Francuski književnik André Paul Guillaume Gide (1869 – 1951., Pariz), ili André Gide, s pravom se smatra jednom od najkompleksnijih književnih ličnosti, ne samo francuske moderne književnosti, a njegov je rad jednako izazovan i suvremenome, novome dobu. Gide je u sebi, kao malo koji pisac, na visoko vrsne načine ujedinjavao brojne spisateljske zadaće – bolji poznavatelji njegova rada kazat će da, iz današnje perspektive promatrano, Gide poetičar – teoretičar, stilist, estetičar, naratolog, kritičar, prevoditelji, esejist…, prednjači nad Gideom poetom – romanopiscem i dramatičarem. Razlog tome je u više činjenica – između ostalih, u onima koje govore kako su vodilja u njegovu stvaralaštvu bila klasičarska načela o pjesničkom zanatu, prilagođena novome dobu, oslobođena akademizma i dogmi (Gide se je osobito pozivao na nasljeđe francuskog klasicizma, iz kojega je rado i puno učio, od Racinea do Montaigna). Također je važna činjenica da je André Gide nastojao biti umjetnik inovator, umjetnik revolucionar – onaj koji, da bi otvarao putove novim izražajnim formama i oblicima, o njima promišlja studirajući prošle i postojeće, kreće se puno i suvereno raznovrsnim poetičkim poljima.

Teza o Gideu poetičaru potvrđuje se i u susretu sa njegovom poezijom (podsjećamo da prema prvobitnom, klasičnom, antičkom određenju poezije, kako ga je Gide shvaćao, pojam „pjesnik“ podrazumijeva onoga koji radi na stvaranju umjetničke književnosti, što obuhvaća dramu, ep ili romane) – „Krivotvoritelji novca“, jedino djelo koje je Gide nazvao romanom, roman je koji se može čitati i kao teorija naracije ili estetska rasprava, u kojoj poetičar izlaže teoriju o „čistom romanu“.

Gide je bio vječito zainteresiran za stvaralačke, pjesničke tehnike, i o njima raspravlja u svojim napisima, a za njegov opus često se kaže da promovira nove poetske vrste – raspravu, priču, sotiju, i novu kritičku koncepciju romana. Danas su vrlo važni Gideovi „Dnevnici“, objavljeni u više knjiga, koje sažimaju gotovo šezdesetogodišnji rad na ovoj književnoj vrsti, kroz koju čitaoci mogu biti približeni njegovim filozofskim, etičkim, estetičkim i poetičkim pogledima. Također, vrlo su važna i njegova predavanja, ogledi, kritike, izmišljeni dijalozi „platonovsko – sokratovskog“ tipa, listići, korespodencije, putopisi koji imaju literarnu vrijednost… Njegov je opus raznovrstan i originalan, predstavlja izazov za svakog istraživača, a osobito je karakteriziran svojom zainteresiranosti za pjesničku tehniku, kao i za razvijanje rasprava o njoj unutar tekstova.

Sam roman „Krivotvoritelji novca“ (1925.), najambicioznije Gideovo djelo, prati „Dnevnik Krivotvoritelja novca“ (1927.), poetički spis kojega je Gide nazvao knjigom vježbanja i studija. „Krivotvoritelje novca“ vidio je kao vrstu teorijsko – praktičnoga rada na pročišćenju romana kao roda, to je roman koji u sebi sadrži i priču o tome kako nastaje roman, svojevrsni roman o romanu. Gide nije želio linearno kretanje u ovome romanu, već je kazao: „Svako novo poglavlje mora postaviti neki novi problem, mora biti jedno otvaranje, pravac, podstrek, kretanje naprijed za čitaočev duh.“

Roman postaje mentalna avantura, a njegov predmet osobne su drame junaka, koje se nude kao vrst „stilizirane“, pročišćene stvarnosti. Tako se priča i događaj potiskuju u drugi plan, roman više ne odražava stvarnost, nego joj suprotstavlja svijet duše, kao jednu posve jednakovrijednu, autonomnu stvarnost. Rad kojega Gide izvodi na umjetničkom tekstu, početkom dvadesetoga stoljeća, svojim rezultatima bilježi zasluge u razvoju romana kao žanra. U svojim spisima, na mjestu gdje se obraća mladome čovjeku, Gide, koji je estetsku, ali i etičku srodnost nalazio sa Oscarom Wildeom, kaže: „Želio bih da crpiš iz mojih spisa snagu, hrabrost, svijest, prezir prema lažnim vrlinama.“

* * *

Taj stav izlazi i iz romana „Krivotvoritelji novca“, u kojemu Gide prati zbivanja koja pokreću mladi ljudi, pariški gimnazijalci tek stupili u punoljetstvo, predstavnici visoke građanske klase, opčinjeni knjiženosti, koje književna strast vuče prema životnim traganjima i buntovništvu. Njegov junak Bernard Profitendieu pokreće zbivanja u poziciji izdajnika – s gađenjem okreće leđa klasi kojoj, po prirodi stvari i porijekla, pripada, dobrovoljno se time odričući komocija koje pripadnost uglednoj odvjetničkoj obitelji nosi. On se odriče svega, cjelokupnog svog života i budućnosti, napuštajući svoj dom bez ičega, bez plana i sigurnosti, odnosno, napuštajući licemjerne obrasce življenja koji su u takvome okruženju često izraziti, i koji se rasprostiru (tako to, hamletovski raspoložen junak priče u traumatičnom trenutku svojega života vidi) po svim životnim segmentima – od javno obavljanih poslova i uloga, do bračne postelje. I, zapravo, upravo je bračna postelja konačan i krucijalan dokaz ove lažnosti, koju Bernard u porodici intuitivno osjeća, a u vezi koje nailazi na pisani dokaz koji mu potvrđuje osjećaj kojega već dugo posjeduje – da nije sin svojega oca, već kopile. Njegova se „izrodnost“ i „nakaznost“ potvrđuju simbolički i doslovno…

Čitalac je privučen vedrim, vižljastim, blago humorističnim tonom pripovjedača, koji može asocirati na ton u kakvoj dramskoj igri. Ton kojega Gide pripovjedač razvija u „Krivotvoriteljima novca“ ima unutarnji vitalizam koji rezultira magnetizmom okrenutim prema čitatelju – humor i ironija kojima prati dramatična zbivanja u životima svojih, još nezrelih junaka, koji vjeruju da su zreli, svojevrsna su protuteža njihovim burnim duševnim događajima, a Gide to čini sa velikom darovitosti. Iz njegove biografije poznato je da je visoko cijenio komediju kao dramski žanr, pisao je farse, a njegov je smisao za teatarsku komiku uočen već kod suvremenika. Poigravanje naratora s junacima, njegovo koketiranje s čitaocem, kao i poigravanje s naratorom, koristili su neki romansijeri u 18. st., poput Diderota – sve je to vrlo prisutno, obnovljeno i izneseno na autorski originalan način u ovom Gideovom romanu.

Humorističan ton, kojega Gide ovdje njeguje, kao da želi saopćiti da je čovjek sebično, prevrtljivo, egoistično biće, koje uvijek misli isključivo samo na vlastitu korist, i da mu nikada ne treba do kraja vjerovati. Osim toga, on se osobito bavi psihološkim profilima ljudi koji se bave književnosti, za koje, na jednom mjestu kaže: „vi imate sva svojstva književnika – tašti ste, licemjerni, častohlepni, prevrtljivi i sebični.“ No, u cijelom nizu likova koje autor uvodi u roman ima i onih, kao što je lik Edouarda, pisca u zrelim godinama, koji radi na svome romanu, ulomke kojega čitalac također može čitati u „Krivotvoriteljima novca“; kao i njegov dnevnik i razmišljanja o književnosti i teoriji „čistoga romana“, koji opovrgavaju ovakvu teoriju. Edouardo, kojega se može shvatiti i kao autorov alter ego, pronositelj je vrijednosti i pogleda koji ne služe samo njemu osobno, i pozivu kojemu je posvećen, već koje djelovanjem u prostoru koji ga okružuje želi unijeti kao obrazac življenja, koji oplemenjuju i unose zbiljske vrijednosti i moduse njihova održanja temeljene na istinitosti, među zbiljske ljude, njihove živote i probleme.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu i Sándoru Máraiju


Izrazito poznavanje i osjećaj za čovjekove psihološke nijanse, za promjene i obrate, kao i za prikazivanje mnogolikih karakternih crta unutar jedne ličnosti, tako da se one ispoljavaju unutar tijeka romana kao odrazi na ogledalu koje se pomiče i obilazi jednu ličnost, prikazujući je iz brojnih uglova i rakursa, velika je značajka i vrijednost André Gide-a kao pisca. Njega se može shvatiti kao nastavljača onih psiholoških istraživanja i darovitosti kakve je u svojim djelima ispoljio veliki ruski pripovjedač 19. stoljeća, Dostojevski, čiji je rad također bio predmetom interesa ovoga pisca koji je, pišući o njegovoj književnosti, zaslužan za upoznavanje onovremene francuske publike sa Dostojevskim.

I Gide, kao i Dostojevski, napušta pripovijedanje sa stajališta jedne povlaštene svijesti – roman „Krivotvoritelji novca“ ima složenu kompoziciju, ali ona nije čvrsto strukturirana. I on uvodi velik broj likova, kombinirajući više optika pripovijedanja, čime se stvara takozvani „polifonijski efekt“. Roman shvaća kao „roman ideja“, piše ga sa željom da u njega „uđe sve“, shvaća ga kao prostor za rasprostiranje mnogobrojnih teorija i pogleda koji mijenjaju iznutra njegove karaktere, dovodeći ih do izvjesnih spoznaja i preobražaja (tako, na primjer, buntovni Bernard s početka romana, kasnije pokazuje svoju ranjivost, uviđajući kako je, suprotno svojim ranijim viđenjima, bio osobit ljubimac, povlašten sin svoga poočima…), no, kao i Dostojevski, nije svodio svijet na jednu teoriju, niti je dopustio da čitateljima i interpretatorima bude moguće svesti njega kao autora na jednu teoriju, što svakako govori o spisateljskoj iznimnosti.

Umjesto pravolinijskog kretanja unutar ovog grandioznog romana, čiji su predmet osobne drame cijeloga niza junaka, koje su međusobno isprepletene i povezane kao u kakvoj dramskoj satiričnoj igri, autor često čini poteze koji sadašnji trenutak povlači prema unazad, ili prošli prolongira u sadašnji.

* * *

„Krivotvoritelji novca“ roman je kojim, u tematskom smislu, dominira erotska napetost između nekoliko muških likova, ta se vrst senzualne usmjerenosti nedvosmisleno očituje kroz odnos zreloga Edouarda i mladoga maturanta Oliviea, koji je zbog intenzivnih osjećaja prema Edouardu pokušao učiniti samoubojstvo. On te snažne osjećaje, kao poziv na gestu samoubojstva, tumači poput Dmitrija Karamazova – kao želju za prekidanjem života iz životnog preobilja, iz oduševljenja životom…

„Jedina drama koja me zanima i koju bih želio iznova opisivati jest rasprava cijeloga bića s onim što ga sprječava da bude autentično, s onim što se suprotstavlja njegovom integritetu. Prepreka je najčešće u njemu samome“, zapisao je 3. srpnja 1930. Gide u svoj dnevnik. On je sa jednakom uvjerljivosti promatrao, ogledao i tumačio najraznovrsnije, i vrlo složene ljudske karaktere, čiji se unutarnji sklopovi u „Krivotvoriteljima novca“ prelijevaju i slažu raznolike vizure, unutar jedne te iste ličnosti. U romanu je osobito usmjeren na ogledanje bliskih ljudskih veza i odnosa, onih koji često proizlaze iz uvjetovanosti krvnom srodnosti, ili se rađaju unutar ljubavnih odnosa, pokazujući strasti koje ih pokreću, i koje ih drže zatočenima, u grču ili borbi. Često naginje ka tome da pokaže njihovo naličje, koje nerijetko manifestira brojne nakaznosti i nezdrave momente, raskriljuje snažno njihove unutarnjosti prepune iracionalnosti, pa i patologije. Kako sam kaže na jednome mjestu – „Borba stvarnoga svijeta i predodžbe koju o njemu sebi stvaramo. Način na koji nam se taj prividni svijet nameće i način na koji vlastito tumačenje o njemu pokušavamo nametnuti vanjskom svijetu, čini dramu našega života.“

Gide se je „Krivotvoriteljima novca“ potvrdio kao iznimno dubok, zreo pisac, koji ne preže pred suočavanjem sa skrivenim i bolnim točkama ljudskoga postojanja. On u ovoj romanesknoj igri, koja predstavlja vrst preplitanja mnogih osobnih drama i proživljavanja, od mladalačkih zabluda, strastvenih zaljubljivanja, platonske ljubavi, grijeha, zlobe i pokvarenosti imućnih i dokonih, starenja i umiranja, dugogodišnjeg života u braku, stvaralačkih opsesija, a ponajviše nad svime licemjerjem, lažnim moralom društva takozvanih „uzornih građana“ (ili „krivotvoritelja morala, istina, vrijednosti…“) uspijeva ispisati roman kakvome teži njegov junak Edouard – roman moderne forme, čiji je sadržaj teško odrediti, a koji, poput autorovih klasičnih uzora, dohvaća ono „duboko ljudsko“.

„Ne želim im suditi, a ni shvatiti ih, ili, bolje reći, kao što se uvijek događa: što ih bolje razumijem, to se više moj sud o njima ublažava“, kazat će jedan od junaka, a taj se osjećaj također stvara i unutar čitatelja, pri okončanju čitanja ovog velikog djela.

* * *

André Gide svojim je cjelokupnim djelovanjem radio na očuvanju umjetničke suverenosti, braneći je od izravne povezanosti sa društvenim pitanjima, naglašavajući činjenicu prema kojoj je „interes pjesničke umjetnosti estetski doživljaj, bez ideološko sociološke zloupotrebe“, ističući kako je „estetska točka gledišta jedina koju treba zauzeti kako bi se zdravo govorilo o njegovu djelu“, koje nepobitno ima i brojne važne etičke komponente. Gide je kao netko duboko posvećen spisateljskoj profesiji, tko je u njoj djelovao iz mnogih uglova i područja, puno pomagao mlade književnike svojega doba (A. Marlaux, J. Gino, A. Camus, J. P. Sartre, A. Artaud…), potaknuo je interes čitatelja za stare majstore, prevodio je Schakespeara, J. Conrada, R. Tagorea i W. Whitmana… Među njegovim mnogobrojnim djelima ističu se i prozna poema „Zemaljska hrana“, autobiografski roman „Amoralist“, pripovijest „Uska vrata“, romani „Vatikanski podrumi“ i „Pastoralna simfonija“, autobiografija „Ako zrno ne ugine“, roman i pripovijetke „Močvare“ „Slabo okovani Prometej“, „Tezej“, kazališni komadi, brojne kritike… Godine 1947. uručena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba