Vrijednost humora

Roth: Smijeh ti je uvijek bio blizak. Tvoje knjige izazivaju smijeh humorom i ironijom. Kad tvoji likovi iskuse bol, to je zato što su naletjeli na svijet koji je izgubio smisao za humor.

Kundera: Shvatio sam vrijednost humora u doba staljinističkog terora. Tad sam imao dvadeset godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinista, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za humor je bio pouzdan način prepoznavanja. Još otad, plašio me je svijet koji je izgubio smisao za humor.

Roth: U Knjizi o smijehu i zaboravu, razvilo se nešto drugo. U maloj paraboli, porediš smijeh anđela sa smijehom đavola. Đavo se smije jer mu božiji svijet izgleda besmisleno; anđeli se smiju od radosti, jer sve u božijem svijetu ima svoj smisao.

Kundera: Da, čovjek koristi istu fiziološku manifestaciju – smijeh – da bi izrazio dva različita metafizička vrhunca. Ako nekom ispadne šešir u svježe iskopan grob, sahrana gubi svoje značenje i rađa se smijeh. Dvoje ljubavnika trči livadom, držeći se za ruke, smijući se. Njihov smijeh nema nikakve veze sa šalama ili humorom; to je ozbiljan smijeh anđela, koji izražavaju radost postojanja. Obje vrste smijeha pripadaju životnim zadovoljstvima, ali kad se istjeraju do krajnosti, također označavaju dvojnu apokalipsu: oduševljeni smijeh zaluđenika za anđele, koji su tako uvjereni u svoj značaj u svijetu, da su spremni objesiti svakog ko ne dijeli njihovu radost. I drugi smijeh, koji se čuje sa suprotne strane, koji tvrdi da sve postaje besmisleno, da su čak i sahrane smiješne, a grupni seks samo komična pantomima. Ljudski život je ograničen tim provalijama: fanatizam na jednoj strani i potpuni skepticizam na drugoj.

Roth: Ono što ti sad nazivaš smijehom anđela, novi je naziv za lirski pristup životu iz tvojih prethodnih romana. U jednoj svojoj knjizi, opisuješ doba staljinističkog terora kao vladavinu dželata i pjesnika.

Kundera: Totalitarizam nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima. André Breton je također sanjao o tom raju, kad je govorio o staklenoj kući u kojoj je čeznuo da živi. Da totalitarizam nije eksploatisao te stereotipe, koji su duboko u nama i imaju korijen u svim religijama, nikad ne bi privukao toliko ljudi, posebno tokom prvih faza svog postojanja. Kad se san o raju počne pretvarati u stvarnost, iznenada iskrsavaju ljudi koji mu stoje na putu, i vladari raja moraju izgraditi mali gulag nedaleko od rajskog vrta. S vremenom, taj gulag postaje sve veći i savršeniji, dok obližnji raj postaje sve manji i siromašniji.

Roth: U tvojoj knjizi, veliki francuski pjesnik Eluard leti iznad raja i gulaga, pjevajući. Je li taj djelić historije koji spominješ u svojoj knjizi istinit?

Kundera: Poslije rata, Paul Eluard je napustio nadrealizam i postao najveći zagovornik onog što bi se moglo nazvati „poezijom totalitarizma“. Pjevao je o bratstvu, miru, pravdi, boljem sutra, pjevao je o drugarstvu i protiv izolacije, o radosti i protiv sumornosti, o nedužnosti i protiv cinizma. Kad su 1950, vladari raja osudili Eluardovog praškog prijatelja, nadrealistu Záviša Kalendru, na smrt vješanjem, Eluard je potisnuo svoje osjećanje prijateljstva u ime nadličnih ideala i javno podržavao pogubljenje svog druga. Dželat je ubijao dok je pjesnik pjevao.

A ne samo pjesnik. Čitav period staljinističkog terora bio je period kolektivnog lirskog delirijuma. To je dosad potpuno zaboravljeno, ali je to ključno pitanje. Ljudi vole kazati: revolucija je predivna; tek kad se iz nje rodi teror, postaje zla. Ali to nije istina. Zlo je već prisutno u predivnom, pakao se već nalazi u snu o raju, a ako želimo shvatiti suštinu pakla, moramo proučiti suštinu raja iz kojeg on potiče. Izuzetno je lako osuditi gulage, ali odbaciti totalitarnu poeziju koja vodi do gulaga preko raja, teže je nego ikad. Danas ljudi širom svijeta jednoglasno odbijaju ideju gulaga, ali još uvijek dozvoljavaju sebi da budu zavedeni totalitarnom poezijom i da marširaju u nove gulage uz melodiju iste lirske pjesme koju je svirao Eluard dok je lebdio iznad Praga kao veliki arhanđel lirike, dok se dim Kalandrinog tijela dizao u nebo iz dimnjaka krematorijuma.


Djetinjstvo kao zamka

Roth: Ono što je karakteristično za tvoju prozu je stalan sukob privatnog i javnog. Ali ne u smislu da se privatne priče odigravaju ispred političke pozadine ili politički događaji zadiru u privatne živote. Umjesto toga, ti stalno pokazuješ da političkim događajima upravljaju isti zakoni kao i privatnim dešavanjima, tako da je tvoja proza neka vrsta političke psihoanalize.

Kundera: Metafizika čovjeka je ista i u privatnoj i u javnoj sferi. Uzmimo drugu temu knjige, zaboravljanje. To je veliki privatni problem čovjeka: smrt kao gubitak bića. Ali šta je biće? To je skup svih naših sjećanja. I tako, ono što nas plaši kod smrti nije gubitak budućnosti već gubitak prošlosti. Zaborav je vrsta smrti oduvijek prisutne u životu. To je problem moje junakinje, ona očajnički pokušava sačuvati sjećanje na svog dragog umrlog muža, koje počinje da blijedi. Ali zaboravljanje je i veliki problem politike. Kad neka velika sila želi uskratiti nekoj maloj zemlji njenu nacionalnu svijest, ona koristi metod organizovanog zaborava. To je ono što se trenutno događa u Bohemiji.

Moderna češka književnost, ukoliko ima ikakvu vrijednost, nije bila štampana dvanaest godina; 200 čeških pisaca je zabranjeno, uključujući i mrtvog Franza Kafku; 145 čeških historičara je dobilo otkaz, historija je iznova napisana, spomenici su srušeni. Nacija koja izgubi svijest o svojoj prošlosti postepeno gubi sebe. I tako je politička situacija surovo osvijetlila običan metafizički problem zaboravljanja, s kojim se svakodnevno susrećemo, ne obraćajući pažnju na njega. Politika razotkriva metafiziku privatnog života, a privatni život razotkriva metafiziku politike.

Roth: U šestom dijelu tvoje knjige varijacija, glavna junakinja, Tamina, stiže na jedno ostrvo gdje su samo djeca. Na kraju je oni progone do smrti. Je li to san, bajka ili alegorija?

Kundera: Ništa mi nije tako strano kao alegorija, priča koju je izmislio pisac kako bi ilustrovao neku svoju tezu. Događaji, bili oni stvarni ili izmišljeni, moraju biti značajni po sebi, a čitalac treba biti naivno zaveden njihovom snagom i poetikom. Uvijek me je progonila ta slika, i tokom jednog perioda mog života stalno mi se javljala u snovima: jedan čovjek se nađe zarobljen u svijetu djece, iz kojeg ne može pobjeći. I iznenada, djetinjstvo, koje svi uljepšavamo i obožavamo, postaje čist užas. Kao neka zamka. Ova priča nije alegorija.

Ali moja knjiga je polifonija u kojoj se različite priče međusobno objašnjavaju, osvjetljavaju, dopunjavaju jedna drugu. Glavni događaj u knjizi je priča o totalitarizmu, koji uskraćuje ljudima sjećanje i tako ih pretvara u naciju djece. Svi totalitarizmi to rade. I možda naše čitavo tehničko doba to radi, sa svojim kultom budućnosti, kultom mladosti i djetinjstva, nezainteresovanošću za prošlost i nepovjerenjem prema mišljenju. Usred jednog bjesomučno djetinjastog društva, odrasla osoba opremljena sjećanjem i ironijom osjeća se kao Tamina na tom ostrvu djece.

Dio intervjua preuzet je s portala zurnal.info