– Dogodilo se to na početku rata – započe kavanar na lošem engleskom jeziku. Radio je nekoliko godina u jednoj kavani u New Yorku i govorio je taj jezik s jakim američkim naglaskom. General je želio da mu priču o prostitutki ispriča stanovnik toga staroga grada s kamenin kućama. A kazali su mu da je nitko nije podrobnije poznavao od kavanara; no ovaj je pomalo mucao i govorio je loše engleski.

„Nije važno što muca“, mislio je general, i „što ponešto kolje engleski jezik. Nije li sve u toj priči u znaku pokolja?“

Upravo je toga jutra bio pročitao ime prostitutke na vojnom groblju smještenom na periferiji grada. Od svih posmrtnih ostataka koje su dotad pronalazili, to je bila jedina žena, i kad su mu to spomenuli, general je bio radoznao da čuje priču.

Možda bi bio i ravnodušno prošao pokraj njezina groba, da nije otkrio na vrhu grobnice mramornu ploču s natpisom: Umrla za domovinu.

General je već izdaleka razabrao bijelu ploču koja je udarala u oči među drvenim križevima, pocrnjelim, istrunulim, sa zarđalim kacigama ovješenim na grobove.

– Mramorna ploča! – uskliknuo je general. – Je li to neki viši oficir? Možda sam pukovnik Z.?

Približiše se grobu da pročitaju natpis što je bio urezan. Bilo je to ime i prezime neke žene i mjesto njezina rođenja. Potjecala je iz iste pokrajine iz koje i general, ali to ovaj nikome nije rekao.

...

(...) ipak, vijest da će se otvoriti javna kuća rasplamsala je golemu pažnju. Očekivalo se sve prije nego to. Novost je bila tako zapanjujuća da u početku nitko nije u nju vjerovao. Naš grad je veoma star. Doživio je svakojaka vremena i običaje, ali se nikad nije čulo za nešto slično. I kako bi taj grad, koji je dotle živio samo u časti, mogao ikad zbrisati takvu sramotu? Što da se čini? To je pitanje zbunjivalo ljude. Nešto je nečuveno, novo, strašno lebdjelo nad našim životima, kao da nam nije bio dovoljno težak teret okupacija, kasarne natrpane stranim vojnicima, bombardiranje i glad. Nismo shvaćali da je to bio sastavni dio rata, kao i sve drugo, ni manje ni više nego bombardiranje, kasarne i glad.

– Drugi dan, pošto se proširila novost, uputi se k načelniku delegacija staraca, a iste noći druga grupa sastane se u kavani da pripremi peticiju koju će uputiti general-poručniku fašističke imperije u Tirani. Satima su sjedili evo za onim tamo stolom i pisali stranicu po stranicu, dok su drugi stajali oko njih, pijuckali kavu, pušili, dolazili i odlazili da prigledaju svoje poslove, opet se vraćali da priupitaju dokle je došlo sastavljanje pisma. Mnoge su zabrinute žene slale svoju djecu da pogledaju nisu li se njihovi muževi malko dublje zagledali u čašu, i sjećam se tih derana kako su zapanjeno promatrali, sanjivih očiju, iza velikih stakala, odlazeći potom drhtureći u vlažnu noć.

– Nikad mi se nije dogodilo da tako kasno zatvorim lokal kao te noći. Pismo je napokon bilo završeno i netko ga je čitao. Ne sjećam se dobro svega što je u njemu pisalo. Znam samo da su, zbog višestrukih razloga nabrojanih redom, poštovani građani grada molili duceova general-poručnika da poništi donijetu odluku o otvaranju javne kuće, i to u ime časti i probitka našega staroga grada s tako plemenitim tradicijama, grada kojega se drevnost gubila u tami prohujalih vremena.

– Sutradan je pismo bilo odaslano.

– Istina, bilo je ljudi koji nisu željeli takvu peticiju i koji su, općenito govoreći, bili neprijateljski raspoloženi prema bilo kakvom pismu ili zahtjevu upravljenom okupatoru. Ali mi takve nismo slušali. Čvrsto smo vjerovali da će nas uslišati. Bio je tek početak rata i još mnogo toga nismo shvaćali.

– Valja reći da se nitko nije obazirao na naš zahtjev. Nekoliko dana kasnije stigao je brzojav: „Javna kuća bit će otvorena zbog strateških razloga. Stop.“ Stari poštanski službenik koji je prvi pročitao brzojav nije odmah shvatio smisao toga izraza. Neki su govorili da je to bio jedan od onih šifriranih jezika mnogo korištenih u ono vrijeme, koji je uvijek zvučio tako nerazumljivo. Netko je čak smatrao da se u stvari radi o otvaranju drugog fronta, jer je vojna terminologija uopće bila nejasna. Ali ništa od toga nije bila istina, i oni koji su svaku večer slušali radio znali su što znači izraz „strateški razlozi“. Potom se sve objasnilo: otvorit će se ni manje ni više nego javna kuća, a ne drugi front.

– Nekoliko dana kasnije saznale su se i podrobnosti. Javnu će kuću otvoriti okupacione trupe i one treba da dođu iz inozemstva.

– U našem se gradu tih dana samo o tome govorilo. Svi su bili radoznali da vide kako će izgledati ta nepoznata stvar i osobito na što će one nalikovati. Oni, doista rijetki ljudi koji su se vratili u zemlju pošto su neko vrijeme proveli u pečalbi, zadovoljavali su radoznalost drugih pripovijedajući pažljivom slušateljstvu priče o tim stvarima. Bilo je očito da stvarnim dogodovštinama dodaju i izmišljene, a oni koji su najmanje o tome znali pripovijedali su najneobičnije zgode. Slušajući kako govore o bordelima u Japanu i Portugalu čovjek bi rekao da poznaju te zemlje kao svoj džep i da po imenu znaju sve javne žene svijeta.

– Oni koji su ih slušali, posebice oni koji su imali već odrasle kćeri, zabrinuto su i zaplašeno klimali glavama. A žene su još više bile razdirane nemirom, i teško je reći jesu li bile više zabrinute zbog muževa ili zbog sinova. Najstariji su te događaje smatrali najkobnijim predznakom i očekivali su, u strahu, mučeni najmračnijim predosjećajima, od Gospoda još težu kaznu. Istina, bilo je ljudi koji su se radovali, jer svakakvih nas ima na svijetu, ali nitko se nije usudio javno izražavati svoje zadovoljstvo. Bilo je među njima muževa koji se nisu slagali sa svojim ženama, ali i onih koji su po prirodi bili skloni prolaznim ljubavima, osobito pak mladih još neoženjenih muškaraca koji su po čitave dane čitali ljubavne romane a navečer nisu znali šta da počnu sa sobom. Neki su pak nastojali da i sebe i druge tješe s tim da strani vojnici neće više napastvovati naše djevojke, jer će imati svoje. Ali je ljude bilo teško umiriti.

– Neprilike su počele još prije otvaranja bordela. Dvije su osobe bile uhapšene jer su govorile kako je ta mjera bila provedena da bi se uveo tuđi način života i tako iskvarili albanski običaji, i da se to uklapa u širok plan denacionalizacije i fašizacije zemlje. Otada su ljudi samo tiho razgovarali, i kad se spomenula buduća javna kuća, samo su stari ljudi bez bojazni davali oduška svojim proklinjanjima.

– Napokon su one stigle. Dovezlo ih je vojno vozilo zelen boje. Sjećam se tog prizora kao da se dogodio danas. Upravo se spustila večer i moja je kavana bila puna ljudi. Ispočetka nisam shvatio zašto su se gosti digli od stolova da se natisnu oko velikih prozora i gledaju van, prema trgu pred općinom. Nekoliko je osoba izašlo na ulicu, drugi su zapitkivali što se događa. Mnogi su se stolovi ispraznili. Bilo je to prvi put da je toliko svijeta otišlo ne plativši račun. I sam sam izišao ne mogavši svladati svoju radoznalost. Iz druge kavane, i iz lovačkog centra, natisnuli su se znatiželjnici na trg i stojeći na pločniku promatrali su prizor.

