['Nijemci nisu željeli Hitlera', 'Nacionalsocijalizam uopće nije bio tako strašan', 'Jedva da je itko znao za koncentracione logore' - Ako tolerirate ovo, tolerirate historijske laži.]

Jedna od dvije bitne karakteristike hrvatskog društva koje još uvijek dobrim dijelom živi u predmodernitetu, kao uostalom i drugi balkanski narodi, konstantno je obilježje hrvatske poslijeratne stvarnosti. Dok protueuropeizam i negativan stav spram zapadnjačke civilizacije dobrim dijelom izumiru, protukomunizam na komunistički način iz doba boljševizma nikad nije izgubio na snazi. O tomu je još prije dvadesetak godina pisao pokojni Željko Mardešić: „Mnogi naime naivno drže kako se protukomunizam sastoji samo u tome da se zaniječe i odbaci – što je moguće radikalnije – sam komunizam, a ne na koji se način to zapravo obavlja.“ Upravo u tom načinu diskreditiranja komunizma Mardešić je zamijetio sve bitne karakteristike boljševičkog komunizma: nepogrešivost, isključivost, fanatičnost, nečovječnost, bezobzirnost, nesnošljivost, neznanstvenost i utopičnost. Tako prevladavajući dio hrvatskog društva danas a priori odbacuje svaku pomisao na konstruktivni dijalog o komunističkom razdoblju i dobrim stvarima koje su se desile za 45-godišnje vladavine, misleći pritom da je i apsolutno nepogrešiv. Tu nepogrešivost nastoji se „znanstveno“ utemeljiti neznastvenim metodama i iz njih proisteklim diskutabilnim radovima poput tzv. dokumentrnih filmova Jakova Sedlara. Iako je u takvim propagandističkim djelima otkriveno višestruko falsificiranje ne samo bitnih odrednica prošlosti, nego i u arhivama dostupnih zapisa i drugih fakata, takva revizionistička ostvarenja danas sve više dobivaju na publicitetu, a tu i tamo budu nagrađena i Nagradom Grada Zagreba.

Vodeći mediji kao produžena ruka političnih i politikanstkih vlastodržaca nose glavnu odgovornost za takvo stanje, stanje permanentnog ideološkog sučeljavanja jedne grupe koja nastoji biti baštinik antifašističke i jedine ispravne strane iz Drugog svjetskog rata i ove druge, glasnije, koja nastoji apsolutno dikreditirati partizanski pokret i koja još uvijek pomalo tajno, jer ne smije u tolikoj mjeri javno, gaji simpatije spram poražene strane. Zamislite da u nekoj zapadnoj zemlji na Dan antifašizma u dnevniku nacionalne televizije više vremena i veći broj vijesti bude posvećeno anti-antifa skupovima i obilježavanjima stradanja okupatorskih kolaboracionista. Zato se za hrvatsko društvo i ne može reći da je zapadno jer je ovdje nešto takvo moguće. Povod ovom mom kratkom osvrtu je zabilješka o ovoj tematici na koju danas naletih u facebooku autora Renata Đurđevića. Mislio sam izdvojiti jedan dio, ali je ipak moram prenijeti u cijelosti:

„Obično se na obljetnice vidi sva moralna bijeda Hrvatske radio-televizije. Kad se primjerice obilježava rezolucija o totalitarističkim žrtvama, ta televizija pripremi prigodni dokumentarac u kojem isključivo govori o komunističkim zločinima, ustaškim nikad. I obično se tematiziraju događaji na kraju Drugoga svjetskog rata kada su i zapadni demokratski režimi domaće kvislinge i obične njemačke građane također podvrgli retorziji. Pritom se HRT pravi mutava, jer svjesno presijeca uzročno-posljedične odnose između ustaškog genocida i komunističke osvete. Ona nema hrabrosti da, ako je već izjednačila nacifašističke zločine s komunističkim, nastavi s izjednačavanjem, pa da one koji su došli na vlast glasovima birača (Churchill, de Gaulle, Beneš, Truman...) također proglasi zločincima jer su oni iz današnje pravne perspektive nedvojbeno činili zločine protiv civilnog stanovništva.

Ali na današnji dan kad se obilježava Dan antifašističke borbe, HRT opet nije pripremila nikakav dokumentarac ili igrani film gdje bi se podsjetili ili naučili protiv koga su zapravo polugladni i bosonogi mladići i djevojke ustali i zašto su riskirali svoje živote suprotstavljajući se mnogobrojnijem i vojno nadmoćnom neprijatelju.

U televizijskom rasporedu vidjeh samo dokumentarac naziva "Pucnjevi u Bazovici". Isprva pomislih da se radi o tiskarskoj pogrešci, umjesto Bazovica treba Brezovica. Ne, ne radi se o pogrešci. HRT na Dan antifaštičke borbe koji se dogodio 1941. podmeće nekakav događaj iz 1930. u kojem su poginula tri Slovenca i jedan Hrvat i taj događaj naziva "pričom o prvim žrtvama fašizma u Europi", a malo dalje u najavi tog dokumentarca su napisali nešto što se može okvalificirati kao preludij i opravdanje za terorizam: "... priča o običnom čovjeku koji ima pravo svim sredstvima pobuniti se protiv nasilja."

Ukratko, umjesto da HRT potraži fašizam ondje gdje se on porodio - na Balkanu je to NDH, televizija koju plaćaju gotovo svi hrvatski građani izvrće povijest, (jer Kraljevina Jugoslavija 1930. nije bila fašistička država) ne poštuje duh i smisao državnih praznika, niti civilizacijsku tekovinu antifašizma.“

Stvarnost u našim društvima je takva da se danas ljudi boje reći da su nositelji antifašističkih uvjerenja kako ne bi naišli na osudu onog bučnijeg i kao domoljubno ostrašćenog dijela kojemu potonji služi kao paravan za održavanje statusa quo i nepravedno stečenih privilegija. Biti antifašista nekad se podrazumijevalo, danas je to uvjerenje za neke uvredljivo. Po političkoj orijentaciji može se biti simpatizer bilo koje od ideja iz šarolikog spektra slijeva nadesno, ali je primarno i obvezujuće za sviju da budu nositelji antifašističkih vrijednosti jer druge ispravne alternative nema. Puno ih je koji bi poput HRT-a deklarativno bili antifašisti pa onda trubili protiv njega svodeći čitav pokret na poslijeratne komunističke zločine. „Ne može se biti antifašist prema potrebi. Ili si antifašist ili si fašist. Ili promičeš antifašizam u svojem životu ili promičeš fašističke ideje i vrijednosti. Sredina ne postoji, nema srednjeg puta kojim bi išli oportunisti, koji se ne žele zamjerati niti jednima ni drugima. Tko se nije spreman oduprijeti današnjim filofašistima negira ne samo hrvatski Ustav već temeljne civilizacijske vrijednosti. Ne, nije u redu nositi ustaška obilježja, ne nije u redu doprinos partizana oslobođenju Europe od fašizma dovoditi u pitanje zbog ustaša koji su stradali kao žrtve poraća“, reče danas u Sisku gradonačelnica Kristina Ikić Baniček.

Prometej.ba/Mato Š.

22.6.2017.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.