(Bekim Sejranović; Buybook, Sarajevo, 2017.)

Solženjicin je bio u egzilu, Aleksandar Hemon je izmješten, a Sejranović (ni)je nigdje. On je nomad. Onaj kojeg „ne drži mjesto“. Kretanje i tijelom i duhom jedina je konstanta u njegovu životu. „Doma nisam bio nigdje...“, piše Sejranović u Dnevniku, izabravši vođenje dnevnika kao svojevrsnu kroniku nepripadanja, ali ne tek žanrovski timeline zapis – samodopadno malograđansko nizanje događaja na vremenskoj crti - nego kao „opis pojedinih točaka razbacanih u vremenu i prostoru“, kaotičnih kao i sam pisac ili pahulje snijega što padaju s norveškog neba. Te točke su čvorišta njegova života, uporišta na rahlom tlu sjećanja – nestalno i nestabilno i jedno i drugo – koja oživljava putovanjima, plovidbom, partijanjem, čitanjem i pisanjem. „Jer putovanje je upijanje, a pisanje izbacivanje.“ Dnevnik na taj način postaje medij u kojemu susreću se životno iskustvo i njegov umjetnički izraz.

Sklon artefaktima „laboratorijske sreće“, cuger, pušač, snifer, partijaner... ali i univerzitetski profesor, sudski tumač, prevoditelj, pisac... Sejranović ispisuje dnevnik nomada kao književnu formu koja najbolje izražava njegov svjetonazor i životni stil, ali i omogućuje literarni postupak koji zanatsku vještinu pripovijedanja s jedva zamjetljivom lakoćom preobražava u umjetničko djelo.

Probudi se u srijedu ne znajući ni gdje je bio ni što je radio vikendom. Posjeduje iskustvo i znanje o kliničkim dijagnozama. Knjiga mu je ispred ljudi: prepoznaje se u knjigama i biografijama pisaca, s knjigama razgovara. Nećudoredan je i neukalupljen kao i njegovi sudruzi i sugovornici. Fascinira ga J. P. Kamov, a „Isušena kaljuža“ mu je „hrvatski 'Uliks'“.

S Bernhardom dijeli „nezadovoljstvo samim sobom, svima i svime oko sebe“, s Andrićem i Krležom je na domaćem terenu. U Dnevniku je navedeno desetine i desetine pisaca i njihovih djela: Džamonja, Vojnović, Aleš Čar, Pamuk, Ugrešić, Gombrovič, Kiš, Baricco, Kristeva, Fonseca, Robert Frost... Sejranović je potentan i kao pisac i kao čitatelj. Zanimljiv i kao Balkanac i kao Nordijac. Prepoznajem u njemu sirovi muški šarm Hanka Chinaskog i oklopdžićevsko literarno traganje za samim sobom u benzendrinskoj „mašineriji noći“ balkansko-nordijskog bluesa; nomadsko pulsiranje života između stvarnosti različitih svjetova i njihove (knjiške) refleksije u iskustvu literarnog junaka, osviještenosti čitatelja i neupitnoj nadarenosti pisca.

Zoran Ljubičić, Prometej.ba