Irska se neutralnost iz Vanrednog stanja prenijela i na period mira. U kombinaciji s anti-komunističkim raspoloženjem vlade i Crkve, te sinhronizacijom sa Sjedinjenim Američkim Državama u podizanju ruku u UN-u, Irska je razvila posebnu formu neutralnosti. Izbjegavajući svrstavanje (pridruživanje NATO-u), Irska je odbacivala i priključenje Pokretu nesvrstanih, smatrajući i to svrstavanjem. Ne čudi činjenica da su se u Konferenciji za evropsku bezbjednost i saradnju često znala formirati četiri bloka: jedan bi činile članice NATO-a, drugi članice Varšavskog pakta, treći neutralne zemlje Evrope (Jugoslavija, Austrija, Švicarska, Švedska, Finska) a četvrti, naravno, Republika Irska.

Pozivi Vladi na ulazak u pokret nesvrstanih su redovno stizali sa usitnjenog lijevog krila parlamenta. Današnji predsjednik Irske, istaknuti član Partije rada je uvijek cijenio Fidela Castra, dok se dugogodišnji lider Irskih komunista Michael O'Riordan, prema vlastitom svjedočenju, iz svojih španskih dana sjeća Josipa Broza. Radnička partija, komunisti, a do dana današnjeg i Sinn Fein iz skupštinskih klupa pozivaju neutralnu Irsku da postane i nesvrstana. U NATO su ih pak pozivali drugi.

Helmut Kohl, tadašnji zapadnonjemački kancelar je par godina nakon Titove smrti razgovarao s irskim premijerom o Irskoj i NATO-u. Razumio je Kohl da Irska nije željela pristupiti NATO-u zbog granice koja je dio Otoka ostavila u rukama druge uvažene članice Alijanse, ali je insistirao i na tome da se vremena mijenjaju. Stav naroda koji pitanje irske neutralnosti vidi kao pitanje nacionalnog identiteta valja mijenjati, objasnio je... i premijeru FitzGeraldu u povjerenju ispričao kako mu je Tito ostavio NATO u amanet: Sačuvaj jak NATO, rekao mu je lider Nesvrstanih. Ipak, jak NATO je morao i dalje živjeti bez irskih oružanih snaga.

Neutralna Irska je svoje oružane snage stavila na raspolaganje Ujedinjenim narodima od početka njihovih mirovnih misija. Prva značajna UN-ova misija je bila ona u Kongu početkom šezdesetih i Irci su, uz Šveđane, bili jedina evropska zemlja koja je poslala vojnike na teren gdje je general Tschombe na čelu odmetnute Katange zajedno s plaćenicima iz cijelog svijeta spremno dočekao UN-ove snage. Mirovnu su misiju na terenu provodile neutralne zemlje, ne gubeći iz vida ideološki i blokovski aspekt sukoba, a irski se odred našao u središtu jedne od najpoznatijih epizoda misije: u opsadi Jadotvillea. Tu počinje, konačno, priča koju danas želim ispričati... o irskim „šaptačima vjetru“, detalj koji nije bio dovoljno dramatičan za ekranizaciju Opsade Jadotvillea [www.imdb.com].

Ovo je šesti tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru

Poslušamo li radio-saobraćaj između 150 irskih vojnika pod opsadom nekoliko hiljada plaćenika u Jadotvilleu i njihovog štaba od kog su bezuspješno tražili pojačanje, vjerovatno ništa ne bismo razumjeli. Vjerovatno bismo čuli i riječ iz naslova današnjeg teksta: Tarrtháil - upomoć! Naime, irski su vojnici, svjesni činjenice da je Drugi Službeni Jezik njihove domovine (na putu da postane) lingua franca, razumljiv čitavom svijetu pribjegli korištenju Prvog Službenog Jezika u radio-komunikaciji. Izbor irskog umjesto engleskog jezika u opsjednutom Jadotvilleu pomalo liči na korištenje jezika Navajo plemena za komunikaciju u Drugom svjetskom ratu, priču o šaptačima vjetru [www.imdb.com]. Zvuči i nekako patriotski, koristiti jezik koji je stotinama godina protjerivan iz zvanične komunikacije u trenucima u kojim se odlučuje o životu i smrti vojnika pod državnom zastavom.

Epilog je bio sve, samo ne patriotski. Irski plaćenici i radnici u katanškim rudnicima su spremno prevodili presretnute radio-poruke štabu pobunjenika, ostavljajući vojnike pod opsadom u varljivom zagrljaju lažne sigurnosti na radio-talasima. Ludi Mike Hoare je bio jedan od Iraca koji su bili na drugoj strani, pandan Plavim košuljama iz Krvavih maslina. Ovaj put je plavu boju ostavio UN-u za šljemove i beretke, a on sam nastavio mijenjati boje, dresove i ratišta decenijama, postavši najpoznatiji plaćenik zapadnog svijeta.

Ratišta su mijenjali i irski Plavi šljemovi. Dvadeset godina kasnije, pod UN-ovom zastavom u Libanu su stajali sinovi irske generacije iz Konga, opet govoreći irski zbog znatiželjnih izraelskih i libanskih ušiju. Izraelci su počeli slati svoje osoblje na kurseve irskog jezika u Connemaru, tradicionalnu utvrdu irskog jezika i kulture i najveći Gaeltacht (dio Irske u kojem se primarno govori irskim jezikom), ali i koristiti znanje irskog jezika među doseljenicima iz Irske. Predsjednikom Izraela će za koju godinu postati Chaim Herzog, rođen u Belfastu i odrastao u Dublinu - broj stanovnika Svete Zemlje rođenih na Otoku nije bio zanemariv. Irski kontingent mirovnih snaga je u čudu posmatrao Izraelce i njihove saveznike u Libanu kako ukorak prate njihove akcije. Srećom, smjena tehnologija je učinila svoje: novi primopredajnici koji su im kasnije dodijeljeni imali su i zaštitu od prisluškivanja.

Zašto pišem u istom tekstu o neutralnosti Irske i tankom kriptografskom velu irskog jezika? Oboje odlično zvuči, pogotovo kad se pomene u patriotskom zanosu i istakne kao stvar identiteta i ponosa. Međutim, oboje su tek Potemkinova sela ako se iza njih nema suštine. Oboje ostavlja i osjećaj lažne sigurnosti i suprotstavlja se osnovama vanjske politike i kriptografije, respektivno. Princip je bitan (što uključuje i Gavrila, ili njegovog irskog pandana Patricka Pearsea), ali je Bog (ili Đavo, po izboru) u detaljima.

(Harun Šiljak, Prometej.ba)

11.02.2018.