(Gitta Sereny u razgovoru sa Franzom Stanglom)

Gitta Sereny (1921.-2012.) bila je britanska novinarka koja se bavila istraživačkim novinarstvom i historiografijom, osobito koncentrirana na teme i pitanja vezana uz nacizam i holokaust. Kao novinarka „The Daily Telegrapha“, Sereny je prisustvovala suđenjima nacističkim ratnim zločincima u Njemačkoj tijekom 60-ih godina prošloga stoljeća. Godine 1970., u očekivanju suđenja Franzu Stanglu, zapovjedniku logora Sobibor i Treblinka, ova je stručnjakinja obavila niz razgovora sa tim nacističkim zapovjednikom, zamijetivši ga, kako je kazala, „kao pojedinca stanovite inteligencije“. Razgovori su, u skraćenom izdanju, objavljeni u listopadu 1971., u britanskom listu „The Daily Telegraph“, a potom i u brojnim časopisima diljem svijeta, i oni su osnova na kojoj je nastala knjiga „Treblinka: put u tamu: od ubijanja iz milosrđa do masovnog ubojstva“, za čiji je hrvatski prijevod zaslužna Gordana V. Popović (knjigu je, u studenome 2015. objavio zagrebački nakladnik Sandorf).

Uz ovu iznimnu studiju, koja prije svega pokazuje razvoj nacističke ideje masovnog istrebljenja i njene provedbe u realnost, a potom i pojedinačne ljudske psihologije, kao i odnose i ponašanja unutar totalitarnog poretka, Gitta Sereny objavila je još nekoliko naslova na iste ili slične teme, tako i „Albert Speer, njegova bitka s istinom“, knjigu koja bilježi razgovore koje je vodila sa Hitlerovim pouzdanikom, arhitektom Albertom Speerom.

Knjiga „Treblinka: put u tamu“ (izvorni je naslov: Into That Darkness: From Mercy Killing to Mass Murder“) donosi i razgovore sa suprugom zapovjednika logora Sobibor i Treblinka, sa njegovom šogoricom i kćeri, s esesovcima koji su sudjelovali u Programu eutanazije, s preživjelim logorašima, s Poljacima koji su opsluživali logor, kao i s pojedincima upućenima u mrežu tajnih putova bijega, koje su nakon rata organizirali krugovi u Vatikanu, a osobito se bavi ulogom tadašnjeg pape, Pija XII.

Radi se o iznimno opsežno učinjenoj studiji, koja broji gotovo pet stotina stranica, i za čiji je nastanak autorica konzultirala, može se kazati gotovo svu tada postojeću literaturu na teme holokausta i nacizma, oko stotinu i pedeset relevantnih naslova, istraživanja, kao i velik broj dostupne dokumentarne građe, u što čitalac i sam stiče uvid tijekom čitanja.

Namjera autorice, koja ujedno određuje i njenu metodu rada na ovoj knjizi, bila je, kako je kazala – „Otvorena duha i neopterećena emocijama proniknuti u osobnost čovjeka koji je tako blisko sudjelovao u zlu kojega je proizvelo naše doba.“ Željela je – s njegovog stajališta – ustanoviti okolnosti koje su dovele do toga sudjelovanja. Vidjela je to kao priliku za procjenu nastaje li zlo na temelju okolnosti, ili nam je ono svojstveno od rođenja, i do kojeg je stupnja određeno samom osobnošću, a do kojeg njezinim okruženjem.

Sa Franzom Stanglom razgovarala je sveukupno 70 sati, napominjući kako joj je to vrijeme ponudilo tek početne odgovore na pitanja koja su je zanimala. No, napominje kako je shvatila da se o djelovanju bilo kojeg pojedinca ne može suditi izdvojeno od izvanjskih činitelja koji oblikuju i utječu na njegov život.

