Mnogo je strahova koji potresaju savremenog čovjeka; strahova sa granica realnih opasnosti današnje civilizacije kao što su terorizam, glad, savremene bolesti, omnipotentno igranje sa nuklearnim oružjem, prirodne nepogode majčinske Zemlje. Mogao bih imenovati i naricati nad ljudskim patnjama do kraja ovog teksta, ali ostavljam tu nemilu asocijaciju svakom pojedinačnom čitatelju i čitateljki. Međutim, mnogo je strahova sa granica nutarnjeg-ličnog; strahova iz zemnih i podzemnih slojeva našeg psihičkog života. Takvi strahovi su iracionalni, nesvjesni, uporni, repetitivni, nedokučivi - u psihologiji često imenovani riječju fobija: od zatvorenog prostora, od otvorenog prostora, od zmije, od pauka, od krvi, od vode, od ljudi, od vanzemaljaca, od brojeva, od asimetričnih stvari. Koliko ljudi - toliko fobija, izgleda.

Iako je ovo, svakako, veoma privlačna tema kako akademskoj psihologiji, tako i široj populaciji, u ovom tekstu bih želio da pođemo putevima jednog specifičnog straha, fobije svakako, koji dodiruje one granice na kojima se strahovi sudaraju sa predrasudama tvoreći nasilje, osudu, odbacivanje, porugu u međuljudskim odnosima; koliko ljudi - toliko nijansi destrukcije. Stoga postavljam pitanje, sebi i vama, zašto tako silno zaziremo od ljudi koji boluju od psihoze? Da, nisu to nekakvi “psihotičari“ i “ludaci“, daleko od toga da su “opsjednuti“, već ljudi koji nose određen psihički poremećaj; nikako obrnuto! I bilo bi dobro da takav strah ostaje samo na ličnoj bojazni. Ali ovde ne smijemo zatvarati oči pred ljudskom destruktivnošću i svim njenim izdancima: rušilačkim, otrovnim, zavidnim, dželatskim; ne smijemo previditi sadističku nasladu koja se prokazuje u svakom izlaganju porugi pomenute populacije; ne smijemo zaboraviti doživotnu izolaciju i isključenost iz svih životnih sfera onih koji i koje ne prolaze test realnosti, uvijek i uspješno. Otpisani. Žigosani: na ulici, u bolnici, na poslu, u porodici, u komšiluku, u parku; najsramniji, najzazorniji, najdemonskiji žig - sličan kainovskom po strahu - psihotični žig. Jedno ubistvo od strane čovjeka sa paranoidnom shizofrenijom stajaće nasuprot višemilionskim ubistvima života od strane više miliona ljudi. Jer bogovi su se proklinjući odrekli ‘ludih’, ali ne i onih koji razumno i racionalno ubijaju pod vjerskim i nacionalnim simbolima. Svijete, patnjo moja.

Možda pretpostavljate da (dis)kurs navodim na antipsihijatrijsku misao, međutim odlučujem se i ovaj put za psihoanalizu smatrajući je bazom u kojoj se ogoljuje i dodiruje ono najdublje u ličnosti - najmračnije i najplemenitije; dubine u kojima se rađaju i sudaraju ljubav i mržnja gradeći zahvalnost i/ili zavist prema čovječanstvu i životu, klajnijanski rečeno. Prije nego svi/e legnemo na kauč, kućni ili psihoanalitički, i ne krenemo ponirati u naše psihičko, prisjetimo se davnih i iskonskih predrasuda prema psihotičnom.

U vremenima kada su ljudi vjerovali da je Zemlja ravna kao ploča, ili da je Zemlja centralna stanica kosmosa - djelo bogova i očeva koji prijete strašnim sudom, progonom i vječnim ognjenim paklom svima koji su se usuđivali razmišljati i istraživati dalje od takvih dogmatičnih opijata, svaki tadašnji utvrđeni grad je imao ritualni linč nad ‘ludacima’ koji su se dovodili u kavezima na gradske trgove i pijace, a gdje su ih zatim bogati i siromašni, vladari i sluge, stariji i mlađi ismijavali, pljuvali, šibali, gađali kamenjem, posipali vodom, gurali, njima najinteresantnije i ubijali. Zatim su ih progonili van gradskih zidova i kapija, ostajući u spokoju da su očistili svetu zemlju od demona, zlih sila i svih mogućih bolesti otjelotvorenih u ‘ludima’. Čovječanstvo je dugo vremena čekalo da srednjovjekovni opijati oslabe otvarajući prostora za neke umnije i humanije vidike. Neki dijelovi čovječanstva i dalje čekaju da srednjovjekovni opijati oslabe otvarajući prostore za neke umnije i humanije vidike. Balkane, patnjo moja.

Ja vas, poštovano čitateljstvo, neću voditi kroz početke i uspone psihijatrije gdje su se često gubili baš ti humani vidici, već vas vodim odmah pred psihoanalitički kauč. Ne Frojdov, već psihoanalitički kauč Melani Klajn. Vi odlučite da li ćete leći na taj kauč.

Sigmund Frojd, nadasve genijalan mislilac, bio je utemeljivač psihoanalize, ali one psihoanalize opčinjene neurozom, seksualnošću i potiskivanjem. Frojda psihoza nije privlačila, smatrao je da ljudi koji boluju od nje nisu podložni psihoanalitičkom tretmanu uviđajući da „moramo odbaciti ideju o planu izlječenja psihotičnih ličnosti - možda zauvijek, a možda samo privremeno, dok ne pronađemo neki bolje prilagođen put“. Tamo gdje je stao Frojd, put je nastavila Melani Klajn. Ako za Frojda možemo reći da je otkrio dijete u čovjeku, za Klajnovu možemo tvrditi da je otkrila odojče u čovjeku. Evo nas već na korak da dobijemo neke odgovore u vezi sa našom temom ovog teksta. Naime, Melani Klajn u svojoj psihoanalitičkoj teoriji, koju je gradila na kliničkim iskustvima sa djecom i odraslim pacijentima, govori o veoma ranom razvoju odojčeta koje prolazi kroz dvije pozicije, locirane već u prvoj godini života. Prva pozicija, nazvana paranoidno-shizoidna, odlikuje se potpunim unutrašnjim rascjepom u djetetu jer usled nerazvijenosti psihičkog života i organizma odojče ne može da napravi granicu između sebe i drugog, unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta, a odnos sa primarnim objektom (majkom) je parcijalan; odnosno odojče razvija odnos sa majčinom dojkom koju doživljava kao dobru ili lošu, u zavisnosti od unutrašnjih i spoljašnjih iskustava u ranom razvoju. Ovaj period u životu svake osobe je od ključnog značaja za dalji, normalni razvoj ličnosti i njenog psihiškog života. Ukoliko su ova najranija, najvulnerabilnija iskustva opterećena nepovoljnim činiocima, na primjer kada majka nema kapaciteta da razumije odojčetove potrebe, kako emotvnine tako i fiziološke prirode, ili kada majka reaguje agresivno na odojčetove zahtjeve, kada ne uspjeva da ga razumije i empatiše sa njim - u unutrašnjem svijetu dječije psihe pokreće se još veći haos, odojče budi fantazije kako ga majka progoni, mrzi, želi progutati ili otrovati crnim mlijekom. Na psihičkom planu dolazi do cijepanja ega, funkcionisanja vrlo arhaičnih mehanizama odbrane te razvoj ostaje fiksiran i predstavlja žarište psihotičnih poremećaja. Ukoliko u ranoj paranoidno-shizoidnoj poziciji preovlađuju iskustva ljubavi, empatije i razumijevanja - odojčetov psihički razvoj ide ka zrelijem egu i odnosu sa objektom kojeg polako doživljava kao cjelovitog, drugog i odvojenog od vlastitog selfa i dijete počinje da spoznaje stvarnost, odnosno testira realnost i odnos Ja-Drugi. Bez obzira da li su rana iskustva dobra ili loša, Klajnova pretpostavlja da svi/e mi preležimo naše ’male psihoze’ te da u nama tokom cijelog života fluktuira taj psihotični dio, a koji nužno ne mora biti patoloških razmjera. Ako smo dovoljno iskreni prema sebi, svi/e ćemo se sjetiti trenutaka za koje smo rekli: “Ne znam šta mi bi“, bilo da je to trenutak bijesa, gubitak neke osobe zbog kojeg smo mislili da ćemo “pući“, nepromišljenih postupaka, bizarnih snova, situacija u kojima je sopstveni život ugrožen. Svi ratovi su proboj psihoze; svi ratovi su paranoidno-shizoidna pozicija.

Sada, iako sve ovo može zvučati kao još jedna psihoanalitička bajka, makar na momenat povjerujmo u smislenost teorije Melani Klajn i činjenicu da smo svi/e prošli kroz naše ’dječije psihoze’, neki uspješno - neki manje uspješno. Zašto se onda bojimo pred ljudima koji nažalost nisu uspjeli preležati svoje ‘dječije psihoze’ već su ostali rascjepljeni u njima? Zašto se bojimo, zašto ismijavamo, zašto osuđujemo, zašto izolujemo? Da li smo kontrafobični? Možda se ne bojimo psihoze u drugom, već psihoze u sebi. Da li svakom porugom umirujemo vlastite psihotične džepove? Možda je lakše nositi breme života misleći da sve ono loše, bolesno, psihotično, opsjednuto, demonsko leži iza nekih zidova psihijatrijske bolnice. Trošnih zidova, a ipak jakih da sačuvaju mir ’normalne’ svakodnevnice. Ako neko i izađe van tih zidova, jezičkom će tradicijom dugo čuvane mantre: “Ne daj bože nikome“, “U njih onaj nije dobro s glavom“, “Udri bože svuda osim po glavi“ štititi nepodnošljivu težinu “normalnog“ postojanja. Dok je projekcije u drugog, biće i zdravlja! Svijete, sazreli plodu za psihoanalitičkog kauča.

Autor: Ognjen Pjano, Prometej.ba

28.10.2017.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.