– Kamion se zaustavio upravo pred spomenikom mrtvih ovoga grada, nasuprot općini, a one su se, jedva što su sišle s vozila, začuđeno ogledavale oko sebe. Bilo ih je šest i izgledale su umorno, ukočene od dugog putovanja. Znatiželjnici izbečiše oči kao da se radilo o rijetkim životinjama, dok su one, brbljajući, promatrale publiku bez uhođenja, s ravnodušnim smiješkom. Možda su bile iznenađene što su se našle tu, nenadano, u tom stranom gradu, svu od kamena, jer naš grad u sumrak poprima pomalo fantastičan izgled, sa stupovima svojih tvrđava i minaretima što se šutljivo uzdižu, s metalnim šiljcima što svjetlucaju na zrakama zalazećeg sunca.

– U međuvremenu se trg napunio svijetom, osobito djecom, koja su im upućivala na tom stranom jeziku nekoliko riječi naučenih od vojnika. Odrastao svijet tjerao je djecu i promatrao ih bez riječi. Bilo nam je u tim trenucima teško da sami sebi priznamo što nam je ležalo na srcu. Jedino smo tu večer zaista shvatili da je sve ono što su nam pripovijedali o javnim kućama Tokija ili Honolulua bilo daleko od onoga što smo sada promatrali, da je to bilo nešto veoma različito od priča što su nam ih nudili, nešto mnogo dublje, mnogo žalosnije i mnogo bjednije.

– Mala grupa koju je pratilo nekoliko stranaca, jedan općinski službenik i skupina derana, krene kao poslušno stado prema hotelu. Tu su čudnovate gošće našega grada trebale provesti noć.

– Sutradan ih smjestiše u kuću na dva kata, okruženu baštom, usred grada. Na vrata bude ovješen oglas sa satnicama za civile i vojnike. Taj smo oglas vidjeli tek kasnije, jer je ulica prvih dana bila pusta kao da je harala kuga. Nitko više ovuda nije prolazio. Čak i kasnije, kad su ljudi ponovo prolazili, ta nam se ulica činila ružnija, nagrđenija, prljavija od svih ulica u gradu. Činila nam se kao nešto tuđe, gnusno, žigosano, upravo kao neka bludnica! Potom su tu postavili policajca da uhodi ljude koji si skretali u drugu ulicu i već za nekoliko dana, malo-pomalo, svijet je ponovo ovuda prolazio. Bili su to najprije derani, a zatim i drugi, jer napokon, ljudi su ipak morali ići za svojim poslovima i nisu imali volju da nadugačko zaobilaze susjednim uličicama. Jedino se nekoliko staraca zaklelo da više nikada neće ovuda proći, što god se dogodilo.

– Bili su to zaista teški dani ispunjeni nemirom. Naš grad nikada nije znao za pokvarene žene, pa su uvijek bili rijetki porodični skandali izazvani ljubomorom ili nevjerom. I gle kako se najednom, nepredviđeno, našla ta tamna mrlja usred grada! Uzbuđenje ljudi pri najavi ove novosti nije bilo ništa prema njihovu zaprepaštenju sada kada je kuća zaista bila otvorena. Ljudi su se rano vraćali kući, a navečer je kavana brzo bila prazna. Ako su muževi ili sinovi kasnili, majke i supruge bile su izbezumljene od straha. One su bile neka vrst tumora na zdravom tkivu grada. Ljudi nisu svladavali svoje živce, i mnogi muškarci i mladići nisu mogli sakriti zbunjenost što se odražavala u njihovim očima.

– U početku, naravno, nitko nije pohađao to mjesto. One su sigurno zbog toga bile iznenađene i sigurno su smatrale taj narod veoma čudnim, kad ima tako malo sklonosti prema ženama. Možda su one shvaćale da su strankinje u toj zemlji i da su ih gledali istim očima kao i okupacione trupe, kao neprijatelje svih nas.

