„Čovjek ne može biti bezgrešan“, rečenica koja zvuči kao samoopravdanje. „Raspoloženi za ljubav“ prevedeno na naš jezik ili „Faa yeung nin wa“ na kineskom, ujedno i izvornom, jeziku filma je ostvarenje Wong Kar-waija, redatelja čiji habitus krase „vizualno jedinstvena, visoko stilizirana i emotivno rezonantna radnja“.

„In the Mood for Love“ žanrovski pripada ljubavnoj drami, premijerno prikazan 2000. godine. Radnja filma je smještena u 60-te godine prošlog stoljeća, a promatrajući kadrove ulica, lokala, prostora prva asocijacija na vremenski period radnje može biti ukomponiranost Kennedyjeve Amerike, prethladnoratovskog perioda te romantičarskog pogleda na stalo kubansko vrijeme.

Vodeći protagonisti filma su dvoje ljubavnika, koji sasvim slučajno stanuju u susjednim stanovima, i sasvim slučajno otkriju da ih njihovi bračni partneri varaju s bračnim partnerom drugog. Slučajnost ubrzo postaje „slučajnost“, te ljubavnici kroz skrivene poglede, stalne i usputne, počinju upoznavanje koje prelazi na novu razinu, na razinu razgovora. Razgovor ubrzo nadilazi svoju razinu te postaje, zajedno s pogledima, upoznavanje persone kao takve do same srži, do same intime sobe i četiri zida.

Usporedno sa zaplitanjem radnje ne mogu nam promaknuti fotografije kadrova, ambijent, ljudi te detalji na koje cilja film u estetskom smislu. Tim načinom smo uvučeni u radnju filma, kao da film gledamo s mjesta kamermana, postajemo dio prostora iz brojnih perspektiva, istražujemo prostor učestvujući u nastanku filma, ne ometajući likove i ne remeteći ambijent. Oplemenjujući faktor radnje je glazbena pozadina, isprva zvuk violine intenzivira naboj te pojačava želju za akcijom, a onda poigravajući se s nama elegično nam daje laganu notu te gledatelji postaju i slušatelji kovitlajući se u stalnom kontrastnom odnosu željnog akcije i razrješavanja svake vrste opterećenja. Dvije perspektive kroz glazbu se impliciraju i na ljubavnike koji žive kroz zajedničku te kroz vlastite perspektive.

Iako su svjesni vlastitog grijeha, a i mi smo, ne osjećamo u sebi bijes, osuđivanje te tvrdoglavost nastalu iz predrasuda kojima smo skloni promatrajući slične situacije iz svoje tobože moralne uzvišenosti i bezgrešničke umišljenosti. Razlog tomu je naša „ubačenost“ u film od strane Kar-waija. Promatrajući film iz najbližih kutova kroz kameru ubrzo smo postali nevidljivi tik do glumaca, nastavljajući neprestano balansirati između perspektiva kamermana i lika.

Odnos ljubavnika prikazan je bez bilo kakvog erotskog zadiranja, bez nagosti tijela, bez brutalnih i scena punih pohote te same fizičke žudnje, bez scena postelje, a opet toliko intimno da je prethodno spomenuto zapravo suvišno. Krajnja intima i tjelesna ljubav između ljubavnika su privatna sfera, sfera u kojoj niti sudjelujemo, a niti zadiremo u filmu. Tim činom ponuđeno nam je upoznavanje i poznavanje persone do same srži, prijateljstva koje izrasta u ljubav, razvija se njegovano, pomalo stidno i skriveno...


Ostatak teksta sadrži spoiler

Idealno izgleda, zar ne? Previše idealno da bi bilo istinito? Idealna ljubav za ljubavnike završi tužno. Ideali kao da su teško ostvarivi? Znači li da su ideali biserje za svinje, da nisu životna vodilja ili možda postaviti pitanje: vrijedi li ginuti za ideale? Šta činiti poslije eventualnog ostvarenja ideala? Vodi li ostvarenje ka kraju ili vječnosti?

Posljednje scene filma nas vode u Kambodžu sredinom 60-ih godina, Kambodžu koja još nije razorena od strane Crvenih Kmera, a osim asocijacije na polja smrti i Crvene Kmere, Kambodža je poznata kao zemlja budizma te velebnih hramova. Ta zemlja hramova i budizma biva uništena od skupine vlastitih ljudi koji su željeli ostvariti jedan drugi ideal. Kambodžanska epizoda je završena pogubno, a epizoda ljubavnika tužno, odvodeći ih na dvije strane.

Može li se kao pitanje filma postaviti: idealizam, a i fanatizam čine nesretan kraj? Tražeći odgovor prema ovom remek djelu onda je odgovor potvrdan. Međutim, tu perspektivu nam nudi Kar-wai kroz „In the Mood for Love“, a film je predstavljen kroz uloge iz različitih perspektiva na date okolnosti.

Danijel Rajić, Prometej.ba