Dakle one pišu. I one slikaju. I hajdemo (za trenutak)

odbaciti idiotariju raznih oblika uskraćivanja rada i

njegovog poricanja: većina kritičara, muških ili

ženskih, djelo neće proglasiti lošim ipso facto jer je

njegov autor žena ili će se pak prepustiti

nepristojnosti poricanja rada proglašavanjem

autora/ice per se neprikladnim, smiješnim,

nenormalnim i tako dalje. Što onda?

Joanna Russ, How to Suppress Women’s Writing


Skoro da je nemoguće započeti bilo kakvo dublje razmatranje, studiju ili razgovor u okviru feminističkih književnih kritika, a da se ne pomene ili referira na Virginu Woolf. Neke teoretičarke su je smatrale problematičnom, poput Elaine Showalter, dok su druge pak svoj rad gradile uveliko ogledajući se na nju i koristile se njenim opažanjima u svom angažmanu, poput Joanne Russ. Neminovno je da je Virginia Woolf neizostavna stanica u razmatranju književnosti koju pišu žene, a posebice je doprinijela svojim djelom Vlastita soba.

Vlastita soba pionirski propituje veoma važna pitanja književne produkcije: kakvi su to materijalni uvjeti u kojima žene pišu, postoje li oni uopće i kako se to odražava na književnost koju pišu? Kroz analizu slučaja Shakespeareove “imaginarne” sestre, pitanja dostupnosti biblioteka za studentice ili izbora hrane za večeru posluženu studenticama na koledžu, Virginia Woolf upozorava koliko materijalni uslovi određuju uopće i koliko su utjecali na književnost koju (ni)su napisale žene. Izričito je jasno koliko mali komad prostora – fizičkog prostora i prostora slobode ima utjecaj na čin pisanja, koji je intiman jednako kao što je kreativan i materijalan proces.

Devedeset i jedna godina je prošla nakon prve publikacije ove knjige, svijet zasigurno više nije isti. Autorice sve više zauzimaju zasluženi autorski prostor, neke borbe protiv ugnjetavanja patrijarhata i dalje traju, neke nam tek predstoje. Na tragu i temelju Virginie Woolf mnogo toga se pomaknulo s „mrtve tačke“, diskriminacija na rodnoj osnovi je znatno smanjena, ali i dalje predstavlja veliki problem jer se promjene nisu desile svugdje jednako i istim intenzitetom. Dobar primjer je za to bosanskohercegovačko društvo, za koje se čini da ga je drugi val feminizma tek ovlaš dotaknuo. Iako su se mnoge žene izborile za „vlastitu sobu“, mnoge od njih i dalje trpe represiju patrijarhata pod maskom uglađenog kapitalizma. Pod ovim bremenom se ne nalaze samo spisateljice, nego jednako tako i njihove kolege koji bi upravo iz slične pozicije i pritiska trebali podržati onaj otpor prema patrijarhatu koji nam šteti svima.

Ja sam formalno, društveno-kategorički gledano, muškarac. Tako stoji u ličnoj iskaznici, tako sam percipiran u javnosti i samim time mi je zasigurno lakše u nekom smislu osvojiti prostor, „imati sobu“ jer je tobože moje mišljenje ili moj stav relevantiji budući da ga iznosim kao muškarac. Jednako tako kao što je činjenica da sam muškarac, činjenica je da ne „bježim“ od moje „ženske strane“, niti da odbacujem sve ono što bi se moglo okarakterisati kao nešto žensko. Ja se tim ponosim. U društvu falocentričnog obzora ja sam izdaja, nepotpun muškarac, jednako tako anomalija kao što je i neka žena. Upravo zato što razumijem taj, prije svega, osjećaj nipodištavanja i opresije, smatram svojom dužnošću da se borim za sve one bitne ideale i težnje koje predstavlja(ju) feminizam(izmi). Ovo je borba svih nas potlačenih, svih nas koji želimo ravnopravnost i vlastitu sobu za svakoga.

Vlastito iskustvo mi nalaže koliko je teško uopće stvarati, pisati pod diktiranim tempom nacionalne i kapitalističke mašinerije, a kamo li onda objaviti to. Treba dodati na to okolnost da bi zasigurno bilo teže da sam percipiran kao žena. Stoga nas nimalo ne treba čuditi činjenica da su mnoge autorice koristile pseudonime u muškom rodu. Neke to čine i danas, u svijetu za kojeg tvrdimo da su u njemu svi ravnopravni. Mnoge moje prijateljice i kolegice za koje pouzdano znam da kvalitetno i dobro pišu, zapravo ne pišu iz mnogih razloga. Uočio sam neke od njih: stid ih je onoga što pišu pa često to čuvaju samo za sebe, ne pišu jer ne mogu objaviti i najčešće ne pišu jer su pritisnute problemima egzistencije i preživljavanja. Mnoge od njih teško, prekarno rade da bi sebi priuštile vlastitu sobu, a tek onda shvate da imati vlastitu sobu, prostor zapravo ne znači uvijek imati „vlastitu sobu“ i uvjete koji su nužni, esencijalni za aktivnost poput pisanja.

U toj njihovoj, našoj borbi za osvajanje prostora, za izgradnju „vlastite sobe“, prvenstveno je bitno prije svega uočiti i ukazati na nepravedan položaj. Potom raditi na međusobnoj podršci i ohrabrenju. Često svojim kolegicama šaljem razne konkurse koje dospiju do mene, ohrabrujem ih da pišu. U najmanju ruku uvijek možemo interno preporučiti jedni druge, zar ne? Iako nam se nekad čini nemoćnom, ipak nismo ni svjesni koliku moć ima difuzna podrška jednih drugima. Nekada nije ni pitanje isključivo vlastite sobe, prostorije, nego zajedničkog prostora koji će prevazići sve one nedaće koje je his-story zabilježila i koje se (nažalost) ponavljaju.

Matej Vrebac, Prometej.ba