– Prvi je javnu kuću posjetio onaj nitkov Lame Spiri. Isto poslijepodne kada se po prvi put tamo uputio, proširila se novost, tako da su već, kad je izlazio, prozori susjednih kuća bili puni ljudi što su ga promatrali iskolačenih očiju, kao da je Krist uskrsnuo od mrtvih. Lame Spiri je ponosno hodao ulicom i nije izgledao ni najmanje zbunjen. Čak je i rukom dao znak jednoj od njih to ga je naslonjena na prozor promatrala dok se udaljavao. U tome mu je trenutku neka starica s prozora izlila na glavu vedro vode, ali ga je promašila. Stare su žene mrštile čela, proklinjale su ih ispruženim rukama, raširenim prstima uperenim prema prokletoj osobi, kao to to čine naše žene. Ali djevojčure očigledno nisu razumjele smisao tih pokreta pa su praskale u smijeh.

– Tako su se stvari u početku odvijale. Potom su se ljudi navikavali na novu situaciju. Bilo ih je čak koji su, za mračnih večeri, sakrivajući se, posjećivali tu kuću koja nas je stajala toliko muke. One su se, da tako kažem, uvlačile u naš život.

– Događalo se često da su se uvečer pojavljivale na balkonu. Pušile su i odsutnim pogledom promatrale okolna brda, bez sumnje misleći na svoju daleku zemlju. Ostajale bi tako dugo u sumraku, sve dok mujezin ne bi s vrha minareta zapjevao jednoličnim glasom svoj ezan i dok se sav svijet ne bi vratio svojim kućama.

– Nakon nekog je vremena splasnula naša ogorčenost prema njima. Bilo je čak ljudi koji su se nad njima ražalili. Izjavljivali su u njihovu obraadu da su, na kraju krajeva, i one bile mobilizirane, ni manje ni više nego i svi ostali vojnici, i da ih se izdržavalo za račun vojske. Od vremena do vremena dogodila se čak i poneka nezgoda zbog njih. Tako je, među ostalim, neki đak bio zatvoren jer je govorio o „mobilizaciji kurvi“. A što su one, jadnice, bile za to krive?

– Čini se da smo tako malo-pomalo navikli na njihovu prisutnost. Ljudi se nisu više osjećali povrijeđenima kad su ih slučajno sreli u dućanu ili nedjeljom u crkvi, osim starih žena koje su se dan i noć molile da se „neka engleska bomba“, kako su govorile, sruči na prokletu kuću.

– Bili smo okupirani, bilo je toliko žalosnih stvari u našem životu, a to je bila tek nevolja više što se pridružila ostalima.

– A one kao da su bile sretne!

– Talijansko-grčki front nije bio daleko i noću se čula mukla grmljavina topova. Naš je grad služio kao prihvatna stanica za svježe trupe koje su polazile na front da zamijene jedinice u borbi, kao i za one koje su se odande vraćale.

– Često je na zatvorenim vratima kuće visio natpis: Sutra se ne primaju civili, i svi su znali da se za sutradan sprema pokret trupa, iako je ta obavijest bila beskorisna, jer danju nijedan civil nije posjećivao to mjesto, a još manje kad je bilo vojnika; izuzimajući, naravno, Lamea Spirija koji je slobodno ulazio u svako doba dana.

– Tih smo dana nekoliko puta prolazili tom ulicom da bismo vidjeli vojnike koji su se vraćali s fronta, prljavi, neobrijani, kako ovdje stoje u redu. Nisu se micali iz reda čak ni kad je padala kiša, i bilo je sigurno lakše maknuti ih iz rovova nego iz tog žalosnog krivudavog reda što se protezao u nedogled. Da bi zavarali svoje mukotrpno čekanje na kiši, pripovijedali bi bezbačajne šale, trijebili uši, upućivali jedni drugima prostačke riječi i prepirali se oko broja minuta koje će provesti unutra. Mora da nije to baš bilo veselo za njih, ali su se morale tome pokoriti jer su, na kraju krajeva, i one bile mobilizirane.

– U kasno poslijepodne red bi se smanjio. Napokon bi otišao i posljednji vojnik i ulica bi opet postala tiha. Obično bi nakon tih zamornih dana izgledale iscrpljene, žutih obraza i zbunjenijeg pogleda nego inače. Čovjek bi rekao da su vojnici što su se vraćali s fronta istresli na te nesretne djevojke svu iznemoglost, kišu, blato i poraze u rovovima, da onda odu, olakšani i zadovoljni, kao da su se otresli teškog tereta, dok su one ostale tu, u našem gradu, nedaleko od fronta, da sačekaju druge vojnike, da do kraja ispiju žuč poraza.

– Možda bi sve to dugo tako potrajalo i ništa se neobično ne bi dogodilo, jer život teče svojim tokom. Možda bi one provele čitav rat u našem gradu, završavajući svoje sumorne dane uz otegnuti glas hodže i primajući duge redove vojnika, da ih sudbina konačno odvede dalje, tko zna kud. Da, stvari bi se bile možda tako odvijale, da sin Ramiza Kurtija nije jednog lijepog dana prekinuo sa svojom zaručnicom.

– Naš grad nije velik i takvi događaji uzvitlavaju mnogo prašine. Jer, valja reći da u našoj zemlji ima malo gradova i sela gdje ima manje razvoda nego u nas. Raskid Ramizova sina s njegovom zaručnicom bio je veliki skandal. Nekoliko noći zaredom rodbina Ramiza Kurtija sastajala se u punom sastavu u njegovoj kući, da presudi o tom događaju i da prisili Ramizova sina, najrazličitijim prijetnjama, da se ponovo veže sa svojom zaručnicom. No sin je ostao tvrdoglav. Ni za šta na svijetu nije htio popustiti navaljivanjima svoje obitelji. Ali je najgore bilo to to je odbio da otkrije razlog s kojeg je ohladnjela njegova ljubav, a njegovi su se uzalud upinjali da to dokuče. Čitave je dane provodio u stanju neke obamrlosti, šutljiv, zamišljen, naočigledan mršaveći i blijedeći, kao da je začaran.

– U međuvremenu je i porodica djevojke zahtijevala objašnjenje. Njezina rodbina, isto tako mnogobrojna kao i mladićeva, također se okupila da raspravi slučaj. Dvaput poslaše poslanike Ramizu Kurtiju da ga upitaju za razlog prekida. Ali motiv nisu saznali i oni se uvrijeđeni vratiše, davši na znanje da neće trpjeti da se pogazi njihova čast. To je značilo da će se odluka prepustiti oružju. I zaista, došlo je do pucnjave, ali sasvim različite od one koje se svijet plašio.

– Dakle, upravo tih dana kada su predstavnici održavali posljednje razgovore, i kada se i s jedne i s druge strane pokazivalo da se prijateljstvo, potvrđeno zarukom dvoje djece dok su još bila u kolijevci, pretvorilo u neprijateljstvo, saznao se pravi motiv prekida. Bilo je to jednostavno, ali sramno: sin Ramiza Kurtija zagledao se u jednu djevojku iz javne kuće.

– Poslije smo često sebi razbijali glavu da dokučimo pravu prirodu njegovih odnosa prema strankinji. Je li je on zaista volio? Ili se ona zaljubila u njega? Sam bog zna što je bilo među njima. Nikad se nija saznala istina.

– Istoga dana kada se proširio glas, kako se približila večer, Ramiz Kurti, blijeda lica, gologlav, sa tapom u ruci, spusti se iz gornjih četvrti i upravi korake prema javnoj kući. Hodao je pogleda hladna kao led; mora da nije bio pri unoj svijesti. Možete zamisliti njihovo zaprepaštenje kad su vidjele starca blijeda lica kako svojim štapom gura ogradu bašte da bi ušao. Sjedile su na verandi, i dok se starac uspinjao stepenicama, jedna od njih prasne u smijeh, ali, tko zna zašto, veselost ostalih najednom im se zaledi na usnama i među njima zavlada grobna tišina. Starac pokaže vrhom štapa onu koju je posjećivao njegov sin (očito ju je prepoznao po kosi) i djevojka se poslišno uputi prema svojoj sobi, vjerujući da ima posla s neobični posjetiteljem. Starac ju je slijedio. Potom, kako je počela da se svlači, djevojka podigne glavu i ugleda izbezumljeno lice starca, nalik na masku. Ona onda zaurla od užasa. Možda starac i ne bi pucao iz svog revolvera da nije kriknula. Čini se da je krik trgnuo starca iz njegove obamrlosti. Opali tri puta, zatim baci oružje i udalji se kao da je pijan, praćen krikovima djevojaka.

– Ramiz Kurti bude obješen tri dana kasnije. Njegov sin nestade.

– Bio je mjesec listopad i hladan je vjetar puhao dan i noć s obronaka gorja koje okružuje grad. No unatoč svemu, za žrtvu je bio priređen pogreb s cvijećem i vijencima, s glazbom i hicima iz pušaka. Fašistima je uspjelo da na ulici i u kavanama skupe gomilu ljudi koje su prisilili da povećaju povorku. Hodali smo šuteći, dok nam je vjetar šibao lica. Stavili su je na vojno vozil, u lijep crveni lijes. Vojna glazba svirala je pogrebni marš, a žrtvine su drugarice plakale.

– Nikad stanovnici našega grada nisu slijedili mrtvačka kola neke strankinje, a još manje žene njezina zanimanja. Osjećali smo se potišteno, prazna srca. Promatrao sam oblake, visoko na nebu, i hodajući sam razmišljao o njezinoj sudbini. Tko zna kakva je kob nagnala nesretnicu da slijedi uniformirane vojnike, i pošto je lutala od mjesta do mjesta u pozadini, došla je u naš grad gdje joj je bilo suđeno da završi svoj život i da povuče i druge za sobom.

– Pokopali su je na vojnom groblju, na „groblju braće“, kako su ga zvali, i na grob su joj stavili mramornu ploču koju ste jutros vidjeli. Gravirali su na nju posvećenu izreku: Umrla za domovinu, istu koja se može pročitati na svim grobovima vojnika.

– Nekoliko dana kasnije dođe nareba iz glavnoga grada i javna kuća bude zatvorena. Sjećam se kao danas tog hladnog jutra kada su prispjele, s kovčezima u rukama, na trg pred općinu da sačekaju vozilo koje će ih odvesti. Prolaznici su se zaustavljali na pločnicima promatrajući ih. Stisnule su se jedna uz drugu, podignutih ovratnika kaputa zbog hladnoće, izgubljene i zbunjenije nego ikada.

– Uspele su se na kamion i dok je vozilo kretalo, neki su im stidljivo mahnuli rukama. Odgovorile su na pozdrav, ali njihov pokret nije imao ništa od onoga što je inače svojstveno ženama njihova kova; bilo je to nešto sasvim različito, iz čega se razabirala ogorčenost i umor. Ostali smo tu da gledamo za njima, ne osjećajući ipak olakšanje. Zaista smo uvijek mislili da ćemo svečano proslaviti njihov odlazak. Ali kako se to drugačije odvijalo! Što ćemo dobiti njihovim odlaskom? Rat je svuda pustošio, fašisti su stražarili pred našim vratima i mi se ničemu boljem nismo mogli nadati pod okupacijom.

– Bog zna kuda su poslali te nesretnice, sigurno u neki gradić blizu fronta, gdje borave trupe iz prve linije koje tu dolaze da provedu jednu noć. I opet će njihov život biti ispunjen dugim redovima vojnika, isrpljenih i prljavih, koji će istresti na njih svu gorčinu i poniženja fronta.

Ulomak iz romana General mrtve armije Ismaila Kadarea, s francuskog preveo Đuro Plemenčić; Ismaïl Kadaré,General mrtve armije, Civitas d.o.o Sarajevo, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004, str. 62-74