Pristup radu Gitte Sereny bio je human – sugovorniku nije prilazila s mržnjom niti osudom, isticala je kako je željela propitati, no ne i povrijediti. Tijekom cijele knjige ona uspijeva u toj, s obzirom na tematiku i istine do kojih se dolazi, nimalo lakoj zadaći – ona, s jedne strane, uspijeva ostvariti odnos poštovanja prema svojim sugovornicima kao bićima, bez obzira na to što su činili, kako su se osjećali i kako su razmišljali, dok, sa druge strane, uspijeva zadržati prijeko potrebnu distancu onoga tko propituje, tko želi na vidjelo izvući što je moguće veći broj činjenica, i ogledati ih i propitati sa što više strana, kako bi se na koncu, slika istine, i bez da sama izriče bilo kakvu osudu, zaključak, ili čak konkretno mišljenje ili komentar, iskristalizirala iznad cijele te činjenične materije, poput oblaka pare koji se postepeno zgušnjava, dok na koncu ne zadobije posve jasne i čvrste konture.

Intervju sa Franzom Stanglom vođen je u zatvoru Remand u Düsseldorfu, gdje je od travnja do lipnja 1971. čekao rezultat žalbe na presudu doživotnog zatvora. Düsseldorfski sud je, naime, 22. prosinca 1970. osudio Stangla na doživotni zatvor zbog suodgovornosti za ubojstvo 900 000 ljudi tijekom njegova mandata za zapovjednika Treblinke. Njemačko proglašenje Stangla krivim Simon Wiesenthal vidio je jednako važnim kao i ono izraelsko Adolfa Eichmanna. Stangl je u doba izricanja kazne imao šezdeset i tri godine.

Kao i drugi ratni zločinci, Stangl je tvrdio kako nije učinio ništa izuzev slušanja zapovijedi, kako nikada nije povrijedio niti jedno ljudsko biće. To što se dogodilo bila je tragedija rata, a toga je bilo posvuda, glasilo je njegovo opravdanje…

Međutim, Gittu Sereny nije zanimalo da joj Franz Stangl govori o tome što je učinio i što nije učinio, već o tome što je volio i što je mrzio, što je osjećao u odnosu na događaje u životu koji su ga odveli tamo gdje je bio. Željela je razgovarati o njegovoj prošlosti, o odrastanju i životnom putu i razvoju koji je uslijedio, o svemu što ga je postepeno dovelo do mjesta na kojemu se je nalazio. Čitajući knjigu „Treblinka: put u tamu“, čitalac tako postaje svjedokom razvoja jedne ljudske sudbine, dobiva uvid u jedan tip ličnosti, karaktera, kao i u njegove devijacije, nevjerojatne samoobrambene mehanizme koje je on, kao i mnogi uokolo njega, uspio izgraditi i održati čvrstim tijekom dugog niza godina, sve kako bi odbio suočiti se sa istinama masovnog istrebljenja miliona nevinih ljudi – onakvog kakva ljudska povijest ne pamti – i kako bi izbjegao dovesti u pitanje vlastitu odgovornost unutar strašnih zbivanja, kojima nije bio samo nijemim svjedokom.

„Može li se ijednog čovjeka – ili njegova djela – razumjeti odvojeno od njegova djetinjstva, mladosti i zrelog doba, bez poznavanja ljudi koji su ga voljeli ili ga nisu voljeli, ili ljudi koje je volio i trebao? Stangl je rekao da je „jedino želio“ biti sam sa svojom suprugom, a prve krupne suze potekle su kad se sjetio svoga prvog ozbiljnijeg neslaganja, kad je supruga smatrala da ju je izdao „ilegalno“ pristupivši Nacističkoj stranci“, kaže autorica knjige. Po reakcijama Franza Stangla, ona zaključuje, a ta je činjenica prisutna cijelo vrijeme trajanja ove knjige, da je Franz Stangl duboko volio svoju suprugu, da je bio sposoban za ljubav…

Franz Stangl, prema riječima svoje supruge, i prema opisu cijele njihove privatne životne situacije, nikada nije ostavljao dojam da je nacist, nikad nije pokazao ni najmanju naklonost prema njima. I nikad nije rekao ništa protiv Židova. Kao austrijski policajac, pripadnik stranke, 1940. je godine Stangl bio promaknut. Otišao je u Berlin, gdje su se odvijale najtajnije operacije Trećeg Reicha. Bila je to uprava koja je najprije odlučivala o „ubojstvima iz milosrđa“, za mentalno i fizički hendikepirane pojedince iz Austrije i Njemačke, a kasnije uprava „konačnog rješenja“ – istrebljenja Židova.

Autorica dodatnu pažnju posvećuje pojašnjavanju okolnosti unutar kojih nacionalsocijalisti razvijaju i provode takozvani „program eutanazije“, program prema kojemu se nad pacijentima koje se smatra neizlječivima na osnovi najispravnije dostupne prosudbe i nakon kritičke procjene njihova stanja odobrava ubojstvo iz milosrđa. Dostupna povijesna dokumentacija potvrđuje bez sumnje da je nacističko istrebljenje Židova i usporedo s njima, velikog broja Roma, bio tek prvi korak u sklopu gigantskog programa genocida nad svim takozvanim „nižim rasama“ Europe. Početak se odigrao u Rusiji gdje su nacisti, između 1941. i 1944., prema procjenama, ubili oko 7 000 000 civila, dok u Poljskoj broj žrtava, ovisno o izvoru, varira između 800 000 do 2 400 000 Poljaka, ne računajući Židove.

Knjiga „Treblinka: put u tamu“ daje gotovo prirodan, postupan prikaz razvoja koncepta i organizacije „logora istrebljenja“ tijekom nacističkog genocida nad Židovima. Ona predočava stupnjevit prikaz provedbe te monstruozne ideje – od prvih Hitlerovih govora, u kojima je iznesen jasan iskaz takvih nakana, do masovnih streljanja i traganja za novim, efikasnijim i manje opasnim tehnikama. Unutar toga je svoju novu ulogu pronašlo i osoblje za primjenu eutanazije, među kojima se je nalazio i austrijski policajac, tada već časnik SS-a sa nekoliko ordena, Franz Stangl.

Gitta Sereny tvrdi da je čak i danas uvelike prisutno nerazumijevanje prirode „logora istrebljenja“, tih vrlo osobitih instalacija kojih je bilo samo četiri (ili pet, ukoliko se uključi i Birkenau, odjel istrebljenja u Auschwitzu, koji je ipak dijelom bio i radni logor). Svi su se logori istrebljenja nalazili na okupiranom teritoriju Poljske, i svi su postojali tek kratko vrijeme. Do konca Drugog svjetskog rata, ljudi logore istrebljenja miješaju s „koncentracijskim logorima“, kojih je doslovce bilo na desetke diljem „veće Njemačke“ i okupirane Europe, i koji su prvi bili predmetom opisa u književnosti i u filmovima.

Autorica iznosi dva osnovna razloga trajnog brkanja tih dvaju nacističkih postrojenja: „Prvi je činjenica da je zapanjujuće malo ljudi preživjelo logore istrebljenja, a oni koji jesu nisu ni bili željni otkrivati svoja stravična iskustva. Drugi razlog – mnogo osjetljiviji – bila je sveprisutna neodlučnost svijeta da se suoči s činjenicom da su ta mjesta doista postojala.“

Koncentracioni logori zamišljeni su kao prošireni zatvorski odjeli za one koji su pružali otpor Novom poretku i uklanjani su bez zakonske ovlasti kao „izdajice“ ili „špijuni“, u slučaju da se njihov „preodgoj“ pokaže neuspješnim. Čak i u najgorima od njih ipak su postojali mali izgledi za preživljavanje.

Logori „istrebljenja“ nisu pružali takve izglede – otvoreni su s ciljem istrebljenja europskih Židova i Roma. To su bili logori Chelmno, Belzec, Sobibor i Treblinka, svi ustanovljeni između 1941. i 1942. godine, i svi su se nalazili u radijusu od približno 320 km od Varšave.

Za gradnju logora istrebljenja odabrano je poljsko tlo, zbog dobre željezničke mreže i golemih površina rijetko naseljenog krajolika i gustih šuma, što je omogućavalo izolaciju. Niti jedan od ovih logora nije postojao dulje od 17 mjeseci, nakon čega bi ih esesovci sravnili sa zemljom.

Službena procjena je da je u ta četiri logora ubijeno približno oko 2 000 000 Židova i 52 000 Roma, od čega su djeca činila barem trećinu.

I koncentracioni logori imali su plinske vagone i komore, krematorije i masovne grobnice, i tamo se ljude ubijalo, a stotine tisuća ih je umrlo od iscrpljenosti, gladi i bolesti. Ali u svima su postojali i izgledi za preživljavanje. Gitta Sereny u svom ozbiljno, sveobuhvatno učinjenom djelu, zapaža kako nacisti nisu vršili samo fizičko, već i duhovno ubojstvo – onih koji su ubijali, onih koji su vršili ubijanje, onih koji su znali da se ubijanje događa, i također, do stanovitog stupnja, „svih nas – zaključuje u knjizi – koji smo u to vrijeme bili živa i misleća bića“.

Čitatelj, iznad svega može biti zahvalan autorici na potanko opisanom razvoju mehanizma zla, na načinu na koji, promišljeno i perfidno, uvlači ljude u sebe, prisiljavajući ih da postanu njegovi sluge. Strahovi i slabosti ljudi poput Stangla koristili su se za pokretanje stroja za istrebljenje, poput Sobibora ili Treblinke. Sam Franz Stangl, primjera radi, a tako se činilo i u drugim slučajevima, dobio je zadatak nadzora gradnje logora Sobibor, ali mu nije bila naznačena svrha gradnje tog logora. Rečeno mu je da će to biti opskrbni logor, a Židovi nisu spomenuti niti jednom riječi. Tek kada je dopremljen pred „gotov čin“, do otvorenih jama punih tisuća leševa, u logoru Belzec, saopćeno mu je čemu je namijenjen Sobibor, kao i da je službeno zadužen za njega.

Postepeno, kroz razgovor, autorica dolazi do mjesta na kojemu je prisiljena kazati kako je Stangl najupečatljiviji primjer iskvarene osobnosti koju je ikad susrela, čovjek čije je viđenje stvarnosti u potpunosti iskrivljeno, za kojega su relativno jednostavni pojmovi „krivnje“ ili „nevinosti“, „dobra“ ili „zla“ na dalje neprimjenjivi.

Cijeli rad kojega je u ovoj izvanrednoj knjizi provela sa, među mnogima, i psihološkim majstorstvom, Gittu Sereny navodi na zaključak kako povijest nisu pisale organizacije, nego pojedinačni ljudi, s individualnim slabostima i individualnim odgovornostima. Istovremeno, knjiga daje paralelan uvid u nevjerojatnu pasivnost s kojom je svijet promatrao i dopuštao istrebljenje židovskog naroda, kao i uvid u držanje katoličke crkve i Vatikana naspram cjelokupne tragedije.

Čemu je Franza Stangla poučilo njegovo strahotno iskustvo? Na koncu knjige, i razgovora koje je vodio sa Gittom Sereny, Stangl je, prirodno, bez ikakve prinude, naveden na spoznaju istine o sebi samome, o udjelu vlastite krivnje u zločinima počinjenima nad milijunima ljudi.

„Naučio sam da sve ljudsko ima svoje porijeklo u ljudskoj slabosti“, kazao je. „Osobno nisam nikad namjerno nekoga povrijedio… Ali bio sam tamo. …“ Znači da, u stvarnosti i ja dijelim krivnju. Moja krivnja jest to što sam još ovdje. To je moja krivnja. Trebao sam umrijeti.“

Franz Stangl umro je od srčanog udara, 19 sati po završetku posljednjeg razgovora kojega je vodio sa Gittom Sereny, nakon što se je nakratko suočio sam sa sobom, i uspio, nakon dugo mučenja i šutnje, izgovoriti istinu.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba