S engleskoga prevela: Mihaela Velina

Izdavač: Profil knjiga, Zagreb, 2023.

Do primitka Nobelove nagrade za književnost, ujesen godine 2021., veoma slabo ili nikako poznat u našoj kulturi, tanzanijsko-britanski pisac Abdulrazak Gurnah u međuvremenu je dobio i dva hrvatska prijevoda svojih romana. Već naredne, 2022. godine, zagrebački nakladnik Profil knjiga objavio je prijevod njegovog tada posljednjeg romana, u Velikoj Britaniji tiskanog godinu dana uoči primitka velike nagrade za književnost, „Naknadni životi“ (s engleskog preveo Dinko Telećan), romana koji je dobio pohvale književne kritike brojnih zemalja svijeta. Koncem prošle, 2023. godine, isti je nakladnik, u prijevodu Mihaele Veline, objavio Gurnahov roman „Raj“, izvorno tiskan 1994. – djelo koje se također smatra jednim od vrhunskih ostvarenja ovoga pisca, a koje ga je približilo i fokusu javnosti, ulaskom u nekoliko užih izbora za nekoliko značajnih književnih nagrada, između ostalih i Bookerovu i Whitbread nagradu.

O Abdularzak Gurnahu, rođenom 1948. godine u muslimanskoj obitelji jemenskih korijena na Tanzaniji, u Sultanatu Zanzibar, na istočnoafričkoj obali, poznato je kako je u Englesku preselio tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća - točnije, 1968. godine. Bio je tada jedan od mnogih izbjeglih zanzibarskih Arapa, nad kojima je tijekom Zanzibarske revolucije, državnoga prevrata 1964. godine, vršeno nasilje. Nakon što je u toj revoluciji svrgnuta arapska elita, našao se je u okruženju velikih socijalno-političkih nemira, zbog čega mu je i mogućnost daljnjeg obrazovanja bila uskraćena.

Gurnah je, vezano uz te događaje, jednom prigodom rekao: „Došao sam u Englesku kada ove riječi, kao što je tražilac azila, nisu bile sasvim iste – sve više ljudi bori se i bježi iz terorističkih država.“

U jednom od intervjua, objavljenom nakon primitka Nobelove nagrade za književnost, kazao je također: „Pišem o Africi i iskustvu afričkog čovjeka; postoje neka sjećanja za koja bih radije da ih nemam, jer su teška. Ali, ona su tu, i sa sobom nose i određenu odgovornost i obavezu.“

Vlastito iskustvo migrantskog života Abdularzak Gurnah prenio je u literaturu, koja je ipak, prije svega, obilježena odrastanjem na afričkom kontinentu, u raznolikostima veoma bogatom kontekstu - u luci prepunoj brodova iz čitavog svijeta, gdje je kao dijete mogao svjedočiti velikoj izmiješanosti kultura, brojnim svjetskim jezicima i njihovom miješanju, što je stvorilo jedan neuništiv kozmopolitski temelj za njegov daljnji razvoj. Kako je sam pisac kazao, upravo je takav kontekst njegova djetinjstva ono što mu je pružilo trajno nadahnuće za rad, koji nije samo kreativan, spisateljski, već i znanstveno-teorijski, s obzirom da se je ovaj autor u međuvremenu razvio i u jednu vrst specijalista za poznavanje postkolonijalnih kultura i kolonijalne povijesti Afrike, Indije i Kariba…

Abdularzak Gurnah je naime dolaskom u Englesku u početku studirao na koledžu Christ Church, Canterbury, čije je diplome u to vrijeme dodjeljivao Univerzitet u Londonu. Potom se je preselio na Univerzitet Kent, gdje je doktorirao tezom pod naslovom Kriteriji u kritici zapadnoafričke fikcije, i gdje je, nakon obranjene disertacije, kasnije i radio do svoga umirovljenja, 2017. godine, kao profesor emeritus engleske i postkolonijalnih književnosti.

Premda mu je materinji jezik svahili, Gurnah piše na engleskom. Kritika zapaža kako se u svojim romanima naslanja na brojne literarne tradicije, od stare arapske i perzijske poezije, preko Shakespearea, do suvremenih postkolonijalnih pisaca, poput V. S. Naipaule i J. M. Coetzeeja… Kao centralne teme njegovih romana ističu se razorne posljedice kolonijalizma, bolno iskustvo migranata i izbjeglica, a literatura mu je tematski najčešće ipak fokusirana na istočnoafričku obalu, sa jakim naglaskom na pitanja identiteta, egzila, dijaspore, tradicije, plemenskih i obiteljskih korijena… Sam je o svome pisanju kazao kako ga „interesiraju ljudske interakcije“, odnosno ono „čime se međusobni susreti različitih rasa, kultura, jezika i religija razlikuju, i kako se to odražava na njihov život.“

Ono na čemu se njegovoj književnosti unisono zahvaljuje jest spisateljska usredotočenost da se na literarno uzbudljiv i jedinstven način otme zaboravu ljude i svijet, da se nanovo ožive zvukovi „izgubljene Afrike“.

Rukopis Abdularzaka Gurnaha prepoznaje se tako kao važan i za naše doba, jer na slojevit način razmatra složena pitanja o lijepome, začudnome, nepoznatome i nasilnome, o svijetu u kojemu se isprepliću čudesna ljepota sa primitivnošću i zaostalošću, animalnom surovošću i sa prijetnjama pohlepe, moći i vladanja, koje dolaze od kolonijalnih ambicija zapadnoga svijeta, ali i od unutarnjih hijerarhija među svijetom primitivnih afričkih plemena, vjerskih podijeljenosti i netrpeljivosti, ili naprosto ljudskoga neznanja, sujevjerja…

No među svime time, bljesak svjetla ljudskosti i topline, kao i neobične ljepote afričkog kontinenta i jednostavnog, siromašnog ali katkada sretnog i ispunjenog načina življenja, u njegovom pismu iznova – kroz uvijek nove nesigurnosti i prijetnje mogućih pogibelji – budi nadu u čovjeka.

Osim romana, ovaj afričko-britanski autor piše kratke priče, eseje i književnu kritiku, teorijske studije… Posebno se zanimljivim smatraju njegovi eseji posvećeni postkolonijalnim piscima, kao što su Wole Soyinka, Salman Rushdie, Dambudzo Marechera, Ngugi Wa Thiong'o i drugi. Njegova djela, eseji i teorijska razmatranja o postkolonijalnoj kulturi i povijesti koriste se danas na brojnim sveučilištima u Evropi i Americi, kao i u raznim institutima i zavodima, gdje se uzimaju kao pouzdan orijentir, kao jedna vrst udžbenika za bolje razmatranje ovih tema, a na temelju njegovih radova formirala se je i čitava jedna škola, koja radi na proučavanju kolonijalnog naslijeđa.

Prvim romanom, „Sjećanje na odlazak“, Abdularzak Gurnah javlja se godine 1987. Roman govori o dječaku koji, bježeći od nasilja i bijede rodnoga kraja, bolji život pokušava naći kod rođaka u Keniji. No ondje doživljava poniženje, zbog čega je prinuđen vratiti se u nesretne okolnosti svoje obitelji. Već naredne, 1988. godine, ovaj autor objavljuje roman „Hodočasnikov put“, o životu afričkog izbjeglice suočenog s rasističkim okruženjem u Engleskoj, i istovremeno, mučenog traumatičnim sjećanjima na doživljeno u domovini…


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 93. tekst


Roman „Raj“ smatra se Gurnahovim prijelomnim djelom, koje je također obilježeno osobnim iskustvom, a određena mjesta, motivi u ovome romanu zapadne čitatelje mogu asocirati na atmosferu u čuvenom romanu Josepha Conrada, „Srce tame“, koji se također bavi problemom kolonijalizacije afričkog kontinenta, ali iz druge perspektive. Gurnahov „Raj“ bavi se odrastanjem, sazrijevanjem dječaka Yusufa, koje postaje obilježeno dvama traumatičnim događajima – naglim i nepredvidivim ostankom bez svoje obitelji, nakon što ga otac proda imućnom trgovcu Azizu, i potom, putovanjem u trgovačkoj ekspediciji „strica“ Aziza u kontinentalan dio Afrike, gdje će mnogi članovi ekspedicije izgubiti svoje živote…

Mladi će Yusuf biti svjedokom brojnih nesreća i zločina, uglavnom uzrokovanih zasljepljujućom ljudskom pohlepom, primitivnosti i neznanjem, u jednoj gotovo pa kaotičnoj ljudskoj izmiješanosti, gdje se interesi eksploatacije i trgovine, zarade i moći neprekidno miješaju između pohlepnih mešetara, doseljenika iz Indije, trgovaca, kolonijalne elite, ali i divljih i surovih plemena, i također veoma prisutnih divljih i opasnih životinja i bolesti, što sve zajedno stvara jedno osjećanje potpune izgnanosti iz raja, onakvog doslovnog, stvarnog raja na kakvoga sjećanja na ljepote Afrike i njene dobre, najčešće i posve nemoćne i nezaštićene ljude, posjeduje dječak Yusuf. No Yusuf nije samo sentimentalan, jer je spreman biti odlučan i misliti samosvojno, protivno duhu opće prepuštenosti silama moći i vladanja, tiranije i posjedovanja ljudi i ljudskih sudbina…

Stil pisanja Abdularzak Gurnaha realističan je i ekonomičan, ali istovremeno također i iznimno slikovit i živopisan, sa osjećajem za veoma suptilne psihološke nijanse, slutnje, znakove, geste, grimase i pokrete tijela njegovih junaka, što je jedan od poznatih specifikuma komunikacije afričkog naroda, kao i naročita vrst izravnog i otvorenog humora, sitnog, često posve lišenog zluradosti podbadanja…

Premda se u pisanju ovoga pisca očituje sklonost ka tradicionalnom pripovijedanju, bez otvorenijih upliva modernosti, ili naročito osobenog stila, svejedno, sebi svojstvenim – prije svega načinima emotivno psihološke usredotočenosti i uvjerljivosti, on krči put do modernog, suvremenog čitatelja – onoga koji nije sklon biti zanesen površnim zavodljivostima jezika, i koji u književnosti traga za dubokim i postojanim utočištima u upoznavanju i proučavanju ljudskih naravi, biti ljudskih karaktera i sudbina što ih ti karakteri oblikuju.

Takav se je živopisan i psihološki rafiniran stil svakako proizveo ne samo autorovim čitalačkim, već i životnim iskustvom, stvarajući čitatelju uvjerenje kako on proizlazi iz najdubljega tkiva onoga o čemu se pripovijeda, a Abdularzak Gurnah u romanu „Raj“ pripovijeda o životnoj pustolovini odrastanja afričkog dječaka Yusufa, kojega je otac, prema običajima kakvi su vladali u tadašnjim istočnoafričkim zajednicama „založio“ za otplatu duga imućnome trgovcu… Radi se o vremenu početka kolonizacije u tadašnjoj istočnoj Africi, sa više strana složenom, višeslojnom kontekstu, koji će pred mladoga Yusufa donijeti prikaze i doživljaje kaotičnih, često nezamislivo surovih borbi, u kojima se fanatizam primitivnog divljaštva i sujevjerja, religijske skučenosti i isključivosti miješa sa nenaklonjenosti prirodnog konteksta, punog prijetnji za ljudsko biće, kao i sa uplivima eksploatatorski i rasistički raspoloženih zapadnih civilizacija, a sve skupa prelama se kroz nepredvidljivosti i najčešće ne uvijek naročitoj dobrohotnosti ljudskih priroda.

Roman opisuje put, kontekst kroz kojega će dječak Yusuf, otrgnut od svoje obitelji i mirnog, siromašnog života, morati proći, a koji će donijeti, u međuvremenu, i njegovo sazrijevanje, spoznajni rast.

Čitatelja kroz cijelu, burnim epizodama protkanu pripovijest, vodi čistoća Yusufova pogleda i proživljavanja – nipošto infantilan i nezreo, već samo neiskusan, Yusuf će tijekom romana postati onaj koji posjeduje znanje, iskustvo… Pri tome autor stavlja naglasak na plemenitost i dublju inteligenciju koji prosijavaju iz njegova pogleda, prožete humanosti koja kao da ne pripada kontekstu u kakvom se je mladi junak zatekao, obilježenom najnižim porivima netrpeljivosti i surovosti, grubih borbi za opstanak…

Sa svih strana vrebaju opasnosti – od divljih pasa, koji mogu proždrijeti čovjeka, od divljaka koji obožavaju duhove i demone, za koje vjeruju da žive u drveću i kamenju, i koji vole otimati djecu i činiti s njima što ih volja, od danguba koje se uokolo vuku ne radeći ništa, i kojima uvijek nešto zlo može pasti na pamet, od Nijemaca koji crne ljude uzimaju kao svoje robove i vješaju ih ako ne rade dovoljno dobro, koji „čine što ih volja i ništa ih ne može zaustaviti.“

Yusuf je, kao dječak iz muslimanske obitelji, odgajan u duhu učenja iz Kurana – majka ga je učila kako je „vrlina sama po sebi nagrada“. U danima kada su imali viška hrane, Yusuf je svoj obrok dijelio s jednim prosjakom, jer je „milostivije hranu udijeliti susjedima i potrebitima, nego se prepustiti proždrljivosti.“

Iz jednog takvog, dosta nevinog i naivnog konteksta, Yusuf će biti poslan u nešto posve nepoznato i nepredvidljivo, gdje će biti primoran upoznati brojne, često nezamislivo teške i nepravedne nijanse ljudske stvarnosti, a pri tome će i sam biti žrtvom jedne temeljne okrutnosti i nepravde – one da ga je njegova obitelj bila primorana založiti za isplatu duga, posudbe novca zbog života življenog u siromaštvu i bijedi.

Jer, kao što zapaža sam Yusuf, „nije u redu obeščastiti i poniziti ljude, kao da njima ništa ne pripada, niti oni sami sebi. Nije u redu posjedovati ljude, kao što trgovac Aziz posjeduje nas.“

Yusufova razmišljanja o ropstvu i slobodi mogu biti poticajna za razmišljanje i suvremenom čovjeku današnjeg Zapada, njegova razmatranja takozvane mudrosti trpljenja i nemoći crnoga čovjeka, za koje kaže da mogu biti vrijedni divljenja, ali ne dok nasilnici još sjede na prsima i ispuštaju svoje odvratne plinove na tebe, ne moraju biti nužno i isključivo čitana i doživljena kao razmatranja vezana za konkretno geografsko i vremensko iskustvo.

Ona, kao i svi duboki uvidi što ih pred nas stavljaju, vanvremenska po svome značaju umjetnička djela, dotiču u jednakoj mjeri svekoliko ljudsko iskustvo, samo mjereno i doživljeno konkretnim obličjima, koja su uvijek tako egzotična i slikovita u svojim jedinstvenim različitostima, i koja književnosti raznih naroda, jezika i iskustava dovode u fokus upravo zbog specifičnosti vlastita konteksta, bogatstvo i ljepota čijih izraza, ali i tragedije čijih povijesti i pojedinaca na jedan način dugujemo upoznati.

Među ostalim djelima ovoga značajnog suvremenog pisca spominju se i romani „Diveći se tišini“, iz 1996., „Uz more“, iz 2001., „Odmetnuće“, iz 2005., kao i roman „Zagrobni životi“ iz 2020.

Abdularzak Gurnah uredio je i „Oglede o afričkom pisanju I – II“ (1993. – 1995.), te „Cambridgeov priručnik o djelu Salmana Rushieja“, iz 2007.

Dodjelom Nobelove nagrade za književnost 2021. godine, Abdularzak Gurnah postao je peti pisac iz Afrike nagrađen tom velikom nagradom – prvi je laureat postao Nigerijac Wole Soyinka, 1986. godine, a nakon njega Egipćanin Nagib Mahfuz, 1988., Nadine Gordimer, 1991., i potom, 2003., južnoafrički pisac John Maxvell Coetzee. Predsjednik Nobelova odbora, pri dodjeli nagrade Abdularzaku Gurnahu istakao je kako je on pisac koji se „oštro i dosljedno suprotstavlja rasizmu i svim ostalim predrasudama i stereotipima, a ujedno nas upozorava kako nikako i nikada ne smijemo nasjesti na priče da bi tu tmurnu i tegobnu prošlost trebalo u ime nekakvih budućih i boljih odnosa zaboraviti, jer nas samo nepotrebno opterećuje. To bi bio put u izgradnju nekakve lažne slike svijeta, kojom bi se lažima ukrašavala vlastita i tuđa prošlost i umjesto da sanira stare, razbuktavala bi samo nove sukobe.“

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba