge Srbije? Latinke Perović? Kanona koji je ona uspostavila? Ali su uvijek spemni raspoloženom i radoznalom uhu reći ono što je moralno kažnjivo ili naizgled neizrecivo.

Sad je aktualna borba za Đinđićevo naslijeđe. Njegovim baštinicima se smatraju kako Aleksandar Vučić, tako i Čedomir Jovanović. Dok se jedni bune protiv ovakvog monstruoznog prljanja svijetlog lika, drugi mudro šute. Latinka Perović smatra da je Vučićeva stranka, Srpska napredna stranka, preuzela program Čedine i njezine strančice, Liberalno-demokratske partije, nastavljača Đinđićeva djela, a Čedomir Jovanović se zadnjih godina nudi Vučiću kao partner u ostvarivanju Đinđićevog programa reformi i modernizacije. Đinđićeve Vizije.

Preporučam također čitanje još jedne knjige u izdanju Helsinškog odbora, čija je duša Latinka Perović. To je portret Zorana Đinđića koji je napisao Slobodan Inić – Politika kao šverc. U tom radu Inić sredinom 1990ih uspoređuje političke koncepcije i istupe Zorana Đinđića u njegovoj nacionalističkoj i "demokratskoj" fazi (pročitajte Molnara). U svojoj knjizi Dominantna i neželjena elita, u kojoj je dio posvećen kao Iniću, tako i Đinđiću, autorica se uopće nije obazirala na iskustveni materijal o Đinđiću koji je skupio i prokomentirao Inić, a objavila Latinka Perović! To nešto govori o metodologiji i tendencioznosti čitave Latinkine knjige Dominantna i neželjena elita: brisanje i amputacija nepodopština i pranje biografija. Koliko je Đinđić bio halapljiv na vlast pokazuje ne samo Inićev portret Zorana Đinđića, već pokazuju i sjećanja Dragoljuba Mićunovića, političkog oca Zorana Đinđića. Mićunović piše u svojim memoarima da je početkom 1994., dok rat još traje, Đinđić imao dogovore s Miloševićem o ulasku Demokratske stranke u vladu, s tim da Đinđić bude premijer. Smetnja je bio Mićunović, koji se zalagao za principijelnu opozicijsku politiku, protiv simbioze novca i politike. Dobio je nož u leđa i napustio DS. Kasnije se opet vratio.

Đinđića nisam znala osobno, osim indirektnog jednostranog kontakta pred sam rat. On je tad bio tajnik časopisa Theoria, u orbiti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, koji je zbog spasa obraza režima darovan proganjanim praksisovcima. Tamo sam 1988/9. objavila uredno, već tad na kompjuteru, mom ljubljenom apple-u, i bezgrešno napisan tekst. Kad sam dobila svoj autorski primjerak, pronašla sam niz ubačenih grešaka, valjda su rukopis u štampariji pijanci slagali na ruke, od koji je jedna potpuno mijenjala smisao napisanog. Tražila sam pismenim putem od Đinđića, tajnika redakcije, za koju je funkciju primao plaću, da se u sljedećem broju ispravi bar ta važna greška u jednoj notici. Nikad nisam dobila odgovor, niti je greška bila ispravljena!

Radio ne radio, svira ti radio.

Za kraj još i ovo: drug Zlatko Paković je u predgovoru mojoj kritici Latinkine knjige napisao da je ljubav prema istini najviša forma ljubavi. Slažem se. Zato je moja knjiga i izjava ljubavi Latinki Perović. Boli me što mi ljubav nije uzvratila. Možda je nije ni zavrijedila. Nadam se da će doći vrijeme da Zlatko Paković i ja dobijemo za pravo zbog ljubavi prema istini, pa da Latinku Perović branimo od njezinih budućih izdajnika.

Razgovarao: Darko Vujica

Prometej.ba, 17.10.2017.