1. Od početka rata naovamo mnogi su me optuživali da ih mrzim, njih i njihov narod, jer su vjerovali da im, nakon te optužbe, ruke više nisu krvave do lakata. Nikolica Koljević mi je sa šekspirskih visina poručio da se on u kolo mržnje nije hvatao nikad. Kako će se hvatati kad je u tom kolu bio svirac, žešći od onog iz “Đačkog rastanka“? Svirac uz čiju su se glazbu stotine hiljada ljudi rastajali sa svojom kućom, svojim imanjem, svojom domovinom, zauvijek se rastajali sa svojom rodbinom, svojim porodom, svojom dušom.

Po meni, život je suviše kratak da bih ga traćio na mržnju prema bilo kome, ako izuzmem dva moćna zlikovca iz Crne Gore. Za opasade Rajvasa mrzio sam Dabića, i ove riječi, koje sam upamtio iz usta jednoga Crnogorca, a poslije rata stavio ih u pjesmu, izražavale su i mene:

Radovane, jebem ti krv paščeću,

Radovane, dabogda se raspado od živih rana

i ni u čemu što okusio ne mogo lijeka naći

ni ti, ni tvoje praunuče!

Ove riječi priopćio sam jednom Bošnjaku koji je, misleći da su moje, i jesu bar dopola, kazao: „E jes vi Crnogorci umijete prokleti, da bog sačuva. Kad vi nekom počnete kleti i žive i mrtve i nerođene, insanu ostaje jedino da se ježi. I od miline“.

Ovo „i“ mu je izvrsno: ježio se od čega se moraš ježiti, od snage jezika, a pošto je Rašo bio meta kletve, ježio se i od miline. A kad je Dabić prestao bacati mi granate u džezvu s kafom, zaboraviosam svoju mržnju prema krvoloku.

I mrzio sam popa Rista, najmoćnijeg političara u CG. Govorio sam: Amfi je Dabić nastavljen drugim sredstvima. Mrzio sam ga iz premnogih razloga. Njegova bogougodna svijeća je samo palikućama, pljačkašima, otimačima, silovateljima i koljačima sijala. A njegove riječi su sličile rafalima koji prave rupe na šljemovima. No čemu nabrajati? Dosta je sjetiti se da je Dabića za Svetog Iliju rukopoložila ta pobješnjela populjina, “pas mu se mesa napoteza“, kako sam često dodavao kad ga pomenem. Ali moja mržnja je nestala otkako sam po nacionalnosti Jugosloven. Danas Rista Sotonu zovem Uzurpator.

Bio sam Crnogorac kad je trebalo stidjeti se što si Crnogorac i bio crnogorski separatista kad je to bilo potrebno. Danas, kad se sjetim Crne Gore, pomislim: „Eto je tamo“. I ponekad jezikom Darinkinim dometnem: “Mogo big bežnje iljadu godina“. A ako nekog zanima šta Crnogorac u ostavci ima još da kaže Crnoj Gori, to je u redu. Osnivače ovog portala očito je zanimalo.


Dašo

Nakon što je oficirski kor pravoslavnih crkava svih i svuda posjetio Crnu Goru, morao sam nešto sročiti povodom tog događaja, bezbeli historijskog. Ne znam je li Amfi doveo ruskog patrijarha kao mogućeg saveznika u borbi protiv vraćanja autokefalije crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a i ko bi nagađao šta se Sotoni mota po glavuši, ali čini se da je komandni kadar cipcijelog pravoslavlja Amfi pozvao na mobu i zato što na sve moguće načine, jer ta kučka ne laje radi sela, kuša da se ne nađe na udaru zakona koji će ga prisiliti da vrati uzurpirano. A vala je bio vakat: trideset godina pop Rile je bio država u državi. Za njega su važili isključivo zakoni svetosavlja. Ali tko je sveti Sava Nezavisnoj? Nije Crnogorcima rikao na Božić da pred njime moraju svaki put lupiti petama i viknuti: razumem!


2. Prepisujem sa jednog portala:„Mi smo jedan narod, iako smo podijeljeni, to ne znači da smo razdijeljeni, nego treba jedni druge da pomažemo i da budemo narod kakav gospod i naša istorija očekuju i žele“, kazao je Irinej novinarima na Cetinju.

Ovo je, koliko pamtim, treći put da Žbirinej u Crnoj Gori tvrdi da su Srbi i Crnogorci isti narod. Iz neodoljive želje „da jedni drugima pomažemo“ kuša Crnogorce privesti pameti, pomoći im da se osvijeste i prihvate njegov sud o tome tko su i šta su, jer, otkako je krme rep iskrivilo, patrijarsi su svagda bili nepogrješivi.

Ima li tko da toj bezobraznoj popesini kaže da postoji Povelja o ljudskim pravima koja svakom Crnogorcu, kao i svakom narodu, jamči pravo da sam kaže tko je i šta je, i da svoje mišljenje o svom nacionalnom identitetu smatra istinskom mjerom svog bića, ali i da mu ta Povelja jamči pravo da svakom izvanjcu koji mu kuša nametnuti vlastiti pogled na Crnogorce, odvrati: ne seri! Žao mi što više nisam Crnogorac i nemam pravo da Žbirineju kažem: moreš me uvatit za miška!

Ali nisam zaboravio kako su me, za opsade Sarajeva, Dabićevi Srbi iza ponoći zvali telefonom da mi kažu: “Šta jedeš govna, ti si Srbin!“ Te kad na jezik vlastitog iskustva prevedem Žbirinejevo blebetanje, dobijem okupanog četnika koji kaže Crnogorcima: šta jedete ono ispod sebe, mi smo isti narod! A pošto su Srbi ispucali granate kojima su dokazivali šta je u Jugi njihovo i kako se koji njen narod zove, nek Žbirinej nastavi tenezgati o Srbima i Crnogorcima, od mene mu prosto.

