S naslovnice Buybookovog izdanja

Vjerovatno najzapaženije regionalno književno ostvarenje u protekle dvije godine jeste roman Senke Marić Kintsugi tijela. Iako su prošle skoro tri godine od objavljivanja romana, i dalje ne prestaje biti aktuelan i puniti rubrike za kulturu i umjetnost u novinama, časopisima i na portalima. Svakako velika priznanja jesu i skorašnji prevodi, odnosno slovenačko i rusko izdanje, kao i jedna od najznačajnijih regionalnih nagrada za književnost Meša Selimović dodijeljena 2019. godine, nakon čega je uslijedilo i beogradsko izdanje, ali i poseban i intenzivan interes za ovaj roman čemu svjedoče i mnogobrojne promocije, gostovanja, intervjui i kritike. Zbog svega pomenutog osjećam potrebu da na ovaj skroman način iskažem veliko poštovanje i divljenje za jedinstvenu kulturno-umjetničku pojavu kakva zasigurno jeste Kintsugi tijela.

Iako mnoge osviještene, visoko obrazovane žene koje pripadaju intelektualnom svijetu u najširem smislu, nerado prihvataju da muškarci pišu o ženama, posebice kad je riječ o ekskluzivno ženskim temama, ipak ću se usuditi reći nešto o tekstu koji je u potpunosti ženski, kojeg definiše isključivo žensko iskustvo, ženska vizura, ženski senzibilitet, dakle sve ono što možemo objediniti pod teoretski razvijenim pojmom žensko pismo. Pored oduševljenosti ovim romanom, to činim i zato što smatram da nadasve postoji zajedničko, ako ne iskustvo, onda zasigurno ljudsko, humanističko razumijevanje, kako ženskih, tako i muških pitanja. Ovaj osvrt nije proistekao iz potrebe da ja, kao muškarac, tumačim žensko iskustvo tematizirano u romanu, već da interpretiram roman, u ovom slučaju, kao blistavu estetsku tvorevinu iz, nadam se, nepristrasne i objektivne pozicije.

Da su iskrenost i otvorenost najefikasnije strategije u ostvarivanju uspješne komunikacije – posebice onda kada se prenose najintimniji dijelovi ličnog, neposredno proživljenog iskustva – najbolje svjedoči romaneskni prvijenac Senke Marić, afirmirane bosanskohercegovačke pjesnikinje, Kintsugi tijela objavljen 2018. godine u ediciji Nulta stvarnost izdavačke kuće Buybook. Iako pripada, strogo odredivši, podžanru autobiografskog romana, djelo Senke Marić prevazilazi usko definirane žanrovske odrednice, ostvarujući se u najsloženijem smislu kao intimna (mono)drama između tijela i duha, izrazito stiliziranog, ali veoma jasnog i eksplicitnog jezika, gdje žanrovska ili podžanrovska obilježja služe kao pomoćna sredstva ili prividni okvir čije granice pjesnička sloboda vješto nadilazi. Kintsugi tijela oda je umjetnosti, književnost u svojoj punini, jer do krajnosti ogoljava ono što stvarnost prikriva, otvarajući se time, sa nevjerovatnom hrabrošću i iskrenošću, bez ustezanja i ublažavanja, prema životu u najplastičnijem obliku, pišući ne riječima, već tijelom.

Ovo je priča o tijelu. Njegovoj borbi da se osjeti cjelovitim dok ga stvarnost rastavlja na fragmente.

Kintsugi tijela je roman koji tematizira tijelo, bolesno tijelo koje se bori sa svojim fragmentiranjem i raspadanjem. Dominantna narativna linija prati iskustvo glavne junakinje između 2014. i 2016. godine, odnosno od saznanja da je oboljela od karcinoma dojke, preko nekoliko operacija i postepenog gubljenja ženstvenosti (odstranjeni dijelovi tijela: desna sisa, lijeva sisa, maternica i jajnici) i mentalne ili duhovne borbe junakinje s bolešću i deformacijom tijela, sve do konačnog ozdravljenja i pobjede životodavnih snaga. Dominantna, hronološka, linearna fabulativna linija ispresjecana je retrospektivnim scenama junakinjinog odrastanja, susreta sa prvim znakovima ženstvenosti manifestiranim kroz tjelesne procese, kao i odnosa sa presudnom figurom oca/Oca. Zamišljaš život bez njega. Život u kojem bi, vjeruješ, bila moguća sreća. Kao utjelovljenje patrijarhalnog sistema, otac u simboličkom smislu obnaša funkciju barijere (Zakona ili Zabrane) koja sprječava ženstvenosti da progovori, da se ostvari mimo zadate socijalne uloge kreirane u androcentričnom sistemu vrijednosti. U takvom poretku žene nisu odgajane za život već za domaćinstvo, što predstavlja uzročni problem i ograničavajuću okolnost u ostvarivanju žena kao ravnopravnih i progresivnih društvenih participanata. Takav odgoj koji ženu ne tretira kao biće koje može slobodno odlučivati u vlastito ime, nego kao skup uloga, profilira ženu kao pasivno biće prepušteno sudbini ili muškoj aktivnosti. Imaš trinaest godina. Djevojčica si i znaš da moraš biti pristojna. Paziti kako sjediš. Paziti kako govoriš. Biti lijepa. Opirući se prihvatanju stvarnosti koja odlučuje umjesto nje, junakinja ovog romana svjedoči individualnoj snazi i borbi djevojčice/žene sa, s jedne strane, konstruiranim ulogama, konvencijama ponašanja, a, s druge strane, prirodnom ženstvenošću koja će postepeno napuštati njeno tijelo. Ali, pasivno prepuštanje ne dolazi u obzir jer predaja znači prihvatanje konvencije koja ženu gubitkom najženstvenijeg ženstvenosti lišava egzistencije. Junakinja svojim iskustvom i primjerom hrabre ratnice, preko iskustva pobjede nad teškom bolešću, daje model borbe koji nije vezan samo za borbu s karcinomom, nego i sa represivno i mizogeno ustanovljenim društvenim normama. 'To su moje sise! Mogu s njima da radim šta god hoću! To su moje sise od kojih sam se spremna tako lako rastati. Dati ih za sve godine koje mi žele uskratiti'. Gubitkom najženstvenijeg ženstvenosti junakinja poručuje da i dalje jeste žena i da se može ponosno osjećati ženom, ne zapadajući u predrasudu koja cjelokupnost ženskog bića reducira na sise, maternicu ili jajnike.


Kintsugi nije samo umjetnička tehnika, već i stav prema životu i jedan poseban ukus i estetika koja vjeruje da se od ruševina i fragmenata može načiniti ljepše zdanje od onog prvobitnog. To nije samo ljepota novog oblika, nego sinteza starog i novog, odnosno tragovi prisustva prošlosti koji se uobličavaju i time stupaju u nove odnose


Vraćaš simetriju tijelu. To tijelo se može voljeti. Ti si ga izabrala. I dalje je tijelo žene, kroz sve tvoje preobražaje. Zanosno, lijepo i meko, u samom sebi zaokruženo. Tijelo ratnice. Savršeno isklesano kroz sve poraze, i pobjede.

Sjajno odabran naslov Kintsugi tijela savršeno korespondira sa sadržajem, odnosno predstavljenim iskustvom raspadanja tijela junakinje, iskustvom fragmentarnosti, ali koje ide ka novom sklapanju i uobličavanju zadobivajući novo ucjelinjenje, tjelesno upotpunjenje. Na samom početku romana u deskripciji japanske umjetničke tehnike kintskugi, spisateljica nudi interpretativni ključ za razumijevanje romana.

Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije, što je blisko načelu wabi-sabi, odnosno nalaženju ljepote u oštećenim ili starim stvarima. Ističući oštećenja i lomove, kintsugi slavi jedinstvenu historiju svakog predmeta, revitalizirajući ga novim životom, i dajući mu veću ljepotu nego što ju je inicijalno imao. Kintsugi je nastao iz japanskog osjećanja mottainaia – žaljenja za izgubljenim, kao i mushina – prihvatanja promjene. Moderna umjetnost eksperimentiše s ovom drevnom tehnikom kao načinom tematiziranja ideja gubitka, sinteze i poboljšavanja kroz destrukciju i ponovno rađanje.

Prenosim citat, odnosno objašnjenje kintskugi tehnike u cjelosti, zbog njegove važnosti za strukturu romana, jer poetika kintsugija jeste poetika tijela junakinje, a poetika tijela određuje poetiku ovog romana koja proističe iz razumijevanja tijela kao teksta, mjesta gdje se upisuju i proizvode značenja i tijela kao priče gdje su ožiljci znakovi za sebe koji kriju iskustvo nepretočivo u riječi. Kintsugi nije samo umjetnička tehnika, već i stav prema životu i jedan poseban ukus i estetika koja vjeruje da se od ruševina i fragmenata može načiniti ljepše zdanje od onog prvobitnog. To nije samo ljepota novog oblika, nego sinteza starog i novog, odnosno tragovi prisustva prošlosti koji se uobličavaju i time stupaju u nove odnose. To je pohvala ožiljcima kao dokaz da oni nisu svjedočanstvo trošnosti i propadanja, već jačanja, uzdizanja, snage i sposobnosti preživljavanja. Zbog toga ovaj roman jeste (mono)drama između tijela i duha iz dva razloga: prvo, duh junakinje se snažno i odlučno opire tijelu koje se rastače, tražeći u fragmentarnosti identitarnu prepoznatljivost, ljepotu i cjelovitost; i drugo, duh junakinje se iskazuje kao feministički duh koji tijelo izmješta iz dominantnog muškocentričkog rakursa i svijesti, boreći se protiv skopofilijskih projekcija kakvo žensko tijelo i žensko ponašanje treba biti i izgledati.

Iako roman tematizira isključivo žensko pitanje karcinoma dojke i borbu žene sa gubitkom vlastite ženstvenosti, a time i sa društvenim normama i tumačenjima ženstvenosti, ovaj roman nipošto nije upućen samo čitateljicama. Da bi se izborile, što je moguće uspješnije, sa teškom bolešću potreban je senzibilitet i podrška čitave zajednice, kao i prevrednovanje patrijarhalnih normi i drugačiji ugao gledanja, pogled iznutra. Čitanje ženskog iskustva izraženo ženskim pismom nije ekskluzivno pravo žena. Čak, ono može više uticati na obogaćivanje i transformaciju muške perspektive nego li ženske. U svakom slučaju, podrška u poteškoćama s kojima se žene susreću može doći s različitih strana. U momentima raspadanja, razobličavanja, fragmentiranja tijela od presudne važnosti, u pokušaju ponovnog sklapanja i uobličavanja, nije samo medicinska briga, već, možda i više, duhovno liječenje putem ljubavi, dodira, volje za životom, moralne podrške, smijeha i svih blagodeti života koje daju snagu kojom se prepuštanje može učini težim od borbe.

U tom trenutku u cijelu priču ulazi on. Muškarac. Ljubavnik. Stvarni čovjek, koji će pokušati da te spasi. Uspijeva te zadržati u mjestu. Ne prolijeće pored tebe poput svega ostalog, brzinom putokaza kraj autoputa. Voliš njegove usne. Njegove zube dok se smije. Dok šutite. U tišini njegovog auta riječi su suvišne. Lijepa si, tu, u njegovim očima. 'Bit ćeš lijepa i kad budeš ćelava', kaže. 'A kad mi otpadnu obrve i trepavice?', pitaš glasno da pokažeš da te to ne boli, 'I tada. Uvijek ćeš biti lijepa'.

Zanimljivo tehničko rješenje predstavlja dosljedno pripovijedanje u drugom licu jednine koje sintetizira prvo i treće lice jednine. Takva pripovijedna pozicija nije ni unutarnja ni vanjska, niti subjektivna niti objektivna, već mjera između dvije perspektive. Nije u pitanju alter ego kao psihološka pojava, nego vješto odabrano pripovijedno rješenje koje omogućava postizanje željene intencije. U prvom redu, upotrebom ti forme izbjegava se subjektivna pozicija koja bi vrlo lahko, uslijed pozicije žrtve teške bolesti, mogla prerasti u patetični diskurs samosažaljenja. S druge strane, forma trećeg lica ostvarila bi veću distancu gdje bi se izgubio doživljaj neposredne proživljenosti pripovjedačice s onim što je proživjela junakinja. U tom smislu, narativnom smislu, upotrijebljen je alter ego, gdje pripovjedačica jeste junakinja, ali je i prividno distancira od nje.


Nigdje u romanu nećemo pronaći proklinjanje junakinje nad teškom sudbinom (samo par uzdaha djevojčice uslijed ne baš ugodnog djetinjstva) ili osudu životnih prepreka i situacije koja je zadesila. Izbjegava se i savjetodavni diskurs, iako je pripovijedna forma drugog lica jednine, ovaj roman ne izgleda kao uputstvo ili priručnik borbe protiv karcinoma, već samo iskustvo borbe


Stil romana Kintsugi tijela osmišljen je tako da se izbjegne efekat sažaljenja. Spisateljica nudi jedno iskustvo, iskustvo borbe, zaobilazeći sredstva koja bi izazivala plač nad teškom sudbinom junakinje. Kratke rečenice, eliptični komentari, apstrahiranje najvažnijeg, suzdržane opservacije na situaciju, generalno upotreba minimalističkog stila ne dozvoljava ekspresivnosti i emocionalnosti da se melodramatično razviju. Zato junakinja svoje fragmentirano tijelo ne upoređuje s nečim ružnim, već s kintsugi umjetnosti, što nužno znači da njeno bolesno i rastočeno tijelo nije predmet oplakivanja, već optimističnog stava i perspektive koja i u fragmentarnosti vidi cjelovitost, u raspršenosti puninu. Nigdje u romanu nećemo pronaći proklinjanje junakinje nad teškom sudbinom (samo par uzdaha djevojčice uslijed ne baš ugodnog djetinjstva) ili osudu životnih prepreka i situacije koja je zadesila. Izbjegava se i savjetodavni diskurs, iako je pripovijedna forma drugog lica jednine, ovaj roman ne izgleda kao uputstvo ili priručnik borbe protiv karcinoma, već samo iskustvo borbe. A takvo iskustvo, koje nema pretenziju da nalaže ili propovijeda zasigurno se nadaje kao vjerodostojnije, etičnije i, ako hoćete, efikasnije kao model koji čitatelj/ica mogu slijediti u vlastitom slučaju, iako stil i namjera spisateljice nije propovijedna. Jedini imperativ jeste ne prepustiti se.

Tijelo je znak za sebe, ono je prirodno motivirani znak koji govori za sebe, a iskustvo tijela je često neprenosivo u jezičke znakove. Ožiljci koji ga (tijelo) šaraju su mapa tvog puta. Najistinitija priča o tebi koju ne mogu dokučiti riječi. Ali da bi nastalo književno djelo koje tematizira tijelo, znakovi tijela se moraju na neki način predočiti simbolima. Vjerovatno najznačniji podvig koji Senka Marić postiže u romanu Kintsugi tijela jeste upravo maestralna vještina pretvaranja neizrecivog u izrecivo, prenošenje iskustva fragmentiranog tijela u riječi tako plastično da je ostvaren utisak kako je tijelo zaista progovorilo.

Usudit ću se reći, nimalo pretenciozno, da ovaj roman pripada samom vrhu cjelokupne bosanskohercegovačke književnosti, dakle od njenih početaka do danas. Izazvao je oduševljenje publike i izvanredne pohvale kritike, što mi je jako zanimljivo i drago iz, između ostalog, i sljedećeg razloga koji svakako ide u prilog kvaliteti djela. Naime, roman ne tematizira kanonizirana, kolektivno prihvaćena i ozvaničena kao značajna pitanja od opće, društvene, političke i kulturne važnosti, već naprotiv, ovaj roman sa snažnom subverzivnom potentnošću progovara i problematizira još uvijek, nažalost, marginalizirana pitanja. Dakle, da se ogradim od mogućeg nerazumijevanja rečenog, nije mi zanimljivo ili neobično što je roman spisateljice kao marginaliziranog spola stekao zapaženu prepoznatljivost i pohvalu, već što je to postigao roman koji otvara i problematizira pitanja koja su ideološki klasificirana kao manje važna, kao rubna pitanja čime ih se, ustvari, apriori degradira zbog njihove potencijalnosti dovođenja u pitanje ideološkog statusa quo. Takva marginalizirana pitanja poput ženske seksualnosti i tjelesnosti, potencijalno su više politička u svojoj subverzivnoj potentnosti, neko li mnoga pitanja koja su se u društvenoj svijesti ustalila kao izrazito politička, a time, prividno, i jako važna. Zvog svoga napada na politički i društveni status quo, ovakva pitanja su izmještena na rub društvene stvarnosti kao ono što ne pripada kolektivnom, etnonacionalnom, u pravilu patrijarhalnom, narativu jer se ne uklapa u ideološke projekcije, pa, prema tome, biva svedeno na sitne, nečujne, pojedinačne glasove.

Zbog toga, smatram da ipak značajan dio današnje književne i književno-kritičke scene možemo okarakterizirati zdravim, koji prevashodno vrednuje estetske i humanističke principe stvaralaštva, koji se opire ideološkim diktatima stvarnosti tražeći vlastitu afirmaciju i gradeći prostor borbe i angažiranosti kroz umjetnost.


Autor: Ahmed Isanović, Prometej.ba