Nagrađivani Hindi film je ipak debitirao u kinima širom Indije, nakon što je prvotno zabranjen jer je previše „feministički orijentiran“. Sama redateljica to vidi kao veliku pobjedu za prava žena.

Film „Karmin ispod burke“ prikazuje nam tajni svijet seksualnih života četiri žene iz malenog indijskog gradića. „Borila sam se protiv zabrane,“ kaže redateljica Alankrita Shrivastava, „Glas žena Indije treba da se čuje“. Film je, najzad, prikazan punih pet mjeseci nakon što je pismeno stigla zabrana od Centralnog odbora za certifikaciju filmova (CBFC).

U pismu, prepunom pravopisnih i gramatičkih grešaka, navodi se kako film sadrži „uvredljive riječi, audiovizualnu pornografiju, te zadire u osjetljive sfere jednog dijela društva“ – čime bi mogao uvrijediti indijske muslimane.

Film je premijerno prikazan u bogatoj četvrti Saket južnog New Delhija.

„Pobjegle smo sa časova kako bismo bile ovdje“ rekla je Sargon, studentica psihologije, čekajući u predvorju skupa sa još tri prijateljice. „Čule smo toliko toga o filmu, kontroverze vezane uz njega, i shvatile smo kako ga moramo pogledati“, rekla je njena prijateljica Nitleen.

„Postoji toliko mnogo rasprava oko same ove ideje feminizma, a to je veliki problem u Indiji zbog različitih vjerskih uvjerenja“, dodala je Sargon. „Ovaj film postavlja problem točno ispred vas – ne možete pobjeći od njega“.

Mladić Nibras prisustvovao je projekciji sa svojom prijateljicom Kainaat. Svoju reakciju na film izrazio je riječima: „Osnovna kontroverza je to što film sadrži scene seksualne prirode“.

„To je patrijarhat“, prekinula ga je Kainaat, studentica povijesti. „Živimo u patrijarhalnom društvu, pa kada god se pojavi film usmjeren na prava žena nastane kontroverza. Kada žene počnu pričati o svojim željama, slobodi i snovima, to izazove pomutnju – jer se takvo što ne očekuje“, rekla je. „Žene ne smiju imati svoje vlastite želje.“

„Pogotovo seksualne prirode“ – dodao je Nibras.

Nekolicina starijih gledatelja i parova srednjih godina također je bilo među onima koji su čekali u redu. Većina starije publike odbila je komentirati film, ali Anupam nije oklijevao: „Zabranili su ga jer je CBFC smatrao kako film potiče žene da postanu više neovisne. Za mene to nema nikakvog smisla, pa riječ je o slobodi govora“, rekao je. „Ako redatelj želi snimiti i prikazati neki film, nema ništa pogrešno u vezi s tim. Ako ga želite pogledati, otiđite i pogledajte ga. U suprotnom, jednostavno nemojte“.

„Već neko vrijeme muškarci su svjesni kako se žene osjećaju“, dodala je njegova partnerica Manjoo. „Cenzori možda ne žele čuti o tome, ali žene, svakako, pričaju međusobno o ovim temama“, rekla je snimateljica Priti, „dok su muškarci isključeni iz tih razgovora“. Također je dodala kako namjerava „natjerati“ i muža da ode na projekciju.

Redateljica Shrivastava je rekla kako je sva ta kontroverza koja se stvorila oko filma imala i svojevrstan „blagoslivljajući“ efekt. „Ljudi, koji su ulazili u kino salu, su ulazili sa već unaprijed stvorenom predstavom o čemu se u filmu vrti radnja“, rekla je. „S druge strane, cenzurom odbijena klasifikacija filma započela je veoma važan dijalog na društvenim mrežama i medijima, o odnosima između muškarca i žene, te o rodnoj politici indijske kinematografije“.

Shrivastava je također rekla kako će i njeni budući filmski projekti biti bazirani na sličnoj tematici, što bi moglo značiti i nove sukobe sa filmskom cenzurom.

Postoje i drugi primjeri filmske cenzure u toj zemlji. Tako je dokumentarnom filmu o Nobelovom laureatu, Amartya Senu (dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1998. godine), naređeno uređivanje i uklanjanje termina „krava“ i „Gujarat“. Ovo drugo je, inače, ima savezne indijske države iz koje potiče sam premijer Narendra Mori. 2016. godine cenzori su, također, zahtijevali da se u filmu o „epidemiji“ droge u Pandžabu uklone sve reference koje se odnose na samu državu.

„Upravni odbor isprepleten je dubokim konzervatizmom“, rekla je Shubra Gupta, koja je radila za CBFC do 2015. godine. „Oduvijek je odbor bio u sukobu sa filmskom zajednicom i gledateljima. Mnoga njihova shvaćanja kako međuljudski odnosi trebaju funkcionirati infiltrirana su na TV i filmsku industriju.“

Razlika između „cenzorskog ukusa“ i apetita publike rasla je od devedesetih godina, kada je indijsko televizijsko tržište bilo degradirano, a razni američki sitcomi postali su popularni, primjerice kultni „Prijatelji“.

„No, filmaši bi uvijek pomaknuli granicu“, dodala je Shubra. „Razlika je u tome što danas nekako svi više raspravljaju o cenzuri, nego što je to bilo ranije. Filmaši će danas dosta otvorenije javno govoriti, a postoje i mediji koji će izvještavati o svemu tome što se događa – te naravno, ne smijemo zaboraviti, danas postoje i društvene mreže“.

Pogledavši film, prosto vas pogodi pitanje „Kakvi smo mi s tim“? Treba uzeti u obzir financijsko stanje „naših“ kinematografija, no usprkos tome kod nas se može naći svega u filmovima. Mišljenja sam da nisu toliko filmovi problem, nego cjelokupno društveno stanje (kao i u Indiji, da nije takvo stanje društva, ne bi bilo problema ni u filmskoj industriji). Pa koliko je puta svatko od nas čuo rečenice tipa „Kakav ćeš to u grad?“, „S kim se ono družiš, šta će se o tebi pričati po selu?!“, „Još nisi diplomirao!“, tortura dijelom nalik onoj koju pretrpe protagonistice filma, zar ne? Ne daj Bože da muškarac upiše časove plesa…

Ostaje, pak, pitanje da li će film biti prikazan u Bosni i Hercegovini? Ta sjetimo se samo prošlogodišnje situacije sa Frljićevom predstavom „Naše i vaše nasilje“!

Izvor: theguardian.com

Preveo i prilagodio: Krešo Ban