Ne bih Žbirineju sporio pravo da, kao ekspert za Boga, kaže šta od Srba i Crnogoraca očekuje stari krvnik, kako ga zove Vukova epika, ali ne bih ni sebe lišio prava da se sjetim pjesnika Dušana Vasiljeva koji je rekao: “Boga su izumeli naši dušmani“ . Nisam o Savaotu čitao ništa bolje ni na jednom jeziku.

Ne bih Žbirineju sporio ni pravo da zna šta od Srba i Crnogorca očekuje istorija, jer su, nakon dolaska mesije iz Pođarevaca, ta dva naroda palili, pljačkali, protjerivali, silovali i ubijali da ispune očekivanja istorije, ali ću se sjetiti da je Liton Strejči rekao: “Istorija je spisak sramota ljudskog roda“, a Napoleon: “Istorija je zbir dogovorenih laži“. Njemu se može vjerovati, jer je pravio istoriju.

Ali na Žbirinejevom cetinjskom licu je ćirilicom pisalo: moj greh, moj greh, moj veliki greh. Jer nedavno je bleknuo da Srbi u Crnoj Gori imaju isti tretman kao u NDH. Riječ je o gostu koji je bakandžom zakucao u vrata domaćinova, baš onako srpski. Stoga su me iznenadile njegove riječi koje sam upravo komentirao, čak sam rekao sebi: ako Žbirinej ovako prodaje med ispod jezika, mora da će krepati nečija kučka na Cetinju. Jer nisam očekivao da će sveta osoba, nakon poredbe CG i NDH, Crnogorcima klizećim startom ući u donje spremište. Ili je, kao profesionalni hrišćanin, Crnoj Gori oprostio to što je pljunuta NDH.

Na Žbirinejevu priču o podeljenim koji ne treba da budu i razdeljeni odmahnuo sam rukom, jer oberpop kuša prodavati „kuke i zavrake i mudrine neke iz dubine“, kako bi rekao Njegošev junak, što bi bilo sasvim u redu kad se ne bi radilo o avetinji. Uštivnije rečeno, o klasičnom primjerku stare budale.

Podavno sam s Omerom Hadžiselimovićem preveo Larkinovu pjesmu „Stare budale“, i kad se na internetu tučim sa Žbirinejevom facom, u svijesti mi isplivaju Larkinove riječi: „Izgled zblanute odsutnosti, kušaju biti tamo, mada su ovdje“.

Pa bi trebalo shvatiti kao kompliment sve što o Crnoj Gori bleji ta stara budala koja vjeruje da je tamo jer pojma nema da je ovdje. Čak bi ovakve neprijatelje Crna Gora trebalo pomno da štiti, čak i da uzgaja. Današnja vlast ne bi smjela smetnuti s uma da je Žbirinej za Nezavisnu učinio više nego Marko Darin i Šeki Radončić kad su napisali knjigu debelu 350 strana braneći Nezavisnu od pročetnika, kriptočetnika i zakovanih četnika i četnikulja.


3. Upitan šta je sa automobilima koje ima SPC, Amfi je odgovorio: “Neće valjda mitropolit na magarcu da jaše. To bi bila sramota za Crnu Goru“. Ovo je pogodio ka da je mene pitao. Zaista vam kažem, bila bi ne tek sramota, već i teško svetogrđe od kojeg bi me zviznula kap, kad bi Antihrist iz Morače uzjahao životinju koja je bila prometalo Ješue ga Nokrija, poznatijeg kao Isus Hrist.

Te ako bi mi dohaberili da su Rista Sotonu viđeli na magarcu, vratila bi se u mene prijašnja mržnja, pa bih doletio da mu dam što mu niko uzeti neće. A pošto znam kakvom je hujom Bog obdario Marka Darina, vjerujem da bi Amfi, pošto se nas dvojica sretnemo raširenih ruku i upitamo se za junačko, pola godine pipao krsta.

Dobro, šalim se. Znam da mu je Đukanović dao tjelohranitelje jake ko zemlja, jer nije lako braniti tu stoku bez repa, predugačka je lista Amfijevih nepočinstava, čak je Savaotu odavno ponestalo hartije da ih bilježi, ali sam u jedno uvjeren: unatoč svim stražama, isprežao bih priliku da ga ščepam za pirine, zgulim ga sa magarca i njime brepim o ledinu, pa taman da mi je iz oka kanuo. A nije.

Doduše, znam da tome obernesoju, kad bih i deset puta njime bupio o zemlju – što je i zaslužila, jer ga trpi – opet ne bi bilo ništa. „Kako će mu biti išta kad je načinjen od nedodera“, veli mi pop Kruno.

„Ali tko smo to mi da stavljamo primjedbe na japiju od koje Svedržitelj teše insane?“

„Amfilohiju njegovo zlo vijek produžuje“, ispravio se Kruno.

To je mnogo bliže istini. Ali ja sam pjesnik i ne volim apstrakcije. Amfiju vijek ne produžuje njegovo zlo nego lično Đavao. Moja majka ga je zvala Đašo. Govorila je: „Đašo mu oči izbio, ko što ig je i izbio, ne boj se“. Teško da se može tačnije opisati lik i delo uzurpatora na tronu Svetog Petra Cetinjskog. Njemu decenijama nečista sila sjedi pod kamilavkom i odatle ga nagovara na sve pasko što govori i što čini“.

Autor: Marko Vešović, izvor: www.aktuelno.me